Suvremeni klasik

Već je prvom samostalnom izložbom Jordan inaugurirao svoju poetiku kao specifičan likovni jezik kojim je izražavao unutarnje prostore svojega bića i slikarsko umijeće prožeto europskom slikarskom tradicijom. Bilo je, dakle, razvidno na toj prvoj izložbi 1961. u Gradskoj galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu da je upravo na tim sastavnicama počelo izrastati njegovo djelo, ukorjenjujući se u plodnom humusu europske i hrvatske slikarske baštine u kojoj je nalazio uporište za vlastiti put. Upravo su te crte snažno obilježile cjelokupno Jordanovo stvaralaštvo, što smo mogli iščitavati kroz minula desetljeća u brojnim ciklusima u kojima je problematizirao ljudsko postojanje i produbljivao likovni izraz novim slikarskim vrijednostima. Da je na tim premisama Vasilije Josip Jordan koncipirao svoju likovnu poetiku, kritika je prepoznala, kao što smo nastojali naglasiti, i na njegovim prvim djelima jer se jasno čitalo iznimno slikarsko umijeće te izvornost imaginacije i likovne poetike. Ovdje, također, valja napomenuti da Jordanov odnos prema tradiciji nije tek puko nasljeđivanje njezinih vrijednosti kao konačnih rješenja ili kakvih „definicija“, već onih čvrstih uporišta na kojima izgrađuje vlastito djelo.

Ukorijenjen u tradiciji

A to se prepoznaje i po činjenici da je iste vrijednosti produbljivao novom i drukčijom interpretacijom sama slikarskoga postupka ne mijenjajući njegovu supstanciju već je učvršćujući osuvremenjivanjem u slikarskoj biti. Drukčije kazano, sam je tradicijski slikarski postupak asimilirao kao vrijednost na kojoj je izgrađivao i svoje estetsko načelo. Naime, upravo je u njemu prepoznao medij slike u suvremenom multimedijalnom kontekstu kao aktualan medij u kojemu je izražavao svoje stajalište i svjetonazor, intelektualno motrište i duhovno ozračje te, nadasve, oblikovao vlastiti likovni jezik. Na duboku i čvrstu povezanost s tradicijom i njezinim vrijednostima već smo i prije ukazivali koncipirajući Jordanovu retrospektivnu izložbu u Modernoj galeriji u Zagrebu 2013. Naime, tada smo naglašavali tu sastavnicu kao bitnu stvaralačku odrednicu pozivajući se na T. S. Eliota, kao što ćemo i sada, jer je tu isprepletenost suvremenog umjetnika i tradicije eksplicitno izrazio prosudbom: „Ako se, pak, forma tradicije, nasljedovanja, sastoji u oponašanju generacije koja nam neposredno prethodi, u slijepom i bojažljivom prianjanju uz njezine uspjehe, onda bi takvoj ‘tradiciji’ nedvosmisleno valjalo uskratiti povjerenje… Tradicija je stvar od mnogo šireg značenja, ona se ne može naslijediti, i ako vam je do nje stalo, morate je stjecati uz veliki napor.“ A nije li upravo Jordanovo slikarsko djelo paradigmatsko glede usustavljivanja u tradicijske vrijednosti uz obogaćivanje vlastitim prilogom i osuvremenjivanje likovnim izrazom?! Nedvojbeno je njegovo djelo stvarano „uz veliki napor“ potvrđujući da mu je do tradicije stalo kako bi uzvisio vlastito slikarsko djelo i usavršio sam slikarski postupak na onim vrijednostima po kojim se i mjeri i ravna velika europska slikarska tradicija i time postao njezin dionik i pronositelj vrhunskih likovnih vrijednosti. Naime, iščitavati Jordanovo stvaralaštvo u sinkronijskom kontekstu pretpostavlja akceptiranje dijakronijske vertikale iz koje je izraslo, i u koju je uraslo.

