Vrstan koncert Haydna, balet kao ilustracija

Sada je već sasvim jasno kako neoklasični cjelovečernji baleti sa sadržajem postaju zaštitni znak baletnoga repertoara Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Najnovije ostvarenje, Opasne veze, prema istoimenom epistolarnom romanu Pierrea Choderlosa de Laclosa, planetarno popularne zahvaljujući istoimenom filmu Stephena Frearsa iz 1988, praizvedeno je 24. ožujka, na glazbu Josepha Haydna, u koreografiji i režiji Giorgia Madije, poznata nam kao uspješna koreografa Bjelinskijeva Petra Pana prije tri godine.

Polazište za Opasne veze bila mu je glazba Josepha Haydna (1732–1809), skladatelja čiji je opus nastajao i u vrijeme nastanka romana, 1780-ih godina, i njegove teme, doba propasti dekadentne aristokracije. No Haydnova je glazba, kao stilska glazbena epoha, već bila novo doba u odnosu na povijesnu epohu koja će završiti francuskom revolucijom. I u tome je Madia, kao dramaturg, uz Annegret Gertz, zapeo negdje na pola puta. On jest muzikalan koreograf koji čuje (i vidi) mogućnosti neke glazbe za vizualizaciju i plesni pokret. Način na koji prati akcente, primjerice, u dionici solo trube i time stvara, tj. otvara, atmosferu na početku ili kako mu triler u nekoj kadenci može biti poticaj za duhoviti plesni detalj, izvrsni su. No više od dva sata Haydnove glazbe iz njegovih simfonija raznih opusa (najviše iz br. 96, 6, 31, 68 i drugih) te ostalih skladbi, skrenulo ga je s puta dramatičnosti spletki i zloće vikonta de Valmonta i markize de Merteuil.

Natalia Kosovac (markiza de Merteuil) i ansambl  / Snimila Mara Bratoš

Orkestar HNK-a, pod ravnanjem Diana Tchobanova, pružio je publici rijedak užitak koncerta Haydnove glazbe, vedre i klasicistički prozračne, elegantno odmjerene i lake u izrazu, inventivne, a nerijetko i nekonvencionalne – koncert koji ljubitelji Haydna ne bi smjeli propustiti, a balet, pritom, prihvatiti kao svojevrsnu ilustraciju. Velik dio glazbenog uspjeha pripada redom izvrsnim solistima: koncertnim majstoricama Mojci Ramušćak i  Vlatki Peljhan, solo trubaču Vedranu Kocelju, solo čelistu Adamu Chelfiju, solo II. violini Viktorije Gubo, solo kontrabasu Žorža Draušnika i solo basetnom rogu Danijela Martinovića te pijanistici Nini Cossetto.

Haydnu svojstven glazbeni humor zaveo je i odveo Giorgia Madiju u suvišna koziranja glavnih likova uz čaj, suvišna pantomimska došaptavanja, kovanja zavjera i šaputanja, tajnog dostavljanja poruka i pisama, ogovaranja služinčadi i sl., bez prave koreografske supstancije, unatoč ponekim dobrim detaljima. Živa glazbena izvedba brojnih zaokruženih stavaka odnijela je vrijeme u očekivanju drame, psihologije i emocija de Laclosovih junaka, naročito u predugom prvom činu.

Svojedobno je, prije petnaest godina, Adam Cooper postavio Opasne veze u londonskom Sadler’s Wellsu kao komorni balet, mračnu plesnu dramu s izvornom glazbom Philipa Feeneya. Giorgio Madia učinio je suprotno: lepršavu, odveć narativnu priču za veliki ansambl s atraktivnom scenografijom Domenica Franchija koja omogućuje mnogo, čak i previše likovno lijepih prizora dvorskih ambijenata; s njegovim i Madijinim raskošnim kostimima rokoko određenja, ali moderna izraza. Pritom su kostimi solista trebali biti različith boja kako bi gledatelji mogli lakše identificirati glavne likove s jednoobraznim perikama i jednoličnom kromatikom kostima.

Madia u velikim skupnim prizorima evocira epohu dvorskih plesova i raskalašenost toga društva. Pas de deuxe daje na kapaljku, možda zbog toga da zadrži etiketu baroknih plesova s distancom među plesačima. Naznake bliskosti daje u seksualnom susretu Valmonta i Cécile te ljubavnom susretu Cécile i Dancenyja. Samo jedan duet, između Valmonta i gospođe de Tourvel, ima pravi karakter pas de deuxa.

U drugom činu valjalo je pojačati tempo kako bi se prikazao sveopći nesretan kraj: ludilo gospođe de Tourvel (Iva Vitić Gameiro), Valmontovu (Tomislav Petranović) pogibiju u dvoboju s Dancenyjem (Andrea Schifano), očaj gospođe de Volanges (Edina Pličanić), Cécilinu obeščašćenost (Asuka Mauro), shrvanost gospođe de Rosemond (Olja Jovanović Zurovac) te konačnu duhovnu i moralnu propast markize de Merteuil (Natalia Kosovac). U tome su solisti izašli iz klišeja pantomimske brbljavosti, daleke od kobne manipulativnosti ili djelu imanentne opasnosti te unijeli dašak emotivnosti, najviše Iva Vitić Gameiro. Istaknuli su se Takuya Sumitomo kao Azolan, Ilir Kerni kao predsjednik de Tourvel i George Stanciu kao grof Gercourt.