Prožetost klasike i modernoga

„Demokracija će platiti zato što će pokušati odgovarati svima... A kada lopovi i prevaranti konačno demokratski preuzmu vlast, jer kriminalci i zločinci teže moći, nastat će gora tiranija nego u vrijeme bilo koje monarhije ili oligarhije.“ Čine li vam se te misli poznatima? Ako i ne znate čije su, tko ih je izrekao, možda ste na svojoj koži osjetili njihove posljedice? Kako ćete i ubuduće djelotvornost takve demokracije osjećati ili od nje strahovati, dobro je da znadete, ako već ne znate, da su to misli oca moralne filozofije, velikog Sokrata. I da ih je on ne samo iskusio nego i glavom platio.

Vizualno dojmljiva
i glumački točna predstava / Snimio Nenad Glavan

„Sokrat ne vjeruje u bogove u koje vjeruje država i kvari mladež“, tvrde tužitelji Melet, Anit i Likon i predlažu smrt. Poznajući “demokraciju” tadašnje države prijatelji Sokratu nude pomoć u bijegu, što on odbija jer vjeruje u svoju nevinost, poglavito u istinu i pravdu. Obračunava se sa sudom, tužiteljima, državom, učenicima i sobom. Brani se časno i argumentirano, ali uzalud, tužitelji i država su odlučili – Sokrat mora biti osuđen, njegova smrt mora biti primjer svima koji bi se mogli usprotiviti proceduri takve “demokracije”.

Sukobom političke pragme i idealizirane demokracije, zorno oslikanima Sokratovim iskustvom i njegovom sudbinom, bavi se vizualno dojmljiva i redateljski promišljena predstava Smrt Sokratova, premijerno izvedena 9. ožujka u režiji, scenografskoj opremi i izboru glazbe Nenada Glavana te produkcije Umjetničke organizacije SKOP i KUC-a Travno. Predstava predočava ono što je svevremeno, a što je fantastično anticipirao Sokratov učenik Platon; argumentirano potvrđuje – ponajprije ponašanjem tužitelja i sudaca – činjenice koje nepobitno dokazuju kako Sokratova, kao i naša epoha, nije pošteđena nepravde. I danas je često važnija demokratska procedura od argumenata, konstrukcija od istine, politička korist od pravde.

Dramaturg i adaptator Darko Lukić, koristeći se tekstovima iz Platonove Države i Gozbe te nevelikim brojem satiričnih stihova iz Aristofanove komedije Oblaci, promišljeno i točno usmjerava poruke predstave prema publici-narodu i vlasti. Propituje savjest demosa i postavlja krucijalna pitanja svakoj vlasti i svakom dobu, koje sve manje propituju svoju savjest i moral, koje sve manje mari za istinu i pravdu, koje sve više zanima čovjekova poslušnost, a sve manje čovjekova sudbina.

Stoga se Sokratova obrana i njegova smrt, lice i zrcalo manipulacije, sučeljeni beskrupuloznošću moćnika i zakona, nude kao sveopća ljudska zapitanost, kao reprezentativni glas savjesti u dobu bez savjesti, u vremenu koje zagovara istinu i pravdu, ali ih rijetko prakticira. Ta se smrt nudi kao zapis „jedne bremenite epohe velikih filozofa koji dižu ideju iznad stvarnosti, etiku iznad sile, sliku iznad odraza, ali i atenskog društva ogrezla u ruglu aristofanskih komedija, propagandnih pamfleta i retrogradnih indoktrinacija, u svom usponu i padu“, kako je zapisao redatelj Glavan. Predstava se nudi kao glas razuma u suvremenom kaosu brbljanja. Brbljanja koje je, ne samo metaforički nego i stvarno, postalo univerzalni, svemirski glas lutanja.

Slijedom toga redatelj Glavan radnju je smjestio u svemir, u prostore koji bez obzira na udaljenost točke A do točke B postaju i jesu jedno te isto mjesto naše civilizacije u kojoj sve, ako i nije isto, istomu teži. Pogotovo kad je riječ o vladanju. Uz pomoć posebne scene real-time 3D digitalno oblikovana impresivnog performansa – autori Dejan Gotić i Dino Nikšić – sugerira nam svemirsku pripadnost i istoznačnost. U tom prostoru oživljava posljednje dane i trenutke Sokratova života, dočarava nam njegovo iščekivanje, nadu i razočaranje svime u što je vjerovao, za što se u životu zalagao i čemu je služio. U tako kreiran scenski prostor Glavan i suradnici smještaju aktere ljudskoga čina, Sokrata i njegove tužitelje, odnosno glumce; Branku Cvitković – Sokrata i Tomu Medvešeka, koji glumi trojicu tužitelja.

Glasom i pokretom Cvitkovićka glumački kompleksno i suvereno dočarava Sokratov obračun s tužiteljima, simbolima države i zakona. U početku dinamički razložno i razumno – naizgled retorički i frazerski – a zatim ritmički sve oštrije i žučljivije, da bi na kraju obračun furiozno skončao u rezignaciji. Njezin Sokrat – ni jednog trenutka ne odustajući od istine obračunava se s tužiteljima, državom i sobom – na kraju stoički prima konačnu presudu – smrt, ispijanjem otrova kukute. Radije počini samoubojstvo tijela nego samoubojstvo misli, morala i savjesti.

Tomo Medvešek, premda glumac početnik, pokretom i glasom uspijeva sublimirati bitne karakteristike tužitelja; njihov cinizam, osionost, drskost, bahatost i beskrupuloznost kojoj je važnija sila od etike, vlast od pravde, laž od istine... Uspjelosti predstave itekako pridonose svjetlo, ton i kostimi koje su dojmljivo oblikovali Tomislav Maglečić, Dan Jemrić i Matija Čop.

Sve u svemu, iako je riječ o niskoprodukcijskoj i rubnoj zagrebačkoj predstavi, njezin rezultat nije nimalo beznačajan. Štoviše, Smrt Sokratova u režiji Nenada Glavana primjer je predstave koja jasno pokazuje kako se mogu kreativno međusobno prožeti govorni i, uvjetno rečeno, suvremeni tehnički teatar. Dokazuje kako, kada se ima dobra ideja i dobar tekst, tehnika nije zapreka riječi da točno zvoni. Naravno ako se oboje uravnoteže.