Filmske poslastice za najmlađe

Od tri kategorije hrvatskih filmova dugog i kratkog metra s djecom kao protagonistima ili najvažnijim sporednim likovima, one s ostvarenjima namijenjenima djeci kao ciljanoj publici (serijal o Koku Miliću, Šegrt Hlapić, Anka), one filmova za odrasle u kojima su djeca važni sudionici, svjedoci ili žrtve obiteljskih drama i zategnutih odnosa među odraslima (Što je Iva snimila 21. listopada 2003, Moram spavat, anđele, U zemlji čudesa, Šuti) te one s filmovima kojima su priče usidrene u mikrosvjetove dječjih likova s pokušajem predočavanja njihovih intimnih, emotivnih i psiholoških stanja (Balavica, 13+, Nitko nije savršen, U plavetnilo), najnovija domaća kinopremijera Moj dida je pao s Marsa pripada prvoj.

Moj dida je pao s Marsa prvi je domaći SF film za djecu još od Tadejeve Tajne starog tavana iz 1984.

Fantastična obiteljska pustolovina koju kao redatelji potpisuju Marina Andree Škop i Dražen Žarković pozitivno je infantilno i nenametljivo edukativno djelo koje odlikuju vrlo dobar narativni ritam bez praznoga hoda, vizualna atraktivnost sa za domaće standarde iznadprosječno atraktivnim i zahtjevnim specijalnim efektima, solidna režija te dinamična priča u suglasju sa senzibilitetom današnje najmlađe publike odgojene na serijalima o Harryju Potteru i Kronikama iz Narnije, a o Ratovima zvijezda i superherojskim spektaklima da se i ne govori. Film je temeljen na izvornoj, za potrebe filma napisanoj priči Moj djed je izvanzemaljac Irene Krčelić. U scenarij su je pretočili Pavlica Bajsić Brazzoduro i Branko Ružić, a kao suproducentica i suredateljica film potpisuje Marina Andree Škop, s Darijom Kulenović Gudan suvlasnica producentske tvrtke Studio Dim, u okrilju koje je film i nastao.

Uspjeli specijalni efekti

Dok je Andree Škop, autorici nagrađivanog doksa Sevdah, ovo dugometražni redateljski prvijenac, suredatelj Dražen Žarković poznatiji je domaćim gledateljima, ne samo kao autor TV-filmova Novogodišnja pljačka, Ajmo žuti i Trešeta nego i kao redatelj drugog nastavka tetralogije o Koku Miliću Zagonetni dječak. Na temelju njegovih kratkih filmova reklo bi se da Žarkovića privlače priče o tzv. običnim malim ljudima i slikovitim lokalnim zajednicama, kakve su one sredovječnih navijača jednog zagrebačkog kvartovskog kluba u filmu Ajmo žuti i stanovnika malog otočnog mjesta u Trešeti.

Marina Andree Škop i Dražen Žarković stari su znanci još sa studija, a ona ga je za rad na filmu angažirala suočena s određenim kreativnim nedoumicama, ponajviše u realizaciji specijalnih efekata i radu s glumcima. Za standarde domaće kinematografije specijalni su uspjeli, dijelom i stoga što je riječ o također za domaće standarde razmjerno bogatoj suprodukciji čak sedam država: Hrvatske, Luksemburga, Norveške, Češke, Slovačke, Slovenije te Bosne i Hercegovine. Moj dida je pao s Marsa prvi je domaći znanstvenofantastični film za djecu još od Tajne starog tavana Vladimira Tadeja iz 1984, a u segmentu djeci namijenjene znanstvene fantastike kao njegov prethodnik izdvajaju se tek Gosti iz galaksije Dušana Vukotića iz 1981. Već u tom kontekstu recentni naslov, čija je realizacija potrajala punih sedam godina, nudi pohvalni odmak i svježinu, kao i inteligentnu priču sa senzibilnom malom protagonisticom i njezinim intrigantnim mikrosvijetom.

Edukativna dimenzija

U središtu zbivanja devetogodišnja je djevojčica Una (uvjerljiva i raspoložena Lana Hranjec), koja u kući na osami živi s brižnom majkom (slovačka glumica Petra Polnišová) i ekscentričnim djedom (Norvežanin Nils Ole Oftebro). Djed je zgodno pomaknut lik koji u podrumu ima svojevrsni laboratorij, a koji je tri desetljeća ranije zajedno s kćeri, tada djevojčicom Unine dobi, proživio kataklizmu kada se na kuću srušila letjelica s izvanzemaljcem s planeta Perzej iz dalekog zviježđa Kasiopeja. Kako će se doznati u završnici, pravi djed tada je poginuo pred očima Unine majke, a izvanzemaljac je zauzeo njegovo tijelo te se nastanio u kući. Nastavio je skrbiti se za kćer te je u podrumskom laboratoriju skrio i pilota letjelice koja se srušila, maloga robota kojem će Una nakon pronalaska dati ime Dodo, a kojemu glas sa žarom posuđuje Ozren Grabarić. No nakon tri desetljeća došlo je vrijeme da se izvanzemaljsko biće iz djedova tijela vrati na planet Perzej, pa će nekoliko izvanzemaljaca pri novom posjetu obnovljenoj kući oteti djeda, što će Unu nagnati da uz pomoć Doda krene u akciju njegova spašavanja.

