Ima li ovakva Europska Unija budućnost

Mladi francuski predsjednik Emm­anuel Macron unatoč velikim poteškoćama u unutarnjoj politici svoje zemlje (tjedne demonstracije „žutih prsluka“ bez izgleda na završetak) i dalje nastavlja s iznošenjem vrlo zanimljivih ideja kako „iznova osnovati Europsku Uniju“. Premda je njegovo „Pismo građanima Europe“ poslano na znanje i ravnanje u medije svih država članica Unije, očito se ono najviše odnosi na Njemačku, a da budemo malo poetični formulirajmo to ovako: Njemačka koja je dosad smatrana suvlasnicom zajedničke francusko-njemačke lokomotive pred vlakom Europske Unije mora je napokon zahuktati, u čemu vidljivo oklijeva. Predsjednik Macron je predložio niz mjera od kojih su neke već poznate, a novije bi bile uspostavljanje europske agencije za obranu demokracije koja bi u države članice Unije poslala stručnjake za obranu od stranih intervencija u izbore putem cyber napada i manipulacija (Rusija?), organiziranje zajedničke granične policije, (već postoji premda nema dovoljno osoblja), uspostavljanje zajedničkog EU ureda za dodjeljivanje azila kao i strogi nadzor danih obveza država članica Unije kao i „uvježbavanje“ europske solidarnosti, potom postavljanje jasnih ciljeva glede zaštite ljudskog okoliša do god. 2050, osnivanje europske klimatske banke za financiranje ekoloških mjera i određivanje minimalne nadnice za sve zemlje EU-a.

Njemačka nije onoliko proeuropska koliko bi
trebala biti

 Oklijevajući stav Njemačke spram Macronovim prijedlozima kritizira lijevo-liberalni Der Spiegel (9. ožujka 2019) koji preporučuje vladi u Berlinu ovo: „Njemačka mora ponovno europski misliti, ona mora zagovarati svoja uvjerenja i svoje interese, no više ne smije biti solo akcija. Ona mora unapređivati integraciju s Macronovom Francuskom tako da to počne u vanjskoj i obrambenoj politici.“ No sve su to samo puke želje čak i s formalne strane. Naime, Angela Merkel je još uvijek moćna šefica vlade, ali njezina nasljednica na čelu stranke CDU, Annegret Kramp-Karrenbauer upliće se u njezin posao brzo reagirajući na Macronove prijedloge u jednom novinskom članku, pristavši na neke, ali odbivši onaj veoma važan, zajamčene minimalne nadnice u cijeloj EU. Nova šefica njemačkih kršćanskih demokrata zahtijeva ukidanje drugoga mjesta vijećanja Europskog parlamenta u francuskom Strasbourgu što Parizu nikako ne može šmekati. Prije samo nekoliko mjeseci socijaldemokratski vicekancelar i ministar financija Olaf Scholz otišao je još dalje pa je predložio da Francuska odustane od svoga mjesta u Vijeću sigurnosti OUN-a u korist takve Europske Unije, što je u Francuskoj izazvalo čuđenje i mrku odbojnost.

Promjene na čelu CDU-a ne pogoduju velikom zaokretu u EU

Gospođa Merkel nalazila se na čelu CDU-a 18 godina i u četvrtom po redu mandatu kao šefica njemačke vlade. Za razliku od većine svojih prethodnika na stolici saveznog kancelara, koji su više-manje bili blago gurnuti s te najsnažnije pozicije „kancelarske demokracije“, ona je odlučila najprije napustiti funkciju predsjednice stranke i onda odraditi svoj mandat na čelu vlade do kraja, odnosno još oko tri godine službovanja. Ona također dobro zna da to neće biti lako jer je dosad uvijek bilo tako da su šefovi njemačkih vlada u većini slučajeva ujedno bili i predsjednici svojih stranaka, a i sama je naglasila to neophodno dvojstvo nekoliko tjedana prije odluke da se više neće kandidirati za čelno mjesto u CDU. No to ne zavisi samo od nje, drugi će u njezinoj stranci suodlučivati može li savezna kancelarka ostati na toj dužnosti dulje vrijeme bez dosadašnje funkcije šefice CDU-a. Već se javljaju glasovi u Merkličinoj stranci da sadašnja kancelarka počne pakirati kovčege i napusti najmoćniju političku funkciju u Njemačkoj u korist Annegret Kramp-Karrenbauer. No koalicijski partneri CDU-a u vladi, socijaldemokrati, otvoreno prijete da bi svaka promjena na čelu vlade neminovno izazvala raspisivanje novih izbora kojih se svi boje, a najviše oni.

