Poziv na istinu i čovječnost

Novi roman hrvatske književnice Ivane Šojat Ezan prostire se na tri stotine i osamdeset stranica. Knjigu je autorica pisala tri godine, a tijekom istraživanja prikupila je više od deset tisuća fotografija, upoznala derviše, povjesničare pristigle iz Turske, Makedonije, Crne Gore.

Obvijen koprenom sjećanja i velom ispovijedi, roman se usidruje u godinu 1530. u blizini bosanske Jablanice kad je maleni dječak Luka bio istrgnut iz majčine ruke kako bi svojim dječjim životom platio turski danak u krvi i postao Ibrahim, zaboravivši majčin jezik i postavši sudionikom druge, nepoznate sredine, čiji jezik ne govori, ubrzo prihvativši nove figure oca i majke. Nastao nakon dva njezina samo na prvi pogled nepovijesna romana, Ničiji sinovi (o životu razvojačenih branitelja; asocijacija na dramu Mate Matišića Ničiji sin) i Jom Kipur (prema blagdanu pomirenja i pokajanja, i također u dvoglasnom pripovjednom tonu, o psihijatru Romiću i bivšem branitelju Matijeviću) i dulje pripovijesti Emet (s naslovnom hebrejskom asocijacijom na život, smrt i istinu, o tragediji jedne obitelji šezdesetih godina 20. stoljeća), bavi se temom turskoga šesnaestoga stoljeća u Slavoniji, nadovezujući se i na autoričin Unterstadt o životu „Švaba“ u Osijeku, na rekonstruiranje uvjeta nastanka ratnih trauma i pitanja žrtve i pojedinaca.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2018.

Spisateljica se prije nekoliko godina na slavonskoj ravnici između Erduta i Aljmaša susrela s grobljem iz osmanskog razdoblja: tamo je pronašla kost koja je za nju bila inspiracija za putovanje u prošlost, što je rezultiralo pisanjem romana Ezan, u kojem se manifestira i česta mističnost. Poput slojevite tapiserije autorica tka snažne i duboke slike turske Slavonije 16. stoljeća predočujući događanja iz vizure oca Ibrahima koji pripovijeda svome sinu u egzistencijalnom smiraju, omogućujući mu da, u obliku vlastite ispovijedi i sjećanja na protekli život, s njim prijeđe cijeli život od djetinjstva do sutona. U tom razdoblju, za vrijeme Sultana Sulejmana Veličanstvenoga Zakonodavca, Osmansko Carstvo doživljava kulturoni i teritorijalni vrhunac. Glavni lik romana, janjičar, turski ratnik, ujedno i pripovjedač u prvoj osobi jednine, Ibrahim, Luka iz Ostrošca kod Jablanice, dječak predan Osmanlijama u devširmu, danku u krvi, osim kroz povijesno prolazi i vlastito, osobno i identitetsko istraživanje, živi i govori kao Drugi, u jednom dijelu svoje osobnosti ostajući onaj koji je i bio, sa zemlje iz koje je izrastao; kroz maglu se sjećajući kršćanskoga svijeta iz kojega je kao dječak potekao, on je musliman prožet islamskom kulturom. Ženi kršćanku kojoj dopušta da se i dalje klanja pejgamberu Isau. Osjeća se i autoričina ljubav prema prikazanim krajevima i Ibrahimova ljubav kad oslikava područja kojima „hodi na svojim atima Dozu i Tirisu. Od Manise, preko Edirne, Ohrida, Blagaja, Olova, Durmitora“, ispredajući priču o Turskom Carstvu, o bitkama od Anatolije do Sigeta, o bosanskom paši i požeškom Arslan-agi.

Ezan nije samo povijesni roman i rekonstrukcija povijesnoga vremena. Lirska je to, poetska i potresna, puna ljubavi ispovijed o ljubavnim silnicama i divnim prijateljstvima, o Adaji, kćeri kožara i Židova, o islamskim ženama. Časna Hatidža i Safija nosivi su stupovi cijele konstrukcije romana: Ibrahimu su duhovne majke, uče ga mudrosti i nježnosti.

Naslov romana, Ezan, priziva islamski vjerski poziv na molitvu koji izgovara mujezin s minareta pet puta dnevno za svaki namaz posebno. Minareti su kapije između zemlje i neba, kao elif – arapsko slovo, koje izgleda kao uspravna linija, ili kao prst tewhida – ispruženi prst kojim muslimani išaretom prikazuju jedinstvo Boga (Allaha).

Ezan poziva na razumijevanje, na istinu i pravdu, na čovječnost. Tursko se 16. stoljeće isprepleće s kršćanskim, u doba reformacije i protureformacije, Orijent sa Zapadom. Ibrahim odbija sve blagodati koje dolaze s osmanskim dvorom – zbog vlastite vjere u ljude.

Nakon pročitana opsežnoga romana u četrdeset poglavlja strukturiranih matematičkom i arhitektonskom preciznošću, s asocijacijama na džamije i minarete, nameće nam se usporedba s Gundulićevim velebnim epom Osmanom koji tematizira događaje povezane s Hoćimskom bitkom iz 1612, s romanima Meše Selimovića, Derviš i smrt iz 1966. i Tvrđava iz 1970, zbog teme i zbog ispovjednoga tona, te s romanom turskoga pisca Pamuka Orhana Zovem se Crvena iz 1998, u kojem kroz sudbine slikara minijatura i kaligrafa u Istanbulu potkraj 16. stoljeća autor progovara o tajnovitu Orijentu, o islamskoj kulturi, umjetnosti i civilizaciji i o dodirima s europskom renesansnom kulturom. Jer, citirajmo početak Ezana: „Svijet je zapravo malen. Uvijek se nekako naposljetku vratimo na mjesto s kojeg smo potekli. Samo drukčiji.“

Ezan Ivane Šojat lirsko je ispovjedni i povijesni roman o ljudima, vjeri i razumijevanju izbrušena stila s mudrosnim, poslovičnim početkom svakoga poglavlja i golemim leksematskim bogatstvom turskih izraza, riječi i sklopova. Vrijedilo bi ga prevesti barem na turski jezik.