Pečat neravnodušnog stvaralaštva

„Poetski izraz Martine Vidaić odlikuje se gipkom metaforikom i jetkom slikovitošću, on uspijeva dosjetljivo amalgamirati gorčinu i žestinu, okrutnost i nježnost, prepletanje i jasnoću, razmetanje i gluhoću. S komponentom naglašene socijalne osviještenosti, na rubu aktualiteta i efemernosti, pjesnikinja uspijeva očuvati temeljnu autonomiju poetskog prostora, nezamjenjivo obilježiti inače stereotipnu ili konvencijama obilježenu motiviku, dati pečat neravnodušne stvaralačke participacije.“ Piše to akademik Tonko Maroević u obrazloženju dodjele nagrade Ivan Goran Kovačić pjesnikinji Martini Vidaić za zbirku Mehanika peluda (HDP, 2018). Nova je to nagrada kojom će SKUD I. G. Kovačić svake druge godine u sklopu Goranova proljeća nagrađivati najbolju knjigu u dvogodišnjoj hrvatskoj poetskoj produkciji. Prva je dobitnica mlada zadarska pjesnikinja Martina Vidaić (1986), koja je s manifestacijom Goranova proljeća zapravo i ušla u hrvatsku književnost. Bilo je to 2011, kada je dobila nagradu Goran za mlade pjesnike za rukopis Era gmazova.

Snimila ANDRIJANA VIDIĆ

Ako Eru gmazova shvatimo kao vaš prvotni poetičko-stilski zalet, što je u odnosu na tu knjigu Mehanika peluda?

Prošla sam dug pjesnički put od Ere gmazova do Mehanike peluda. Prva zbirka bila je svojevrsna sinteza dotadašnjih nastojanja da pronađem svoj glas. Bila sam još dosta ukočena i pomno sam pazila da mi se ne dogodi veće iskliznuće, što je rezultiralo i nekim pozitivnim stvarima, recimo dalo je knjizi specifičnu, pomalo hladnu i statičnu atmosferu, održavalo je pjesničku disciplinu, ali me priječilo da se razmašem. Životno i kreativno sazrijevanje dovelo me, nakon niza kaotičnih godina i iscrpljujućeg preispitivanja vlastite poetike, do određene opuštenosti u Mehanici. Dok sam pisala tu knjigu, imala sam osjećaj odgovornosti isključivo prema svom unutarnjem pjesničkom policajcu.

Dosad ste objavili tri pjesničke zbirke, uz dvije spomenute, tu je i Tamni čovjek Birger (VZB, 2017). Imate li već kada počinjete pisati pjesme na umu zbirku ili se zbirka kristalizira tijekom vremena? Vaše se knjige doimaju kao pomno komponirani poetski projekti.

Svaka je zbirka nastajala u specifičnim okolnostima i na svoj način. Era gmazova nastala je, kao što rekoh, kao sinteza dotadašnjih nastojanja. Ona jest u glavnini napisana tijekom nekoliko mjeseci sredinom 2010, ali je njezina prapovijest mnogo duža. U ranim dvadesetima počela sam se ozbiljnije baviti poezijom i stalno sam se vraćala istim temama: obitelj, osobno, lokalno, no nisam mogla pronaći primjeren način na koji bih o tim temama trebala govoriti. Kad sam pronašla taj način, zbirka je nastala relativno brzo i bila prilično koherentna. Tamni čovjek Birger nastajao je nakon Gorana za mlade pjesnike. To je bilo vrijeme u kojem mi se gledanje na vlastitu poeziju radikalno promijenilo. Prvi put dobila sam povratnu informaciju i to je jako utjecalo na mene. S jedne sam strane postala slobodnija u stilskom i tematskom smislu, a u drugom osjećala sam se nesigurno. Željela sam se odmaknuti od glasa iz Ere gmazova i pronaći novi. Zato je nastanak te zbirke bio prilično kaotičan do posljednjeg trena. Gomilala sam pjesme, a onda ih poslije selektirala i strukturirala knjigu. Kod Mehanike peluda sve je počelo od nekoliko pjesama u kojima glas dajem različitim subjektima. To mi se svidjelo te sam tijekom vremena skupljala pjesme koje su govorile iz perspektiva ljudi raznih dobi, rodova i zanimanja. Poslije se iskristalizirala koncepcija koju želim.

