Sveti Grgur, tica gnijezdur

Sveci u ožujku u frazemima i poslovicama naslov je predavanja koje je, u organizaciji Odjela za jezikoslovlje u Matici hrvatskoj, 20. ožujka održala Sanja Vulić, redovita profesorica na Hrvatskim studijima. Osim trajnoga znanstvenoga interesa za hrvatske čakavske i štokavske govore, jezik hrvatskih pisaca (starijih i novijih) te jezik i književnost Hrvata u dijaspori, jedna od dražih tema Sanje Vulić hrvatska su pučka imena blagdana, rekla je Jasna Šego, pročelnica Odjela za jezikoslovlje. Već više od tri desetljeća zapisuje i analizira hrvatska pučka blagdanska imena te uz njih vezane poslovice i frazeme na širokom hrvatskom govornom području svih triju hrvatskih narječja, uključujući i dijasporu. Većinu je te etnolingvističke građe sama zapisala za svojih brojnih terenskih istraživanja.

Spomendan svetog Grgura Velikog, pape i naučitelja, slavio se u ožujku

Ovom je prilikom analizirala poslovice i frazeme u vezi s pretkoncilskim datumom spomendana sv. Grgura Velikoga (12. ožujka), uz spomendan sv. Josipa (19. ožujka), uz pretkoncilski datum spomendana sv. Benedikta (21. ožujka) te uz blagdan Blagovijesti (25. ožujka). Naime, II. vatikanski koncil uveo je promjene, no unatoč tomu pučke su se pobožnosti održale te je puk nastavio štovati svece prema prvom datumu na temelju kojeg su i nastale mnoge poslovice i frazemi, a dio njih govori i o početku proljeća.

Uvodno je Sanja Vulić pojasnila etimologiju naziva ožujak te je govorila i o drugim nazivima za taj mjesec, za koji kažemo da nam laže upravo zbog promjene vremena. Osim toga, nosi i naziv sušac / sušec (mjesec kad je česta i dugotrajna suša) ili pak protuletnjak (ide prema ljetu, a stari sinonim za prema je protu), zatim gregurjevčak / gregurčak u kajkavštini i sjevernoj čakavštini, prema spomendanu sv. Grgura, pape i crkvenoga naučitelja, odnosno prema prvom velikom svecu koji se štovao u ožujku.

Kako je istaknula, predavanjem je željela pokazati pučku raznolikost blagdanskih imena, izborom frazema i poslovica na širokom hrvatskom govornom području te kako je promjena datuma spomendana utjecala na smisao pojedinih poslovica. Tako je u Podravskim Sesvetama zabilježeno „Gregur, pusti žabe vun“, u zapadnoj Hercegovini „O Greguru zmije po lizuru“ ili u dijelovima Slavonije „Sveti Grgur, tica gnijezdur“ (vrijeme kad se vraćaju ptice selice i grade svoja gnijezda). Jug je poznat po velikoj buri, primjerice u Dubrovniku se kaže „Grgur ljuti iz dna more muti“. Na sjeveru pak poslovice govore i o velikoj hladnoći u to doba – u šokačkoj Sonti (Bačka) zabilježena je poslovica „Grgur i janjce smrzne“, a u Trogiru „Grgurina – zlogodina“, što znači da mogu biti velike kiše i općenito loše vrijeme. Ono što je specifično isti je tip uzrečica u različitim krajevima u vezi s ožujkom, no promjenom spomendana Sv. Grgura na 3. rujna gubi se njihov smisao, što je vidljivo, primjerice, u usporednim frazemima i poslovicama „Nikako iz duga ko ni sveti Grgur iz korizme“ (zapadna Hercegovina).

Drugi važan svetac, u puku vrlo popularan, ima različita imena – u Šokaca često Josipovo, Jožefovo (kajkavci u Gorskom kotaru), Osipova (Banjol na Rabu), Josipova (čakavci u središnjoj Hrvatskoj), dok je na jugu Sveti Osib (Komiža), Sveti Jože (Sveti Petar u Šumi) itd. Sanja Vulić izdvojila je zanimljivost iz Klobuka (zap. Hercegovina), gdje taj spomendan nazivaju Sveti Jozip Kupimišinar, što potječe iz doba kad su ljudi bili siromašni, a zima je dugo trajala i nije bilo hrane za domaće životinje, koje bi ugibale pa bi se njihove mješine skupljale o tom blagdanu. Slično je ime zabilježila i drugdje u zapadnoj Hercegovini. Za Josipovo je vezan i velik broj meteoroloških poslovica, kad se očekivao zadnji snijeg – „Sveti Josip, snigom posip“ (središnja Hrvatska), Sveti Josip (Jozip) snigom pospi (Dalmatinska zagora). Na Kvarneru je to vrijeme druge velike bure „Sveti Osip bradu trese, a Majka Božja kamižoti“, te o nagovještaju proljeća „Sveti Jožef zelienu kiticu kaže“ (gradišćanski Hrvati).

Sveti Benedikt tradicionalno je bio 21. ožujka (danas 11. srpnja), iznimno je štovan u hrvatskom srednjovjekovlju, kada je često bilo ime Benko. U novije vrijeme nema mnogo pučke pobožnosti u vezi s njim pa tako ni poslovica, no jedna je od njih s otoka Drvenika („Sveti Bene snig da krene“).

Ime blagdana Blagovijesti (25. ožujka) u hrvatskim je mjesnim govorima iznimno raznoliko, a ta su imena različite motiviranosti. Primjerice, staro hrvatsko ime Navještenje / Nazvešćenje / Nazvišćenje je prevedenica iz latinskoga. Iz imena Gospe od Blagovisti (Tkon na Pašmanu) vidi se da je puk blagdan smatrao marijanskim, a susreće se i Blagovišnjica (Veli Iž) te Blaženica (moliški Hrvati). Na krajnjem jugu je romanizam (prema Annunziata), npr. Anuncijota (središnji dio Hvara), Luncijota (Brusje na Hvaru), Guspa Luncijota (Komiža na Visu), Luncijata (Dubrovnik), Gospa Luncijata (Boka kotorska).

Druga imena toga blagdana vezana su uz određene poljodjelske radove koji se počinju obavljati – Cipjenica (u Gradišću, jer se cijepe voćke), Sadovenica (Podravina, jer se sadi). Osim toga, na hrvatskom jugu u puku je i blagdansko ime izvedeno od marač  (tj. od naziva mjeseca), npr. Marčena / Gospe Marčenica (zadarski otoci), Majka Božja Marčena (Vrbnik na Krku). Oko Ogulina, Oštarija i Modruša specifično je ime Druga Svetica ili Glavnjica jer je Prva Svetica – Svijećnica, istaknula je Sanja Vulić kazavši kako su ovo samo neki od mnogobrojnih primjera iz vrlo bogate hrvatske tradicije naziva i poslovica u puku omiljenih svetaca štovanih u ožujku. U ovom osvrtu nije bilo moguće navesti sve primjere iz predavanja, ali i ovaj izbor je dovoljno rječit.