Staromodna glazba budućnosti

Ako je nekoga teško uklopiti u predodžbu o tipičnom rock-pjevaču, pod uvjetom da takvo što uopće postoji, onda je to Scott Walker, div suvremenoga vokalnog izraza koji je preminuo 22. ožujka u dobi od 76 godina. Njegov je utjecaj nemjerljiv: Thom Yorke, David Bowie, Julian Cope, Leonard Cohen, Marc Almond i Jarvis Cocker samo su dio nepreglednoga niza pjevača i autora u čijem opusu odjekuje snaga Walkerova tamnog, sugestivnog baritona. Osim toga, riječ je o umjetniku koji je prošao jednu od najintrigantnijih transformacija u povijesti popularne glazbe – onu od tinejdžerskog idola šezdesetih do smjelog i neumornog eksperimentalnog inovatora devedesetih i poslije.

Scott Walker jedan je od najzačudnijih i najavangardnijih vokalnih stilista

Vokalne stilizacije iz prve faze njegove karijere nastavljaju tradiciju krunerskog načina interpretacije nalik onomu Toma Jonesa, Nata King Colea ili Franka Sinatre, pjevača koji nikada nije krio odbojnost prema svim oblicima rock and rolla. I Walkerov način interpretacije reflektirao je svjestan odmak od rock-boemštine koju su sa sobom donijeli žanrovski razbarušeni izvođači poput Boba Dylana, Johna Lennona i Jimija Hendrixa. Drugim riječima, on nikada nije koristio izvore u gitarističkom rhythm and bluesu, protestnom folku Greenwich Villagea, pa čak ni u klasičnom čakberijevskom rock and rollu pedesetih. Njegova podloga, kako je naglasio u jednom od rijetkih intervjua, satkana je od francuske šansone i glazbenog nasljeđa Staroga kontinenta. A upravo će na europeiziranoj melodrami, kombiniranoj s romantičnim pesimizmom i dozom osobne introspektivnosti, Scott Walker tijekom samostalne karijere izgraditi velik dio ugleda.

Pravim imenom Noel Scott Engel, rođen je 9. siječnja 1943. u Hamiltonu, u saveznoj državi Ohio. Iako je često mijenjao mjesta boravka, glazbeni put otpočeo je u Kaliforniji, gdje se nakon razvoda roditelja skrasio s majkom. Živio je u okolini ispunjenoj slikarstvom, dramom i glazbom, a zametke njegove karijere valja tražiti u angažmanima koje je dobivao kao studijski basist na propulzivnoj rock-sceni Los Angelesa. Pedesetih je postao štićenik tada popularna pjevača Eddieja Fishera, koji je od njega bezuspješno pokušavao učiniti tinejdžersku zvijezdu, no Engelov pravi uzlet dogodio se nakon što je zajedno s Johnom Mausom – gitaristom umjetničkog pseudonima Johnny Walker – osnovao The Walker Brothers. Ta će postava, upotpunjena bubnjarom Garyjem Leedsom, postići golem globalni uspjeh, osobito u Britaniji, kamo su se preselili u jeku britanske invazije šezdesetih godina prošlog stoljeća. Nastojeći zadržati bazu u Londonu kao tadašnjem središtu zbivanja, The Walker Brothers izvode sintezu orkestriranog popa i bjelačkog soula s melodramatičnim produkcijsko-aranžmanskim rješenjima usporedivim s radovima Phila Spectora, arhitekta notornoga zvučnog zida. Njihova popularnost većinom je bila ograničena na tinejdžersku publiku, a hit-singlovi iz sredine šezdesetih, poput Make It Easy On Yourself i The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore (koja se pod nazivom Sjaj u tami našla i u repertoaru zagrebačkih neoromantičara Dorian Gray predvođenih Massimom Savićem) bili su tek priprema za mnogo ozbiljnije pothvate koji će obilježiti samostalnu Walkerovu karijeru. Na novinarsko pitanje što namjerava učiniti nakon raspada Walker Brothersa, Scottov odgovor bio je prividno jednostavan: „Postati ljudsko biće.“