Vasilije Josip Jordan / Iz obiteljskog albuma

Zaključujemo stoga da je njegovo djelo prepoznatljivo i po tim značajkama koje dekodiramo u sinkronijskom kontekstu kroz brojne cikluse u onoj kronološkoj liniji koja je duboko prožeta i svojim vremenom i osjećajnošću njegove prolaznosti s tragovima ljudskoga postojanja. Ovdje je tradicijsko nasljeđe onaj plodni humus iz kojega je Jordanovo slikarsko djelo raslo u visinu i granalo se u ciklusima. Pozivamo se na tako važnu temu kao što je odnos suvremenog umjetnika prema naslijeđu jer je upravo Jordanovo slikarsko djelo aktualiziralo to motrište problematizirano jednako u znanstvenim interpretacijama i teorijskim opservacijama, u kritičkim analizama i stvaralačkim diskursima i, dakako, u drugim i različitim medijima. Skrećemo stoga pozornost i na to motrište izrazito tradicijske provenijencije u kontekstu suvremenih medija u kojima se brojni umjetnici izražavaju promovirajući nove medije i njihove izražajne mogućnosti, a često potiskujući ili zanemarujući tradicionalne medije. Da je to krucijalna tema koju su promišljali i najutjecajniji teoretičari, najbolje govori impresivna lista na koju je dostatno tek osvrnuti se kako bismo je prihvatili kao nepobitnu činjenicu. Među njima i ova tvrdnja Herberta Reada: „Premda se s pravom brinemo da očuvamo, u ovom vijeku tehnologije, veliku tradiciju svoje slobodarske kulture, ipak bismo morali biti sigurni da pritom nećemo erudicijom i praznim naučenjaštvom zamutiti one kristalno čiste izvore iz kojih teku naše najosnovnije stvaralačke snage. Ti su izvori u čovjeku; to su nezagađene rijeke percepcije i imaginacije.“ Upravo u Jordanovu stvaralaštvu prepoznajemo da su izvori u čovjeku i da je ono poteklo iz njegova bića, iz onih tajanstvenih dubina podsvjesnog i iracionalnog od kojih je i sazdano ljudsko biće onom istom stvarnošću postojanja kao što je i njegova tvarna i materijalna priroda jednako tako stvarana. Tomu u prilog, zacijelo, najbolje govori i sam Jordan, koji je u jednom od posljednjih intervju sažeto formulirao svoje slikarsko nastojanje i esencijalnost svojega stvaralaštva ovim riječima: „Prošao sam osamdesetu… Kada bi čovjek bio gospodar svoga vremena, možda bi mogao učiniti i izrežirati jedan sretni scenarij svog vlastitog opusa. No to nije moguće. Neki kažu da je sve slučajnost i s time se djelomično slažem. Premda unutar nas, govorim o kreativnom djelu čovjeka, postoji intencija, nešto što bi se moglo nazvati instinktom. Bez tog instinkta ne bi nastalo ni jedno djelo… Ako je čovjeku dano da progovara unutar svoje naravi uz pomoć svoga instinkta, onda ništa vanjsko ne bi ga smjelo zaustaviti… Pokušao sam kroz svoju narav učiniti takve slike, s mojim razmišljanjima koja su bila od poetskog do filozofskog. Htio sam se izraziti tako da konačnica odgovara mojim intencijama, instinktu, mojoj naravi.“

Izgrađivanje sama slikarskoga postupka i vlastitoga likovnoga izraza s prepoznatljivim autorskim značajkama počinjemo čitati još za njegovih studentskih dana na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Ljube Babića kod kojega je diplomirao 1958. i, dakako, kroz njegovu plodnu stvaralačku liniju u razdoblju dužem od pola stoljeća na samostalnim izložbama u prestižnim nacionalnim i europskim muzejima i galerijama. Na Akademiji nije samo stekao potrebna slikarska znanja koja je s godinama usavršio već ih je i sam prenosio kao redoviti profesor u čijoj su klasi tu slikarsku popudbinu dobivali brojni naraštaji studenata. Da je i pedagoška komponenta njegova važna dionica, dostatno je podsjetiti i na činjenicu da izabran 1994. za dekana na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te, napose, i na činjenicu da je, sljedeće, 1995. s Miroslavom Šutejom i Stipom Sikiricom, profesor matičar i, u suradnji s fra Jozom Peićem i fra Vendelinom Karačićem, utemeljitelj Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu Sveučilišta u Mostaru. Upravo je tamo s kolegama okrunio svoju pedagošku djelatnost dragocjenim promicanjem europskih slikarskih vrijednosti na mnoge generacije studenta usustavljujući visoke profesionalne standarde na toj sveučilišnoj instituciji te, povrh toga, iniciranjem poslijediplomskog studija sakralne tematike. O isprepletanju pedagoškog i slikarskoga najbolje govore naraštaji studenata na objema Akademijama, u Zagrebu i Širokom Brijegu, u čijim se djelima, naime, čita plodonosan Jordanov utjecaj kako u kultiviranom slikarskom postupku tako i u izgrađivanju autorske osobnosti svakoga studenta.

