Zrela drama mladog Pešuta

Nagradom Marin Držić nagrađen dramski tekst Dine Pešuta Stela, poplava praizveden je 16. ožujka u Gradskom dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu u režiji Selme Spahić i dramaturgiji Bojane Vidosavljević. Kako to obično biva s praizvedbama tekstova, minimalno je skraćen, a u strukturaciji dramskih osoba dvije su osobe spojene u jednu, koju kao Senad, „festivalski asistent i malo više od toga“, dobro svladanim sarajevskim idiomom i različitim silnicama u gradnji drukčijih identiteta glumi Igor Kovač. Sve ostalo naizgled ostaje isto. Prvi put izvedeno, istodobno je i drukčije od tročine Pešutove drame koja je u prvom činu naslovljena Sparina, u drugom Vlaga, a u trećem Kiša, sa svim konotacijama koje ta agregatna stanja, oborine i stanja duše i egzistencijalni modusi nose sa sobom.  

Filip Križan, Jelena Miholjević i Tena Nemet Brankov / Snimila Ines Stipetić

Drama prikazuje jednu neobičnu noć u jednom hotelu u Sarajevu kad glumica Stela, hrvatska glumačka zvijezda, dobiva nagradu za životno djelo, tj. za prinos kazališnoj umjetnosti, koju angažirano i u glumačkom smislu narcisoidno, mazno i svađalački, toplo i sarkastično ostvaruje Jelena Miholjević kao Stela. Stelu u drami prati njezina nekonvencionalna, disfunkionalna i raspadnuta, a puna ljubavi obitelj. Sjajna mlada glumica Tena Nemet Brankov u predstavi je njezina kći Hana, koja precizno i nepresušnom unutarnjom energijom prikazuje odnos prema majci, spoznaju o očevoj pogibiji u ratnom Sarajevu, ljubavni odnos i političku karijeru te sveznajući pogled na događanja. Stelina sina i Hanina brata Maka, sa svim nijansama opterećena djetinjstva i žudnje za umjetničkom karijerom, glumački suptilno, s neurotičnim točkama, daje Filip Križan. „Njihov kućni prijatelj i malo više od toga“ izvrstan je Darko Stazić kao Drago, u ulozi koja mu donosi i autoreferencijalne poveznice s ulogom nekadašnjega Gavellina ravnatelja, ali i žal publike što godinama nismo mogli gledati na sceni tako vehementna glumca zbog njegove dužnosti kazališnoga menadžera.

Toj obitelji Dino Pešut u drami pridružuje drugu obitelj, onu novinarke Ivane. Glumi je Ksenija  Pajić, prikazujući novinarku na osjetljivu granici ozbiljnosti i estrade koja skupa s mužem i sinom dolazi u Sarajevo kako bi na dvadeset i petu godišnjicu svoga braka napravila specijalni prilog o Steli, susrećući se s njom u hotelskoj sobi uoči dodjele glumačke nagrade. Ksenija Pajić pri kraju predstave glumi i Boga, koji se u završnici pretvara u glas koji govorno dobro impostira bosanskohercegovačka glumica Maja Izetbegović. Ivanin je muž Martin uvijek dobar Sven Šestak, u manjoj ali koncentriranoj ulozi, a novinarkina sina Jakova  fokusiranom mikroenergijom ostvaruje Marko Petrić. Ostali, „tko u njih vjeruje“, članovi ansambla, na kraju se predstave pretvaraju u neobične figure odjevene u narančaste prsluke, s asocijacijom na događanja u Francuskoj, i s krilima nalik na anđele, ali i na kosture.  

S asocijacijama na Čehova, najviše na drame Galeb, Ujak Vanja i Višnjik, ali i Tri sestre, u  zreloj se za tako mladog autora drami Stela, poplava događa jedan pokušaj samoubojstva, četiri pokušaja ljubavnih odnosa, u hotelskom hodniku u koji se pretvara prostor sobe u drugom činu, i pri kraju, u potpuno rastvorenoj sceni praznine i onostranosti, biblijska poplava, apokalipsa, da bi se Noina arka preobrazila u krevet troje članova obitelji mame Stele i nove planove za budućnost, u iznimnoj scenografiji Igora Pauške. Domišljeni i karakterima prilagođeni kostimi Marite Ćop oplemenjuju predstavu koju suptilno obvija glazba Alena Sinkauza i Nenada Sinkauza. Scenski pokret Pravdana Devlahovića glumce u pojedinim prizorima pretvara u izvođače koreodramskoga scenarija svijeta, uz kreiranje svjetla Zdravka Stolnika. 

„I ako je Čehov imao tihe anđele, ovaj autor ima anđele nelagode koji iza sebe ostavljaju provalije“ – zapisano je u jednoj didaskaliji, a svoje provalije za sobom ostavljaju ljudi koji su se usudili preživjeti nakon što je završilo čovječanstvo. Preživjevši Edipov i Elektrin kompleks, zapitani nad svojim emocijama, pitaju se što bi dogodilo da nema više čovječanstva. Komponirana u iščašenoj, pomaknutoj formi tzv. teatra u teatru, ova drama dobiva i takav, pomaknut kazališni oblik i život na sceni, u kojem se ansambl predstave, Gavellini glumci autoironično skupa sa suradnicima pitaju trebaju li biti sami sebi dovoljni i kazališno narcisoidni, postoji li svijet izvan njihova, svijeta kazališta.

Raslojenost prostora, fluidnost, topljenje, mekoća zidova i fleksibilnost ljudi u prostoru naglašeni su u inteligentnoj režiji Selme Spahić nadrealnošću u pojedinim scenama, bljeskovima podsvijesti, nepouzdanosti viđenoga, percepcijom koja proizlazi iz osoba i glumaca u pomaknutim odnosima. Pomaknuto postavljeni prostori, nekoliko vrata, jedna vrata kroz koja publika gleda, krevet kao dječji trampolin, utočište, obiteljsko gnijezdo, erotski odnosi, zagonetke, promjena zida, opet vrata i događanje ispred njih, u hotelskom hodniku, tajna mraka, scena poplave, potopa, narančasti prsluci, krila bez perja koja su bila u jastuku prije ili kao kosturi, začudna scena ništavnosti, vode, biblijskoga potopa kao kraja ili novoga ishodišta povezive su sa ZKM-ovom predstavom Ono što nedostaje autora drame Tomislava Zajeca, s redateljskim silnicama iste redateljice. „A u toj vodi, jedna majka na rubu suza, i njena kći pogleda uprtog prema budućnosti, i njen sin zarobljen u svijetu kojeg si je izmaštao“, piše Dino Pešut u drami Stela, poplava.