Daleko od izvrsnosti

Orkestar doba prosvjetiteljstva uz pijanista i dirigenta Sir Andrása Schiffa – zvuči kao dobitna kombinacija rasporeda nekakva koncerta. Tako je, u najboljoj namjeri, razmišljao i autor ovih redaka. Izvođači su pak odlučili pokazati da je put do pakla popločen dobrim namjerama.

Britanski orkestar posvećen povijesno obaviještenu izvođenju, Orchestra of the Age of Enlightenment, od početaka 1980-ih istražuje granice mogućnosti povijesno obaviještena izvođenja glazbe od 17. do 20. stoljeća. Izvrsnost u sviranju pružanjem drukčijeg uvida u repertoarna djela imperativ je kojim su se od sama početka vodili takvi ansambli. No orkestar je na zagrebačkome koncertu bio daleko od izvrsnosti. Unatoč iskrama lijepoga tonskog oblikovanja pojedinih situacija cjelokupnog programa, one se nisu rasplamsale u veličanstveni vatreni doživljaj, nego su se brže-bolje ugasile. Imperativ lijepa muziciranja na povijesnim instrumentima promaknuo je, čini se, i samu dirigentu.

Dirigent Sir András Schiff / snimio Tugomir Hrabrić

Solisti u prvome dijelu koncerta bili su kornisti Roger Montgomery, Martin Lawrence, Gavin Edwards i David Bentley, svirajući Koncertni stavak za četiri roga i orkestar Roberta Schumanna. Unatoč tomu što su svirači ponudili profinjene trenutke homogenoga zvuka, činilo se kao da su s teškom mukom na neukrotivim rogovima iznijeli svoje solističke dionice. Orkestralna pratnja bila je ujednačena, kao sigurna potpora, ali je i njoj nedostajalo rafinirana tona, osobito gudača.

Uslijedila je Četvrta simfonija u d-molu, op. 120 Roberta Schumanna, koja od dirigenta iziskuje da ne ističe detalje nauštrb cjelini. Međutim, na tim je detaljima dirigent uporno inzistirao, pa od stabala nije vidio šume. Problem je možda i u tome što se Sir András Schiff pokazao kao dirigent koji glazbu ne anticipira, nego na nju (prekasno) reagira. Rezultat, stoga, nije samo neujednačenost svirača u dionicama, nego i razjedinjeni zajednički nastupi, s obzirom na to da je svaka od njih prepuštena samoj sebi. Povijesni puhački instrumenti ponovno su se pokazali ćudljivima, ali za to je teško pronaći opravdanje s obzirom na to da je odavno prošlo vrijeme kada su svirači tek učili svirati te „nove“ stare instrumente.

Ustaljena je praksa Orkestra doba prosvjetiteljstva (pa i drugih sličnih orkestara) da se klavirski koncerti sviraju na povijesnim klavirima. Stoga je Sir András Schiff bio solist i dirigent za povijesnim klavirom Juliusa Blüthnera iz 1856. izvodeći Prvi koncert za klavir i orkestar u d-molu Johannesa Brahmsa. Solističkoj dionici nedostajalo je više nijansiranosti i pažnje, koje nije bilo moguće nadoknaditi virtuoznim prebiranjem po tipkama klavira niti „egzotičnim“ zvukom staroga instrumenta. Orkestar je sada bio u potpunosti prepušten sebi, jer je pijanist tek povremeno neuspješno glumio dirigenta. Ako je povijesna obaviještenost bila namjera, onda se valja podsjetiti da Brahms taj koncert nije predvidio za pijanista-dirigenta. Razjedinjenost dionica, intonacijske nesigurnosti i manjak dirigentske pažnje pokazatelj su toga da uvježbavanju dionica nije posvećeno dovoljno truda i vremena, a možda i da dirigenta za to nije ni briga. A možda govori i o nedostatku dirigenta koji bi trebao konce čvrsto držati u rukama.

Svakako, povijesno obaviješteno izvođenje glazbe 19. stoljeća odavno je postalo uobičajenim, a u Hrvatskoj je i dalje potpuna nepoznanica (uz čast pijanističkim iznimkama). Unatoč ovoj začudnoj izvedbi, koncerata te vrste potrebno je i više kako bismo bili ukorak sa svjetskim trendovima obilježenima pluralizmom interpretacija repertoarnih djela. No prije toga bilo bi poželjno da ansambli točnije uvježbaju program.