Gorka pajtonovska predstava

I baš je jubilarno 30. godište Muzičkog biennala Zagreb otvoreno u Kinu Europa 12. travnja, na dan prosvjeda koje tisućice ljudi pred kinom mohikancem, koje se zatvara „radi preuređenja“ i nove funkcije „kina izvrsnosti“, kako to reče zagrebački gradonačelnik, usput poručivši prosvjednicima „uzalud vam trud, svirači“. A upravo su svirači bili u glavnoj ulozi na posljednjoj seansi u prostoru Kina Europa i trud im baš i nije bio uzaludan. Do Biennala se u gužvi valjalo probiti, a ni taj trud nije bio uzaludan. Kratak i svrhovit uvod dočekan je s kompozicijom Ane Horvat i Miodraga Gladovića D#connected (Disconnected) uz sudjelovanje učenika Glazbenog učilišta Elly Bašić, kojima je sviranje elektronički preoblikovano uz sudjelovanje pametnih telefona. I uz nepredviđene zvukove ispijanja kave, žamor, zveket žličica i tanjurića u kafiću u predvorju kina.

Publiku je zabavilo raslinje Vrta (The Garden) engleskog skladatelja Richarda Ayresa / Izvor MBZ

Otvaranje Biennala društveni je događaj par excellence pa osobe kulturnog svijeta dolaze, ali stiže i neka nova znatiželjna mlada publika. Ovogodišnji kolektivno osmišljen Biennale (sljedeći, koji će 2021. voditi programske zamisli višestruko nagrađivane Margarete Ferek Petrić, skladateljice s bečkom adresom) završava u subotu u Zagrebačkom kazalištu mladih praizvedbom baleta Frane Đurovića Hero is Tired. No festivalski heroj nije toliko umoran na ovogodišnjoj razvedenoj programskoj liniji: Glazba–Prostor–Grad–Zvuk posvećenoj Urbofestu 1979. Danas će, u nemjerljivo narasloj buci grada i vašara bez konca i kraja, možda biti teško zapaziti napore skladatelja Matka Brekala i multiinstumentalista Ratka Vojteka, koji su pripremili projekt glazbenih šetnji.

Na početku je publiku svih uzrasta zabavilo raslinje Vrta (The Garden) engleskog skladatelja Richarda Ayresa za solo pjevača, elektroniku i video u izvedbi London Sinfoniette, nadasve efikasnog dirigenta Geoffreyja Patersona koji je objedinio ansambl, genijalnog solo pjevača Joshuu Blooma i djetinje intrigantan videouradak Marthe Colbrun. U postmodernističkom duhu, bez prave okosnice i bez vlastita skladateljskog stava ili doprinosa u tom divljem Vrtu na zabavan, a zapravo i opor način, raste baš svašta. Svašta važno iz svekolike povijesti svekolikih umjetnosti. Miješaju se obrađeni glazbeni citati i oni iz literature od Dantea do Poea, od Boscha do Newtona. Glavni Junak kao neki crv osvajač pada u rupu, ponor, i kao kroz neka crijeva zajedno s vojnikom, fosilima i ostalim pratiteljima stiže do pakla, svemira i prizemljuje se uz zgođušnu animaciju i izvrsne izvođače, osobito basa Blooma. On je pak mogao biti sva i sve, i Paolo i Francesca i Prabakterija (sveznajuća dakako). Učinilo se da je Vrt Richarda Ayresa s popudbinom srednjoškolskih znanja u stilu melting pota na neodoljivo privlačan, inteligentan i pronicav način, uz prvorazredne izvođače, možda naslutio kraj kuhanja svega i svačega u loncu postmodernizma. Londonska izvedba u breksitovskoj mu domovini tek slijedi.