Tužne sudbine hrvatskih žena

Kraj zime i početak proljeća 2019. u hrvatskim kinima prolazi u znaku domaćih premijera te su nakon krimi-drame Mali Antonija Nuića i anarhoidne horor-komedije Posljednji Srbin u Hrvatskoj Predraga Ličine trenutno na tuzemnom repertoaru čak tri premijerna naslova. Prije no što u travnju stigne i četvrti, redateljski prvijenac glumca Ljubomira Kerekeša pod naslovom Ufuraj se i pukni, ljubitelji domaće sedme umjetnosti dominantno u art-kinima, ali dijelom i u multipleksima mogu pogledati dvjema Zlatnim arenama i nagradom Breza ovjenčanu komornu feminističku egzistencijalnu socijalnu dramu Lada Kamenski redatelja Sare Hribar i Marka Šantića, obiteljsku egzistencijalno-psihološku dramu Dom Darija Pleića te fantastičnu obiteljsku pustolovinu Moj dida je pao s Marsa, koju kao autori potpisuju Marina Andree Škop i Dražen Žarković. U ovom tekstu tema su prva dva od navedenih filmova, nekim izvedbenim osobinama i dometima srodna djela koja ponajviše povezuje komornost te usmjerenost na intimne drame i karakterno-psihološka stanja primarno ženskih likova.

Snažni ženski likovi

Kratkim igranim filmovima realiziranima tijekom posljednjih dvanaest godina, od naslova Pusti me da spavam i Ta tvoja ruka mala do segmenta omnibusa Zagrebačke priče vol. 2 naslovljena Od danas do sutra i također segmenta omnibusa Transmania, Sara Hribar afirmirala se kao darovita autorica zaintrigirana urbanim egzistencijalnim i socijalnim dramama ponekad obojenima crnim humorom te manje ili više izraženom, odnosno sugeriranom tragikom. Kao scenaristica i redateljica Hribarova u cjelinama sjetna ugođaja uspješno dočarava egzistencijalne tjeskobe protagonistica i protagonista zarobljenih u životnom limbu i rutini svakodnevice, a kao njezine tematske preferencije izdvajaju se ljubav, posesivnost, nesputanost i nepristajanje na konvencije. S druge strane, Marko Šantić afirmirao se već svojim drugim kratkim Sretan put Nedime, ovjenčanim Srcem Sarajeva za najbolji kratki igrani film i nagradom žirija na Danima hrvatskog filma, te nagrađenim na festivalu Tribeca i nominiranim za Europsku filmsku nagradu u kategoriji europskog kratkog filma. Tim se ostvarenjem, kao i primjerice u hrvatskoj produkciji realiziranim kratkim filmom Ništa osobno, Šantić predstavio kao autor fokusiran na karaktere likova i njihove odnose, a osim sklonosti žanrovski usmjerenijim pričama, kakva je ona o dvojici mladih delinkvenata koji kreću u pljačku kuće u kojoj živi svećenik, pokazao je spretno snalaženje u zatvorenom prostoru uz efektno korištenje mizanscena.

Doris Šarić-Kukuljica za ulogu u filmu Lada Kamenski nagrađena je Zlatnom arenom za najbolju glavnu žensku ulogu

Na ideju za projekt Lada Kamenski Sara Hribar došla je prije više godina, neposredno zaintrigirana sudbinama radnica propale zagrebačke industrije odjeće Kamensko, ali i onim što sama definira kao „ženski potop u društvu”, odnosno sve težim i nezahvalnijim socijalnim položajem žena, njihovim neprekidnim međusobnim nadmetanjem na različitim tržištima, kao i pitanjima ravnopravnosti i položaja u nemilosrdnim okolnostima svijeta rada. Autorica već godinama ima zgotovljen scenarij za film koji bi se bavio samom tvornicom Kamensko i sudbinama njezinih radnica, no shvatila je da zbog skromnosti proračuna koji joj je stajao na raspolaganju, kao i zbog nekih privatnih razloga, trenutno nije u mogućnosti realizirati takav projekt. Stoga se posvetila pisanju scenarija za produkcijski mnogo skromniju i izrazito komornu dramu u kojoj je odlučila, kroz načelni tematski okvir povezan sa stanjem u Kamenskom, pozabaviti se i nekim drugim ženskim, ali i općenito društvenim temama. Ne samo ženskom kolegijalnošću te njihovim prijateljstvom i rivalstvom u okolnostima koje njihove odnose stavljaju na kušnju nego i predrasudama prema ženama i među njima samima, u tom smislu i temom društvenih kontrasta i načina na koje se ti kontrasti reflektiraju na živote i sudbine žena, na njihova intimna stanja i karakterno-psihološke mijene.