Emmanuel Macron i Angela Merkel s predsjednikom Kine Xi Jinpingom u Parizu 26. ožujka / Snimio BLONDET ELIOT/ABACA/PIXSELL

I prvi Macronovi prijedlozi nisu u Berlinu prihvaćeni bez kritičkih primjedbi.

Pođimo u nedaleku prošlost i sjetimo se nekih Macronovih prijašnjih prijedloga kako unaprijediti EU. Njegovi prijedlozi o eurozoni koja bi trebala dobiti svoje posebne financije i „ministra“ odgovornog za to, odgođeni su za bolju budućnost kad se za to nađe dovoljno pristaša u zemljama s eurom kao platežnim sredstvom. I njegov prijedlog o uspostavljanju europske vojske koji je odobrila gospođa Merkel ostavljen je po strani jer je svojevrsni „vrhovni zapovjednik“ njemačkoga Bundeswehra državni parlament Bundestag, dok je to u Francuskoj gotovo svemoćni predsjednik republike. Ove razlike nije moguće prebroditi ni u unutarnjoj, a ni u europskoj politici. Javljaju se i analitičari koji s brojkama i argumentima uvjeravaju da ni NATO nije onako jak kakav bi trebao biti, pogotovo što Njemačka škrtari s investicijama u moderniziranje svoje vojske (Der Spiegel, 30. ožujka 2019).

Dok se njemačko-francuska lokomotiva ne zahukta, europski vlak ostaje nepomičan

Očito će se EU morati „rekonstruirati“ u smislu jačanja nacionalnih država, a kako bi to moglo konkretno izgledati malo tko može prorokovati, a da ne bude smatran pesimistom. Usto Rusija i Amerika, Turska i izbjeglička kriza otežavaju normalan hod Europske Unije prema nužnom jedinstvu da bi opravdala svoje postojanje kao zajednice slobodnih država. Dakle, mnogo toga će, čak u bliskoj budućnosti, zavisiti od djelovanja nove predsjednice Kršćansko-demokratske unije Annegret Kramp-Karrenbauer, koja bi, možda prije nego što trenutno izgleda, mogla postati kandidatkinjom za saveznu kancelarku jedne važne europske zemlje kao što je Njemačka. Njezin francuski partner Emmanuel Macron morat će učvrstiti svoju vlast da bi njegovi prijedlozi o reanimiranju EU-a mogli dobiti na težini u prvom redu u Berlinu, jer sve dok njemačko-francuska lokomotiva ne bude „pod parom“ vlak Europske Unije ostaje nepomičan gdje je i sad, dok se ostali svijet oko Europe sve više okreće svojim posebnim interesima koji nisu neminovno i europski interesi.