Ladanje /  Izvor Leksikografski zavod MK

Ono pak što je duboko i trajno odredilo Jordana u hrvatskoj likovnoj umjetnosti nedvojbeno je njegovo slikarsko djelo, čiju plodnu produkciju slijedimo od spomenute prve samostalne izložbe iz 1961. kroz impresivan niz u minulim desetljećima. Dakako da nam je skrenuti pozornost na monografsku izložbu u Modernoj galeriji u Zagrebu 1972. i na izložbu u Osijeku, u Galeriji likovnih umjetnosti (sakralni ciklus Corpus Christi), i Dubrovniku, u Umjetničkoj galeriji, obje 1991. Potom izložbe u Splitu, u Palači Milesi HAZU, 2000. godine i retrospektivna izložba u Modernoj galeriji u Zagrebu 2011. U izlagačkoj djelatnosti valja kazati da je Jordan zacijelo jedan od najvažnijih hrvatskih protagonista na europskoj likovnoj sceni druge polovice 20. stoljeća, o čemu najbolje govore njegove brojne samostalne izložbe u muzejima i galerijama koje navodimo u manjem izboru počevši od 1966. u galeriji Lambert u Parizu, potom 1968, 1969. i 1970. samostalnim izložbama u Gallerie 44 i osobito s Gallerie Isy Brachot u Bruxellesu, s kojom će uspostaviti profesionalnu suradnju dugu više od desetljeća sa znatnim uspjehom u belgijskoj kulturnoj javnosti. Njegovoj europskoj afirmaciji znatno pridonose i velike samostalne izložbe 1986. i 1987. Prva je monografska naslovljena Antologica di Jordan u dvije galerije u Padovi, Civica galleria di Piazza Cavour i Galleria selearte, a druga u Bologni u Palazzo Re Enzo i Palazzo Accursio. Obje izložbe hrvatskog slikara talijanska likovna kritika visoko vrednuje. Valja spomenuti i njegove sudjelovanje na izložbi sa Giorgiom De Chiricom u Veneciji u Galeriji Santo Stefano 1990. I prošle godine, 2018, retrospektivnom izložbom uspješno se predstavio njemačkoj kulturnoj javnosti u Panorama Museumu u Bad Frankenhausenu kod Erfurta.

Vrijedan sakralni opus

O Jordanovu slikarstvu pisali su ugledni hrvatski i europski povjesničari umjetnosti, likovni kritičari i pjesnici: Kruno Prijatelj, Josip Depolo, Matko Peić, Igor Zidić, Tonko Maroević, Jelena Uskoković, Ive Šimat Banov, Biserka Rauter Plančić… Patrick Waldberg, Jean Le Louet, Georges Giarandon, Stephane Rey, Jacques Collard, Paul Caso, Alain Bosquet, Giorgio Segato… Plodan Jordanov slikarski opus imao je zapažene interpretacije iz pera i drugih likovnih kritičara, kao što je njegovo djelo akceptirano u nacionalnom i europskom kulturnom kontekstu sa zapaženom recepcijom u medijima te u stalnom postavu čuvenih muzeja i galerija i u fundusu privatnih zbirki, među kojima izdvajamo Zbirku Biškupić jer čuva njegova antologijska djela u mediju slike i crteža. U recentnom izboru iz Jordanova opusa u ovom sažetku svakako navodimo svečani zastor Harmica u zagrebačkom HNK-u, otkriven kazališnoj publici i kulturnoj javnosti 1999. Važno je u sagledavanju cjelovitosti golemoga Jordanova opusa spomenuti zapažene cikluse i u njihovu tematskom problematiziranju istaknuti vrijedan sakralni opus, koji još nije u cijelosti sagledan ni valoriziran. Stoga i skrećemo pozornost na tu njegovu dionicu upravo u ovoj prigodi, kojom memoriramo njegovu dragu osobu, podsjećamo na zamjetan pedagoški rad te, napose, ističemo da je u sakralnom dijelu ostvario i najviše dosege vlastitoga likovnoga izraza i dao respektabilan prilog suvremenom sakralnom slikarstvu, koje nam valja usustaviti u preglednu cjelinu Jordanova stvaralaštva kao trajnu vrijednost njegova djela i hrvatskog slikarstva.