Kada je 1967. popularnost The Walker Brothersa toliko splasnula da se sastav ugasio, bilo je jasno da će Scott kao ključni talent postave razviti najzapaženiju samostalnu karijeru. Prva četiri albuma (naslovljena Scott, Scott 2, Scott 3 i Scott 4) razotkrivaju svojevrstan paradoks; s jedne strane Walker je težio povratku staromodnom načinu izražavanja, koji je podrazumijevao nužnu dozu komercijalne namjere, a istovremeno se počeo priklanjati ambicioznijim skladbama u kojima je svoj bariton suprotstavljao disonantnijim i tamnijim glazbenim teksturama.

Bila je to staromodna glazba budućnosti, svojevrsna futuristička inačica Sinatrina i Coleova načina interpretacije, koju je Walker usavršio u daljem tijeku isprekidane samostalne karijere. Za albume iz njezina prvog razdoblja Walker je izabirao kombinaciju vlastitih skladbi, onodobnih pop- i rock-standarda, te klasika iz repertoara belgijskog šansonijera Jacquesa Brela, koji je na njega u početku snažno utjecao. Proučavao je i suvremenu klasičnu glazbu, u vlastitim izvedbama koristeći nešto od ugođajne mirnoće crkvenih napjeva koje je otkrivao za boravka u Europi. Nakon serije ključnih radova s prijelaza iz šezdesetih u sedamdesete Walker je s polovičnim entuzijazmom istraživao rubna područja između popa i countryja, iako kvaliteta tih ostvarenja teško može izdržati usporedbu s ranijim radovima. Polovinom 70-ih ponovo okuplja The Walker Brothers, no unatoč uspješnom hit-singlu No Regrets – obradi klasika Toma Rusha – studijska ostvarenja iz toga razdoblja razmjerno su brzo zaboravljena.

Uslijedilo je samonametnuto izgnanstvo sa svjetske rock-scene; bavio se slikarstvom i snimao je sve rjeđe, a kada bi se pojavio s novim albumom, kao što je bio slučaj s Climate Of Hunter, bilo je očito da je Walker doživio potpunu transformaciju prema apstraktnijim, ambijentalnim motivima. Otvorena, neortodoksna struktura njegove glazbe došla je do izražaja na važnom diskografskom istupu, albumu Tilt, objavljenom jedanaest godina poslije, u svibnju 1995. U to vrijeme Walkerova reputacija graničila je s mitom osamljenika koji potpuno odbacuje svoju komercijalnu prošlost i uranja u svijet teško prohodnih, ali cijenjenih albuma izgrađenih na principima atonalnosti i grandioznih zvučnih blokova.

Album Tilt pokazuje da – u skladu s ocjenom jednog kritičara – „Walkerov umjetnički razvoj još nije dovršen“. No eksperimentalna strana njegove prirode nije uključivala samo istraživanja na području ugođaja i instrumentalnih pasaža.

„Smatrao sam kako se moram više pozabaviti riječima“, objasnio je. „Učinim li to, shvatio sam da će me stihovi pjesme sami povesti u svoj svijet, i tako me navesti da ih interpretiram na odgovarajući način. Sve što se događa u bilo kojem dijelu albuma rezultat je procesa u kojemu riječi pjesme imaju dominantnu ulogu.“

Nakon toga objavljuje još dva studijska ostvarenja, The Drift i Bisch Bosch, zaokruživši trilogiju započetu s Tilt. Ispunjena hermetičnim, gotovo apokaliptičnim pokušajima dekonstrukcije onoga što je poznato kao pop-forma, sva tri spomenuta albuma (uz glazbu koju je skladao za filmove The Childhood of a Leader i Vox Lux, oba u režiji Bradyja Corbeta) potvrdili su odavno izgrađenu reputaciju Walkera kao jednog od najzačudnijih i najavangardnijih vokalnih stilista koje je dala suvremena pop- i rock-scena.