Fikcija i stvarnost

I tako je nastala Zlatnom arenom za najbolju glavnu žensku ulogu Doris Šarić-Kukuljica i Zlatnom arenom za scenarij te nagradom Breza za najbolju debitanticu (Sara Hribar) ovjenčana Lada Kamenski, film o trima glumicama srednje dobi (Doris Šarić-Kukuljica, Ksenija Marinković i Nataša Dorčić), koje se u stanu od njih mlađeg redatelja (Frano Mašković) natječu za ulogu u njegovu debitantskom dugometražnom filmu, koji bi se trebao baviti sudbinama radnica tvornice Kamensko. Glumice koje se natječu za glavnu ulogu u filmu koji redatelj priprema potaknut sudbinom svoje tetke, nekadašnje radnice Kamenskog, s jedne strane su ono što jesu, glumice koje se tijekom prividno ležerne probe bore za ulogu, s druge strane tijekom probe postaju te radnice, odnosno i sebi i gledateljima posreduju svoje egzistencijalne probleme i intimna stanja, a s treće se između filmskih glumica i onih koje ih tumače briše granica između stvarnosti i fikcije. No priča o radnicama Kamenskog, načelno obilježena i stanovitim socijalnim kontekstom i socijalno-feminističkim angažmanom, isprva se polagano, a potom sve brže razvodnjava te naposljetku ostaju samo glumice, njihova intimna stanja i odnosi. Tijekom filma u kojem je ograničeni prostor stana vješto iskorišten i za gradiranje dramske tenzije među likovima, osobnosti glumica s vremenom bivaju nerazlučive od osobnosti lika ili likova koje tumače, a ta metafilmičnost i metatekstualnost s neprekidnim prepletanjem fikcije i stvarnosti najzanimljiviji je segment filma u kojem glumice metaforički, a gotovo i doslovce „jedu“ redatelja, i u dominaciji energije svojih likova i njihovih kreativnosti i temperamenata nad njegovima, ali i u glumačkom smislu, jer je Frano Mašković očito inferioran partnericama.

Judita Franković (Ona) u drami Dom

Obiteljska egzistencijalno-psihološka dra­ma Dom drugo je dugometražno ostvare­nje scenarista i redatelja Darija Pleića, filmaša koji se kao autor dugog metra predstavio 2013. psihološkom triler-dramom Nije sve u lovi, a koji u dosadašnjem autorskom portfelju ima autorstvo kratkog filma Game Over iz prvog omnibusa Zagrebačke priče, režiju niza epizoda krimi-serije Mamutica i dramske Loza te redateljski angažman na gledanim sapunicama Tajne i Vatre ivanjske. Nakon filma Dom, kao i nakon debija Nije sve u lovi te njegova dosadašnjega televizijskog opusa, konture autorskog habitusa Darija Pleića postaju jasnije i konkretnije. Riječ je o inteligentnom, ambicioznom i promišljenom filmašu kojeg ponajviše zanimaju i kojemu najviše leže priče izraženijeg urbanog konteksta i suvremene, odnosno aktualne tematike, baš kao i prosedei jasnijega žanrovskog usmjerenja s mlađim parovima kao protagonistima. Također, može se reći da Pleića ograničava i sputava rad na neambicioznim i iscrpljujućim TV-projektima poput sapunica, kao i da na tim angažmanima, ma koliko oni bili važni za njegovu osobnu pa i profesionalnu egzistenciju, gubi vrijeme i rasipa talent koji neusporedivo više dolazi do izražaja u njegovim projektima dugog metra.

Naglašeno urbana priča

I Dom je ostvarenje naglašeno urbane priče i konteksta, podjednako aktualne teme te žanrovskog prefiksa obiteljske egzistencijalno-psihološke drame kao onog čemu autor teži, no u čemu, unatoč u cjelini ostvarenim visokim dometima, u potpunosti ne uspijeva. Kontekst je izrazito urban, jer se gotovo čitav film odigrava u moderno dizajniranu i minimalistički uređenu stanu iz kojeg par ranih srednjih godina s malim djetetom iščekuje deložaciju. Jedini segment filma koji se odigrava izvan stana, iz kojeg kamera u nekoliko navrata prikazuje zbivanja pred zgradom iz koje se odnosi namještaj i u koju stižu ovrhovoditelji, također se odvija u interijerima, onima kazališta u kojemu žena glumi u predstavi i u kojem su se njih dvoje upoznali nakon predstave u kojoj je Ona (izvrsna Judita Franković u vrlo hrabroj roli) izvela interakciju s gledateljima, konkretno s Njim (hladan i distanciran Mislav Čavajda). U kreiranju te uloge i filmskog svijeta autor i glumci spretno su iskoristili stvarnu predstavu u kojoj Frankovićeva glumi, a riječ je o predstavi Room No. 5 Zagrebačkoga plesnog centra u kojoj je Judita Franković suautorica koncepta i koreografije. Ona je središnji i važniji protagonist, odnosno protagonistica, jer je film primarno priča o njezinim stanjima i mijenama, o strahovima i traumama, o majčinstvu i slutnji Njegove moguće nevjere. Stan iz kojeg iščekuju deložaciju Njezin u međuvremenu preminuli otac otkupio je u potpunosti i na vrijeme, no vlasnik građevinske tvrtke od koje je stan otkupljen nedavno je bankrotirao, pa unatoč otkupu i stan, kao i čitava zgrada, ulaze u njegovu imovinu koja podliježe ovrsi. Pleić prilično efektno gledatelje upoznaje s likovima i uvodi u priču, isprva samo kroz prizore doma i kata u zgradi kroz koje se plaho, s oprezom i određenim strahom kreće Ona, dok na hodnicima i u dnu kadra vidi i druge stanare koje muče iste nevolje. Osjećaj tjeskobe i naslućivana drama u uvodu vrlo su učinkovito predočeni i naznačeni dubinskim kadrovima s mračnim hodnicima u drugom planu i svjetlom na dnu te dijelom kakofoničnom pa i atonalnom glazbom Alena i Nenada Sinkauza, koja sugerira gotovo ozračje horora. Cjelina imponira estetiziranom vizualnošću, scenografijom i mizanscenom, za što je zaslužan i snimatelj Igor Zelić, a drama i tjeskoba pojačani su potpunom odsutnošću krupnih planova.