Naposljetku će se otkriti da su izvanzemaljci planet Zemlju odabrali sa svrhom upoznavanja stanovnika drugih galaktika i pronalaženja načina za prevladavanje osamljenosti, a sama izvanzemaljska bića koncipirana kao energetski entiteti prilično su atraktivna i uvjerljiva. Na nižoj razini simpatično hirovit i pomalo čangrizav robot Dodo izveden je kombinacijom animatronike i računalne animacije kojom je s fokusom na njegove oči zgodno minimalistički predočen i njegov karakter.

Dumbo je vizualno i koloristički atraktivan

U linearnoj i dinamično ispripovijedanoj priči autori vješto konstruiraju i gradiraju dramsku i pustolovnu napetost, u cjelinu umećući i intrigantne motive nasilja među djecom, odnosa među generacijama, osamljenosti i prihvaćanja drugog i drukčijeg, motive koji se elaboriraju na nenametljiv, ali jasan edukativno-odgojni način. Lako je uočiti utjecaje brojnih žanrovskih manje ili više uspjelih i popularnih naslova iz 80-ih, od Spielbergova E.T.-ja i Navigatorova leta Randala Kleisera do Kratkog spoja Johna Badhama i filma Bez baterija Matthewa Robbinsa.

 U tom kontekstu Moj dida je pao s Marsa nudi i nenametljivu posvetu 80-ima, primjerice u detalju arkadne videoigrice iz tog razdoblja, ali i smještanjem okvirnih zbivanja u to desetljeće te naslovom koji asocira na neuspjelu, ali gledanu SF-komediju Moja maćeha je izvanzemaljac Richarda Benjamina. Izbor Norvežanina Nilsa Olea Oftebroa za ulogu djeda ipak se nije pokazao najsretnijim, jer glumac prijazna lika možda i zbog jezične barijere svoj lik kreira na distanci, bez uvjerljivije energičnosti i emotivnosti koje djedov lik nužno zahtijeva. U cjelini, film Marine Andree Škop i Dražena Žarkovića šarmantno je, zabavno i duhovito ostvarenje koje dobro korespondira s očekivanjima i senzibilitetom najmlađe publike.

Tim Burton bez mašte i strasti

Najmlađim gledateljima kao ciljanoj publici namijenjena je i pustolovna obiteljska fantazija Dumbo, novo čitanje Disneyjeva Oscarom za najbolju glazbu nagrađena animiranog klasika iz 1941. Taj su film režirala čak sedmorica redatelja, a temeljio se na istoimenu romanu spisateljskog para Helen Aberson i Harold Perl. Dok je Disneyjev Dumbo bio impresivan komad vizualne invencije realiziran u razdoblju kad je studio Walta Disneyja bio na kreativnom vrhuncu, Burtonov križanac igranog i računalno animirana filma neusporedivo je inferiornije ostvarenje, što ne znači i loše. Djelo – za redatelja kojeg je originalni filmaš i kreator osebujnoga film(ofil)skog svijeta napučena bizarnim situacijama i pomaknutim likovima te oslonjena na vizualnu ekstravaganciju, camp-estetiku i izražene stilizacije, izabran još u ožujku 2015. godine – još jednom svjedoči da Burton već godinama nije ono što je nekad bio. Posljednjih desetak godina, dok niže mahom mediokritetske projekte u kojima ekranizira prozu za djecu poput Alise u zemlji čudesa i Doma gospođice Peregrine za čudnovatu djecu, dok se odlučuje na prepravke vlastite „bolje prošlosti” (Moje najdraže čudovište) i dok snima reciklirane projekte kakvi su Sjene tame i Krupne oči, jasno je da se Burton umorio, izgubio nekadašnju maštovitost, anarhoidnost, subverzivnost, pozitivnu infantilnost, zaigranost i ostale osobine koje su ga činile darovitim mračnjakom i scenarističko-redateljskim vunderkindom. Umjesto nekadašnjih bogatih filmofilskih gozbi, Burton danas stvara derivativna, repetitivna i pomalo zamorna djela koja umjesto stvarne nude fingiranu subverziju, namjesto iskrena odmaka proračunat, a umjesto negdanjeg ludizma, humora i anarhoidnosti vožnje na automatskom pilotu visokih proračuna i nadziranih studijskih projekata.

Dakako, i novi Dumbo ponajprije je Disneyjev, a tek potom Burtonov film, što je već dovoljno loše, jer je naslov za koji je scenarij napisao kako se nekad činilo potentni Ehren Kruger (Građani opasnih namjera, Vrisak 3) pravocrtno, benigno, tek donekle inventivno i možda u invenciji obuzdano, jednodimenzionalno i sračunato bajkovito-šareno djelo u kojem i neupućeni gledatelj zna što u kojoj sceni slijedi i kako će se koji lik razvijati, čak je i replike lako pogoditi, a s iznimkom uvijek izvrsna i manirizmu sklona Dannyja DeVita i glumci (Colin Farrell, Eva Green, Michael Keaton) voze na autopilotu. Nažalost, Dumbo je jedno od najkonvencionalnijih i najslabijih ostvarenja u dosadašnjoj karijeri Tima Burtona, vizualno i koloristički atraktivan, no nemaštovit, anakron i saharinski zaslađen film tijekom gledanja kojeg ni dječja publika ne uspijeva povjerovati da dražesni slonić velikih ušiju uistinu može poletjeti.