Semafor

Postoji jedno pitanje koje me muči još od autoškole, a da se do danas nisam čak ni primaknuo rješenju. Imao sam tada izvrsna instruktora, koji me nije poučavao samo prometnim propisima i vladanju vozilom, nego mi je nastojao prenijeti i ona znanja koja se stječu tek iskustvom i praksom. Pa mi je tako govorio i što treba činiti dok čovjek na semaforu čeka da mu se upali zeleno svjetlo: valja, govorio je, pažljivo motriti semafor i pripremiti se za trenutak kad će se boje promijeniti, tako da odmah mogneš reagirati kad se to od tebe očekuje. I pokazivao mi je one vozače koji postupaju upravo suprotno od toga: promjena svjetla njih iznenadi, pa se trgnu, ušeprtlje, i onda im se još i motor ugasi. I, ustvrdio je moj instruktor da su naši ljudi po tome kriteriju loši vozači, jer da je u naprednijim zemljama sve to posve drugačije.

Kad se svjetla upale

Baš nekako u to vrijeme – kad me zanimalo sve u vezi s prometom – u novinama sam našao nekakvu statistiku koja se bavila upravo tim problemom. Pisalo je ondje kako vozačima u zapadnoj Europi treba manje od sekunde da reagiraju na promjenu svjetla, a da naši vozači na to potroše tri do pet sekunda. A budući da je to bio uistinu impresivan podatak, počeo sam obraćati veliku pozornost na taj fenomen te promatrati što se događa na našim semaforima onda kad se svjetlo mijenja. I zaključio sam da je stanje možda još i gore nego što ga opisuje ona statistika.

Jer događa se uvijek isto. Onaj vozač koji je prvi u koloni ponaša se kao da semafora i nema, jer se bavi nečim drugim i gleda na posve drugu stranu. A može on sebi to i dopustiti, jer zna da će, koliko god da zakasni s reakcijom, on sam ipak sigurno proći kroz križanje, dok ga za one otraga nije nimalo briga. Ti drugi će, naime, zapaziti promjenu svjetla, pa će mu zatrubiti, a on će tada još imati dovoljno vremena da se prene, da nekako nađe mjenjač i da potom uleti u križanje.

Prvi semafor s tri pozicije iz 1923.

Kad bi mi se pružila prilika da odem u inozemstvo, ja bih, umjesto da obilazim kulturne spomenike (ili bar šoping-centre) promatrao promet. Vidio da obično svi vozači u koloni prate svjetlo na semaforu, pa svi kreću istovremeno, tako da kolona izgleda kao neka velika zmija koja se skladno kreće. To me zadivilo, pa sam se stao pitati zašto i mi ne možemo tako. Zar smo možda gluplji od tih tamo stranaca? Ili je riječ o tome da je masovna vožnja automobilima u nas još razmjerno nov fenomen, dok na Zapadu ona ima mnogo dužu tradiciju, pa su svakom vozaču u koloni vozači bili i otac i djed, te je on štošta naučio još u djetinjstvu?

Svašta mi je padalo na pamet dok sam čekao u tim našim kolonama, i svaki put sam se osvjedočio kako u devedeset posto slučajeva u križanje uđu po tri automobila, premda ih je moglo ući devet. Pa sam se pitao koliko to usporava promet i povećava gužve, koliko se benzina bez veze izgori zbog takva stila vožnje, i sve tako, uzaludna pitanja, a koji put i nervozno pritiskanje na sirenu.

Ali u trenucima kad ne bih histerično trumbetao pokušavao sam u tu problematiku unijeti barem malo nekakva reda i racionalnosti. Trsio sam se naći nekakve stvarne i razumljive razloge za ponašanje naših vozača, koje sam u sebi jednom nazivao lijenima, drugi put glupima, a treći put nesposobnima. Pitao sam se jednostavno ovako: ako ne prate semafor, što onda, koga vraga, za to vrijeme rade? I palo mi je na pamet nekoliko mogućih odgovora.

Kad sudjelujemo u prometu,
onda za nas nema – i ne može biti – ničega važnijeg od te činjenice, a naši ljudi kao da toga nisu svjesni, što pokazuje nedostatak smisla za razlikovanje važnoga i nevažnoga

Jedan je bio razmjerno jednostavan: vrijeme čekanja na semaforu vozači koriste da bi obavili nešto drugo. Pa mijenjaju stanicu na radiju, pale cigaretu, šalju poruku preko mobitela ili provjeravaju jesu li u torbu stavili fascikl koji će im toga dana trebati u firmi. Pa ih onda promjena svjetla zatekne baš usred toga posla, i oni se onda zbune, užurbaju, i eto ti nevolje, eto ti zakašnjenja.