Europska Unija nalazi se u vrlo lošem stanju, a njezine vođe
to ne shvaćaju

Kad pogledamo što se sve politički i gospodarski događa u većini zemalja EU-a vrlo bismo mogli zdvojno odustati od europskoga jedinstva koje je neophodno s obzirom na globalne politike Sjedinjenih Američkih Država, Kine i Rusije. Evo nekoliko natuknica u prilog navedenom pesimizmu. Velika Britanija želi izaći iz Unije, ali dok ovo pišemo nije jasno kako da to ostvari, što ne može ostati bez političkih i ekonomskih posljedica za njezine bivše partnere u EU. Političke prilike u Francuskoj prilično su mutne ne samo radi toga što žuti prsluci mnogo traže što nije ostvarivo, sve do ostavke predsjednika republike, nego i zbog Macronove nemoći da unatoč svim dobrim namjerama pronađe jezik s kojim bi mogao komunicirati s onima na rubovima društva. Njegovo putovanje po provinciji gdje razgovara s dužnosnicima općina i departmana pohvale je vrijedno, no taj dijalog ne prodire do dna društva koje je sve siromašnije i ne vidi kako postići gospodarski boljitak.

U dosadašnjoj proeuropskoj Španjolskoj pojavila je populistička stranka Fox, zasada u socijalističkoj Andaluziji, ali svakako će ući u državni parlament Cortes na skorim izborima, što će još više zakomplicirati stranački krajolik ove višenacionalne zemlje. I proces katalonskim separatistima u Madridu ne doprinosi smirenju unutarpolitičke situacije, baš obratno.

U Italiji su na vlasti dvije ekstremne stranke, lijeva Pokret pet zvijezda i desna Lega Nord, koje još nisu pronašle zajednički put prema ekonomskom ozdravljenju zemlje pa njihova vlada zauzvrat traži kavgu sa susjednom Francuskom optužujući je za grijehe njezine kolonijalne prošlosti (kažu da je ta politika kriva za sadašnju selidbu Afrikanaca i Azijaca u Europu) kao da je Italija u tome nevina. Kad bi uskoro u Grčkoj bili održani parlamentarni izbori pobijedila bi konzervativna Nova demokracija koja već najavljuje da će ukinuti sporazum sa Skopljem o nazivu Sjeverna Makedonija što se može označiti sitničavim nacionalizmom nedostojnim jedne članice Europske Unije.

Mađarska i Poljska i dalje vode svoje lokalne ratove sa središnjicom EU-a u Bruxellesu. U 25 od zasad 28 država članica Europske Unije populističke stranke nalaze se u parlamentima i/ili u vladama, samo ne u tri zemlje, u Portugalu, Španjolskoj i – Hrvatskoj. Zašto je tome tako teško je odgonetnuti, očito je posrijedi nevoljkost tamošnjih glasača da se suoče sa stvarnošću. U Austriji su na vlasti desničarska Narodna i konzervativna Pučka stranka, a tko tu ima glavnu riječ još nije razvidno. Po mišljenju Bruxellesa Rumunjska nije bila spremna da preuzme predsjedanje EU-a, no to je učinila i nije se dosad ništa dogodilo lošije od onoga što je tome prethodilo, korupcija i dalje cvjeta, političari rade što ih je volja.

To su loše vijesti za Europsku Uniju, a kad tome dodamo krivudavu nacionalističku politiku američkog predsjednika Donalda Trumpa, rusku politiku prestiža predsjednika Vladimira Putina i prodore državnog kapitalizma po cijelom svijetu komunističke Kine, dok se u isto vrijeme naša Europska Unija bavi svojim ne baš neizbježivim unutarnjim problemima, zdvojnost općesvjetskim stanjem u politici i gospodarstvu više je nego opravdana, osim ako ne prihvatimo Nitscheovu izreku: Alles was mich nicht umbringt, macht mich stärker – sve što me ne ubije, čini me jačim, ali upustiti se u takvu pustolovinu nije preporučljivo kad znamo da postoje vidljivi i pametni izlazi. Treba ih samo prihvatiti i prionuti na posao.

Europsku je Uniju moguće spasiti od propasti samo ako njezini narodi i političke klase smognu dovoljno političke volje za ono što postoji u brojnim prijedlozima njezinih pametnih političara i još pametnijih intelektualaca. Pune su biblioteke odgovarajućih knjiga.