Je li vrijeme za promjene?

S pet cjelovečernjih drama i nekoliko priča, Una Vizek i dalje je relativno autsajdersko ime unutar hrvatske dramatike. Jedan je od razloga i njezina izmještenost izvan kružoka pisaca i kazalištaraca jer je po struci inženjerka telekomunikacija. Drugi je traženje afirmacije putem nagrade za dramsko djelo Marin Držić. Od 1991. Držić se sve više počinje pretvarati u socijalnu kategoriju, a ne u uglednu nagradu s obiljem zdrave konkurencije. Stoga su i postavljanja nagrađenih drama donekle prisilne obveze domaćih kazališta da ponešto poprave krvnu sliku domaće dramatike, a bonus je i financijski poticaj Ministarstva kulture. No u svemu tome kao da su se izgubili kriteriji. Nagrađuje se sve više drama pa nerijetko drugo ili treće mjesto dijeli šestero autora. U stručnim povjerenstvima uglavnom sjede redatelji i glumci, a sve manje pisci i teatrolozi pa je možda vrijeme da se zapitamo jesu li samoj koncepciji nagrade nužne tektonske promjene.

Nužnost tih promjena nametnula se kao prohodna misao praizvedbe nagrađene drame Une Vizek, Ja od jutra nisam stao u Kerempuhu. Riječ je o drami trika, štosa ili dosjetke koja izmjenom rodnih uloga na prilično jednoličan način provlači u isprekidanim dijalozima naoko sitne mehanizme koji oblikuju svakodnevicu – od rodiljnog dopusta, nasilja u obitelji, vrhunaca ostvarenja i nesigurnosti. Slično kao i u Nema života na Marsu (HNK Varaždin, 2017), Una Vizek posredovanjem bezimenih likova detektira problem u društvu i onda ga inverzijama te ponavljanjima dovodi do apsurda i groteske – od odnosa moći u Kerempuhu do fenomena prijateljskih parova u srednjim godinama u Varaždinu. Naoko zanimljiva ideja, no problem se javlja u njezinoj predvidljivosti. Od početka znamo kamo sve to vodi i u ritmu cjelovečernje predstave taj se mehanizam vrlo brzo iscrpljuje te predstava, ma koliko kratka bila, prema kraju ritmički strmoglavo pada.

Jerko Marčić, Marko Makovičić, Ozren Opačić i Hrvoje Kečkeš / Snimila Ines Stipetić

Dramaturginje Dora Delbianco i Dina Vukelić stoga pojedine dijelove krate i mijenjaju kako bi ritam bio što manje mehanički, a više prirodni tijek jedne pijane noći u kojoj muškarci igraju u ženskom kodu. Redateljica Nana Šojlev smješta ih u stan nalik boljem kafiću uređenu u duhu industrijskog dizajna (Valentina Crnković) te oblikuje komediju bez posebnih iznenađenja. Poigravanje stereotipima tu je, uostalom kao i u samoj drami, u potpunosti stereotipno. Muškarci igraju u izrazito feminiziranom kodu, žene nose hlače. Glumački se najviše poigravaju Jerko Marčić, Marko Makovičić i Hrvoje Kečkeš oblikujući lica s mnogo pretjerivanja i gestikulacije, no s neizbježnim humornim potencijalom. Ozren Opačić šutnjom i licem koje je duboko nezadovoljno ostaje po strani, kao i Ornela Vištica u ulozi supruge koja dolazi tek na kraju te izgovara svega nekoliko replika. Linda Begonja čak i toj sveopćoj banalnosti modernog babinjaka sugestivno daje drukčiju humornu energiju čim stupi na scenu.

Uostalom, upravo je Linda Begonja u intervjuu Branimiri Lazarin istaknula kako ne može pristati ni kao glumica, ni kao žena na takozvanu jednostavnu zamjenu rodnih uloga jer stvari izdaleka ne mogu i ne bi smjele biti provedene kroz samo jednu premisu. Kao kritičarka mogu se u potpunosti složiti i nadovezati kako teško mogu pristati na dramu koja toliko bježi od ozbiljnije razrade odnosa u svijet dosjetki da ni njezini likovi ne mogu imati ime jer se tako „upisuju dodatni stereotipi“. Izbjegavati nešto da bi se upravo bavili tim nečim djeluje kao možda zanimljiv misaoni eksperiment, ali nažalost ništa više od toga. U vremenu u kojem se nevjerojatna pompa diže oko javnih poruka i mijenja, inzistirati isključivo na skeč-humoru znači propustiti priliku za dojmljiviju satiru u kojoj će odnosi moći biti sve samo ne predvidljivi.

Mnogo sam puta ukazivala na nedostatke razvojne strategije domaćega dramskog pisma, kao i na loše predstave koje su pratile iznimno kvalitetne drame te na maćehinski odnos pisca i kazališta u okviru nepostojanja suvislijih kulturnih politika. Nažalost, zadnje premijere (usp. i Stela, poplava Dine Pešuta) ovjenčane Držićem ukazuju da se neke stvari, utemeljene zasigurno na dobrim namjerama, trebaju mijenjati. U protivnom će sve teže nagrađivane drame pronalaziti put do nešto zahtjevnije publike i kritike, premda se igraju u našim najboljim kazalištima te ih uspješno izvlače kućni dramaturzi i nadahnuti ansambli. Ti problemi nisu nastali jučer, no možda je napokon vrijeme da se unutar naše male kazališne zajednice njima ozbiljnije i pozabavimo.