Koliko prepravljate, mijenjate? Puštate li pjesme da odstoje?

Kod Mehanike peluda i Ere gmazova malo sam naknadno prepravljala, ali kod Tamnog čovjeka Birgera mnogo sam mijenjala početne verzije. Nemali broj pjesama iz te zbirke imao je nekoliko verzija. Neki je standardni postupak da napišem najprije pjesmu na papir, ponekad čak koristeći se stihovima ili strofama koje su mi prethodno pale na pamet pa sam ih negdje zapisala i ostavila da čekaju svoju priliku, a onda u prenošenju pjesme u word radim prve izmjene. Tako mi je lakše jer odmah vidim što ne funkcionira i što treba izbaciti ili prepraviti. Nakon toga ostavim pjesmu da odstoji do sutra, kad je čitam s malim odmakom i radim finije preinake. Sljedećih dana opetovano je čitam da vidim igra li mi još uvijek. Zna se dogoditi da mi nakon mjesec dana to više nije to. Tad je potpuno odbacujem, što se ipak rijetko događa. Tek kad pjesma koja je preživjela tu početnu selekciju treba biti objavljena, ozbiljno se zapitam je li to zaista njezina finalna verzija. Ako jest, puštam je van. Ako nije, radim sitne ili manje sitne promjene.

Koje su vas knjige, autori odgojili? Formirali?

Postoje brojne knjige koje su me formirale u ljudskom smislu, ali u književnom na mene je najviše utjecala jedna prozna knjiga, roman Nepodnošljiva lakoća postojanja Milana Kundere. Pročitala sam je na početku studija i njezin je esejistički dio, posebno poglavlje o kiču, presudno utjecao na moje shvaćanje književnosti. Od pjesnika i pjesnikinja voljela sam i volim čitati mnoge, premda ne mogu detektirati koliko je koji/a na mene utjecao/la. Počela sam s A. B. Šimićem, Vesnom Parun i Slavkom Mihalićem, onda sam došla do Danijela Dragojevića, Anke Žagar, Josipa Severa, Sylvije Plath, Ingeborg Bachmann, Paula Celana, Tomaža Šalamuna... Na mene je u jednom trenutku, kad sam se tek oslobađala lektire i otkrivala suvremenu poeziju, utjecao i niz autora tek nešto starijih od mene koji su tada već imali prvu knjigu, kao što su Ana Brnardić, Antonija Novaković, Marija Andrijašević, Marko Pogačar, Branislav Oblučar, ili nešto starija Dorta Jagić. Mislim da formativnost ne treba ograničavati na neko određeno životno razdoblje. Formativne su mi i one knjige koje sad čitam i volim. Prije nekoliko godina svidjela mi se Šamijina knjiga Projekt Poljska, a volim i niz suvremenih europskih i svjetskih pjesnika i pjesnikinja do kojih uspijem doći. Da spomenem samo jednu: nizozemska pjesnikinja Maria Barnas. Ovo je samo jedan mogući izbor, sutra bi možda popis bio potpuno drukčiji.

Koja biste uporišna mjesta svojega lirskog svijeta vi istaknuli?

Izbjegavam čvrsta uporišta jer me to ograničava, ali zapažam da su mi teme ipak najčešće povezane s osobnim i svakodnevnim. Često se vraćam i motivu tijela, što se događa spontano, ali nije bez uzroka. Tijelo je, pogotovo žensko, prvorazredno političko pitanje. Ono je najbolji dokaz feminističkoj tvrdnji da je i osobno također javno. Čak i kad govorimo o tijelu na naizgled bezazlen način, moramo ga staviti u društveni kontekst. Ako, recimo, kažemo da je netko visok, uspoređujemo ga s drugim ljudima koji su niži, dakle stavljamo ga u društveni, a time i politički kontekst. To je zanimljiva činjenica. Vrlo sam prizemljena osoba, i čini mi se da je tijelo u mojim pjesmama jednako duša, na njemu postaje transparentan subjektov unutarnji svijet. U stilskom smislu moglo bi se reći da se najčešće oslanjam na metaforu, jaku sliku, višeznačnost.

