Kraševa bajadera, zaštitni znak Zagreba

Vjerojatno ste se, ne jednom, našli pred dvojbom što darovati gostu iz inozemstva ili, još bolje, što ponijeti sa sobom u inozemstvo kao dar za prijatelja, poslovnog kolegu ili dragu osobu, a da poklon bude istodobno jednostavan i koristan te autentičan za grad Zagreb. Jedan takav, po svim kriterijima odgovarajući, dar zacijelo jest bajadera. Riječ je, naravno, o ukusnom čokoladnom bombonu, amblematskom proizvodu zagrebačke tvornice čokolade Kraš.

Tvornica Kraš prošla je razvojni put kakav u zagrebačkoj industriji nije ni nepoznat ni jedinstven. Nastala je privatnim kapitalom u ranoj etapi industrijalizacije, imala uspon između dva svjetskog rata, a nakon Drugog svjetskog rata, nazvana po narodnom heroju, postala je jednom od socijalističkih megatvornica s oko 2500 zaposlenih. Vrlo sličan razvojni put imale su i zagrebačke tvornice Končar i Badel, a donekle Franck i Pliva. Godinom početka tvornice smatra se 1911, kada je kapitalom Julija Königa i Slavoljuba Deutscha u Baroševoj ulici (današnja Branimirova) utemeljena tvornica Union.

König, doseljenik iz češkog Olomouca, otvorio je konditorsku radionicu, a potom je za pokretanje tvornice ušao u partnerstvo s poduzetnikom Deutschom. U međuratnom Zagrebu uz najveći Union, od 1923. na Savskoj cesti radila je i tvornica keksa Bizjak, a djelovali su i drugi, manji konditorski pogoni Mirim i Grič. Ujedinjenjem njihovih kapaciteta, proizvodnih iskustava i kadrova između 1946. i 1950. nastala je tvornica Kraš, koja je ubrzo preuzela primat na jugoslavenskom tržištu. Od sredine 1970-ih postupno se iz Branimirove preselila na novu lokaciju na Ravnicama, gdje i danas uspješno posluje kao dioničko društvo. Kraš je u poraću nastavio proizvoditi neke Unionove, otprije poznate bombone, primjerice Ki-Ki ili 505 sa crtom, ali je počeo razvijati i nove vlastite proizvode. Kraševi proizvodi isticali su se postojanom kakvoćom pa je i sam naziv Kraš postao sinonim za konditorsku izvrsnost, potisnuvši u sjenu prvobitno značenje riječi. Bajadera je isprva bila jedan od čokoladnih bombona, tzv. pralina, u Kraševim bombonijerama, a kao zaseban proizvod pojavila se 1954. i otada je jedan od najpostojanijih i oglednih Kraševih proizvoda.

Sve vrijeme radi se po istome, dobro čuvanu receptu, a na tržište dolazi u istom obliku i dorađivanoj, ali u osnovi uglavnom nepromijenjenoj i stoga prepoznatljivoj ambalaži, stoga je bila prvi hrvatski konditorski proizvod s deklariranom izvornošću – oznaku „izvorno hrvatsko“ bajadera je dobila još 1997. Sva je sreća da nikomu u Krašu nije palo na pamet da bajaderi „poboljša“ okus ili da je „redizajnira“, kao što se, primjerice, dogodilo s nekim vrstama čokolada pa su one kojih se sjećamo bile bolje od onih što se danas proizvode umjesto njih.

U čemu je tajna uspjeha tog nevelikog, a svima poznatog čokoladnog zamotuljka? Nedvojbeno u dobrome receptu bombona koji konkurencija nije uspjela „provaliti“, a vjerojatno i u kakvoći sastojaka koji se koriste za njezinu izradu, ali to nije sve. Sličnih pralina ima i kod drugih proizvođača, a prave se i u domaćoj radinosti, no jedina prava bajadera ipak je samo ona iz zagrebačke tvornice. Kraševa bajadera genijalan je spoj konditorskog umijeća, vrhunskog dizajna i propagandističke domišljatosti. Ona je proizvod više tvorničkih ruku i mozgova – ukusan čokoladni bombon zapakiran je u efektan i prepoznatljiv omot te nazvan zvučnim imenom preuzetim iz sasvim drugog miljea, iz glazbene baštine. Za Zagrepčane naviknute na Kraševu pralinu, riječ bajadera označava upravo taj čokoladni bombon, no već za nekoga iz Beča ili Budimpešte, da ne idemo dalje, bajadera je pojam povezan s glazbenim djelima. Naime, Bajaderom je nazvana polka Johanna Straussa iz 1871, potom balet Mariusa Petipe iz 1877. te naposljetku i opereta Emmericha (Imre) Kalmana iz 1921, a sva spomenuta glazbena djela nazvana su po nazivu za obrednu plesačicu u hinduističkim hramovima. Pojam egzotičnog podrijetla na taj je način preko glazbe ušao u europske jezike.

Čisto etimološki gledano riječ, međutim, ne dolazi s istoka nego sa suprotne, zapadne zemljopisne strane, od bailadeira, što na portugalskom označava plesačicu. Bajadera je, dakle, po značenju orijentalizam, a po postanku luzitanizam, i izvorno nije imala baš nikakve veze s čokoladom i bombonima, sve dok se Kraševi propagandisti nisu dosjetili da tako nazovu pralinu zamotanu u zlatni staniol i žućkasto-smeđi papir, imitaciju čokoladnog i nugatnog sloja, od kojih se bajadera i sastoji. Kada se zamislimo nad Kraševom pralinom, teško je reći što je bolje odabrano, njezin okus, izgled ili naziv.

Spoj tih triju komponenti dogodio se u zagrebačkoj konditorskoj tvornici u razdoblju planske privrede i industrijalizacije zemlje, u doba kada su važni bili teška industrija i udarnički prebačaji norme, a ne izvrsnost i dizajn proizvoda. Tvornica Kraš stoga danas s punim pravom ističe bajaderu kao jedan od svojih zaštitnih znakova. A budući da se proizvodi dulje od šezdeset godina u tvornici koja u gradu djeluje dulje od sto godina, bajaderu je opravdano smatrati i pokaznim proizvodom cjelokupne gradske industrije, jednim od simbola uspješne strane njezina lica.

Naposljetku, zbog tradicije i nedvojbene popularnosti, Zagrepčani taj čokoladni bombon mogu bez imalo zadrške smatrati jednim od zaštitnih znakova grada te bi ga kao takva trebali i drugima, osobito strancima, darovati.