Onda mi se postavilo pitanje jesu li svi ti poslovi doista toliko važni, da se ne bi mogli odgoditi za nekoliko minuta? Zaključio sam da nisu. Vozači ih se, dakle, laćaju tek toliko, da bi se nečim zabavili dok čekaju, da bi sami sebi izgledali silno zaposleni: tobože, oni koriste svaku sekundu da urade nešto korisno. A ako se uzme u obzir da među te tako važne poslove pripada i čačkanje nosa ili češanje iza uha, posve ja jasno koliko su besmisleni njihovi razlozi da ne obraćaju pozornost na semafor.

Drugi je mogući uzrok zakašnjavanja u tome što vozači, možda, jednostavno promatraju svijet oko sebe, pa im to odvraća pažnju od prometne signalizacije. Gledaju oni lijepe prolaznice, učenike kako tegle po pločniku torbe teže od njih samih, smiješno kostimirane bicikliste i bakice sa štapom što mimo zebre gaze preko ceste. A gdje su tek reklamni panoi, neboderi u izgradnji i novopostavljeni javni satovi! Sve je to, mora se priznati, zanimljivije od semafora.

Možda jest, a možda i nije. Zar nije, uostalom, i promjena svjetla na semaforu nekakav događaj, i to upravo događaj koji se tiče svakoga od tih vozača? Ako je vozač zaboravio na promet, zašto zaboravlja na sebe i svoje interese? Zar ne kuži da mu se više isplati uložiti to malo pažnje, nego dreždati u koloni vlastitom krivnjom?

Napokon, postoji i treća mogućnost, a ta je da su takvi vozači zabavljeni nekakvim mislima. Mori ih nekakva briga, pa ta briga nahrupi onda kad ne treba ništa izravno činiti, nego samo čekati. Žena im je, recimo, u bolnici, djeca su loša u školi, ljubavnica ih je ostavila, ostarjeli otac nakanio se ponovno oženiti. A kad krenu takve teme, koga je još briga za promjenu svjetla na semaforu?

Pitanje svjetonazorske naravi

Dobro, ali kako to da, kao odrasli ljudi, još nisu naučili jednu od temeljnih lekcija bez koje se čovjek ne bi ni smio uključivati u promet? Ta lekcija, naime, glasi da se od nas očekuje upravo to da u prometu zaboravimo svoje brige – barem onoliko koliko vožnja traje – kako bismo se mogli ponašati u skladu s propisima. Jer ako brige počnu kod svakoga od nas utjecati na način vožnje, kamo ćemo dospjeti? Zar sami ti vozači ne očekuju od vozača tramvaja, od taksista i pilota, da svoje brige isključe onda kad sjednu za upravljač? A napokon, što može čovjek pametno i konstruktivno zaključiti o vlastitom životu za onih nekoliko sekunda dok čeka na semaforu?

E, vidite, sad mi se čini da smo se, tek postavljajući ovo posljednje pitanje, našli na tragu pravoga objašnjenja fenomena o kojemu je riječ. Izgleda, naime, da iza tog našeg kunjanja na semaforu, iza te naše nebrige za druge sudionike u prometu, stoji dublji problem, a taj je temeljne, da ne kažem svjetonazorske naravi. Taj bismo problem ovdje mogli formulirati donekle grubo, ali ipak istinito: naši ljudi nisu kadri razlikovati važno od nevažnoga, i u tome je sve.

Jer, kad sudjelujemo u prometu upravljajući motornim vozilom, onda za nas nema – i ne može biti – ničega važnijeg od te činjenice. U prometu nam je u svakom času život na kocki, i od nas se traži da to uzmemo na znanje, pa da taj život čuvamo, vodeći pritom računa i o životu drugih. Kad vozimo auto, onda sve naše brige, svi naši interesi, pa čak i samo naše fizičko stanje moraju doći u drugi plan, jer bi inače sve moglo otići k vragu. Zato među naše prioritete tada pripada i promjena svjetla na semaforu.

A naši ljudi kao da toga nisu svjesni, što pokazuje nedostatak smisla za razlikovanje važnoga i nevažnoga, velikoga i maloga. Taj nedostatak pak – logično je pomisliti – ne ograničava se samo na promet, nego zahvaća i druga područja života. Hrvati su poznati po propuštanju povijesnih prilika, a kad gleda zagrebački promet, čovjeku je jasno i zašto je tako: ljudi koji tako voze gotovo sigurno će previdjeti promjenu svjetla na velikim svjetskim semaforima.