Zbirka Mehanika peluda sastoji se od niza svjedočenja, iskaza tek okvirno određenih lica (i stvari i pojava) što govore. Čitamo iskaze četrdesetak likova, od beskućnika, činovnika, kućanica, maratonke, i to u ich-formi. Kako ste došli na tu ideju?

Ideje se naprosto pojave. Vjerojatno je na spomenutu ideju utjecala činjenica da sam se željela odmaknuti od intimne tematike prethodne knjige, ili činjenica da sam u vrijeme pisanja prvih pjesama pisala roman pa sam imala iskustvo u oblikovanju lika, ili to što me zanimala socijalna tematika, ili sve to skupa.

To su mahom marginalizirane, alijenirane i anonimnošću frustrirane osobnosti, kojima ste dali glas. Zašto?

U vrijeme kad sam pisala zbirku, prije nekoliko godina, mučilo me pitanje demokratičnosti poezije. Je li previše zatvorena u sebe i bavi se temama koje zanimaju samo uzak krug čitatelja? Željela sam spojiti neke prizemnije teme, likove s margine i obične životne probleme, s visoko razvijenim pjesničkim jezikom. I sama sam se u to vrijeme osjećala gotovo isključenom iz ljudske zajednice na više načina i mogla sam se poistovjetiti s osjećajem poraza koji ima većina subjekata.

Najveći broj naslova u knjizi indikativno završava dvotočkom.

Dvotočka upućuje da je riječ o izravnom svjedočenju i tu je da bi uputila na razliku između pjesama koje izgovaraju spomenuti likovi i onih u kojima je lirski subjekt gotovo jednak autorici, odnosno meni.

Zašto baš poezija? Znam da je doživljavate kao neku vrstu otpora unutar sistema jezika.

Istina, najdraže su mi definicije poezije koje idu u tom smjeru, koje ju određuju kao nekakav prevrat u jeziku, ali ne mogu reći da zbog toga izabirem pisati poeziju. Poezija je dio mog identiteta, i kao svaki identitet temelji se na iracionalnom. Nije to stvar promišljenog izbora. Ne poričem da mogu i racionalno detektirati neke prednosti poezije kao forme. Jako mi je drag, recimo, rizik koji spomenuti prevrat nosi sa sobom.

Pišući o vašoj poetici Marko Pogačar napisao je da je to „jezik koji ostavlja trajne posljedice“. Je li to glavni cilj poezije?

Da, vjerojatno. Po mom mišljenju jezik je uvijek bitan u poeziji. Čak i kad se radi o jeziku koji je blizak razgovornom, u kojem je metafora dokinuta, stavljanje riječi na tu transparentnu bjelinu papira, njihovo izdvajanje iz obične komunikacijske funkcije, čin je koji možemo opisati kao mali pokušaj puča unutar sistema jezika. Spomenuti kolega Pogačar to opisuje kao „bombu u jeziku“. A bomba često ostavlja posljedice.

Povremeno pišete i kratke priče, no što je s romanom na kojem ste radili? Radni naslov bio mu je Amateri.

Roman je završen još prije nekoliko godina, no imao je dug put do izdavača. Trebao bi napokon izaći u svibnju ove godine, dakle u završnoj smo fazi njegova izdavanja. Povremeno napišem pokoju kratku priču, ali s njima u pravilu nikad nisam zadovoljna. Zapravo mi ne leže one baš jako kratke priče, u njima se osjećam klaustrofobično i bezidejno, tako da i tu naginjem nešto dužim formama, od 20 i više kartica. Prije nekog vremena osmislila sam i knjigu takvih, nešto dužih, kratkih priča, koje se temelje na određenom logičkom pomaku, no još je dug put do njene realizacije.