Od vitraja do op-arta

Prvi mjeseci kalendarske godine vrijeme su otvaranja novih izložbi, kojima započinje proljetna sezona kulturnih događanja. Svake godine u to vrijeme Pariz se na europskoj kulturnoj sceni ističe novim izložbama likovne umjetnosti. Po već ustaljenoj praksi, najveći muzeji i galerije francuske prijestolnice priređuju opsegom velike, a značajem važne izložbe. One traju svega nekoliko mjeseci, ali se o njima redovito priča godinama.

Muzeji francuske metropole priredili su bogat program za ovu proljetnu sezonu. Ne podilazeći ukusu mase i strogo se držeći zasada struke, tekuće izložbe u Parizu tematikom su vrlo različite: izbor je velik. Stoga će ovaj pregled obuhvatiti tek najdojmljivije.

Pariz je nakon više od pola stoljeća priredio veliku izložbu posvećenu mađarsko-francuskom umjetniku Victoru Vasarelyju (1906–1997). Retrospektiva koja se održava u Nacionalnom centru umjetnosti i kulture Georges Pompidou naslovljena je Vasarely, le partage des formes (Vasarely, dijeljenje oblika).

Začetnik op-arta

Victor Vasarely danas je poznat kao začetnik optičko-kinetičke umjetnosti, kraće op-arta. Premda zapamćen kao autor djela koja uznemiruju promatračevo oko stvarajući iluziju titranja, treperenja i inih optičkih varki, Vasarely je bio kompleksniji stvaralac. Dugogodišnjim radom znatno je promijenio pogled na apstraktnu umjetnost, ponajprije onu geometrijskog predznaka. Bio je umjetnik koji se trudio osloboditi stvaralaštvo složenosti forme usvajanjem likovnog jezika svedena na elementarne oblike. Jer upravo se osnovni likovni vokabular može lako prilagoditi bilo kojem umjetničkom zadatku, bilo da je riječ o oblikovanju plakata ili čitave arhitekture. Izložba koja je u tijeku u Centru Pompidou predstavlja, i tematski i kronološki, svu slojevitost umjetnika čije je najiskrenije uvjerenje bilo da umjetnost može promijeniti život ako se radikalno promijeni stav o umjetnosti samoj, o njezinu poimanju, nastajanju i difuziji.

Iz postava izložbe korejske umjetnice Bang Hai Ja u pariškom muzeju Cernuschi

Victor Vasarely započeo je umjetničko školovanje u Budimpešti. Godine 1929. upisao je Mühely, privatnu umjetničku školu koju su još nazivali i malim Bauhausom, a predvodio ju je Sandor Bortnyik, vodeća figura mađarskoga modernizma. Već 1930. seli se u Pariz, gdje radi kao grafički dizajner u oglašivačkoj djelatnosti. Taj ga posao primorava da načela modernizma prilagodi komercijalnoj namjeni, ali i da razvije vlastito poimanje efikasne forme. Grafičke studije iz toga vremena svjedoče o važnosti modernističkih zasada u formiranju vlastitoga likovnog izričaja, ali i najavljuju bit svih budućih djela. Serija Zebre nastala tridesetih godina, kojom izložba započinje, to najbolje dočarava. No ona također upućuje pažljiva promatrača na osnovne elemente koji će se pojaviti u kasnijim op-art-radovima: valovite linije koje stvaraju dojam da djelo vibrira.

Zatim slijede radovi nastali u godinama nakon Drugoga svjetskog rata, kada se Vasarely u potpunosti posvetio umjetnosti. U okviru Pariške škole (École de Paris) razvija poseban oblik apstraktne umjetnosti temeljen na promatranju prirode. Izloženi radovi svjedoče o inspiracijama koje je crpio iz prirode kasnih četrdesetih godina, bilo da je riječ o oblucima koje opetovano valjaju valovi oceana koje je Vasarely promatrao za vrijeme boravka u Bretanji, ili o jakim kontrastima svjetla i sjene izazvanim provansalskim suncem koji su na njega utjecali. Slijedi serija radova nadahnuta pločicama postaje pariškoga metroa Denfer-Rocherau.

Radovi iz ranih pedesetih godina, svedeni na crno-bijeli izričaj, ukazuju na sve veće zanimanje za pokret unutar apstraktnih formi. Jedno od amblematskih djela iz toga razdoblja jest slika Vega nastala 1956. U tome razdoblju Vasarely postavlja temelje onomu što će se u idućem desetljeću nazivati op-artom. Ubrzo proglašen glavnim nositeljem čitavog umjetničkog pravca, Vasarely šezdesetih godina razvija poseban likovni vokabular kojim dominiraju boje te osnovni geometrijski oblici koji, raspoređeni u različite kombinacije, stvaraju dinamične prizore. Upravo zbog raznolikosti prikazanih oblika, kao i zbog žarkih boja, taj dio izložbe najviše privlači pozornost uvlačeći posjetitelja u igru pronalaženja varljive logike složenih kompozicija.

Kasnih šezdesetih i tijekom sedamdesetih godina Vasarelyjeva umjetnost postaje sveprisutna. Popularna kultura toga vremena objeručke ju je prigrlila pa se odjeci mogu naći i u modnim časopisima, na koricama knjiga ili omotima gramofonskih ploča. Poseban dio izložbe posvećen je upravo tim artefaktima, a na njega se nadovezuje dio posvećen Vasarelyjevim radovima u arhitekturi. Najpoznatije realizacije potječu iz sedamdesetih godina, među kojima se posebno ističe zgrada u Aix-en-Provenceu, gdje su danas Muzej i Zaklada Vasarely. Pariška izložba završava predstavljanjem posljednjih Vasarelyjevih radova, velikim serijama slika nadahnutih svemirom. One se doimaju kao uvod u znanstvenu fantastiku ili kao prozor u neku sasvim drugu dimenziju, gdje su geometrijske neobičnosti dovedene do krajnjih granica. Rijetko ugodan, ali jak vizualni doživljaj na samu kraju, prije povratka u poznatu svakodnevicu.

Detaljna i koncizno koncipirana, izložba zahtijeva više od sat vremena da se pogleda umjerenim ritmom. Velika retrospektiva Victora Vasarelyja u središtu Pariza može se smatrati događajem proljetne sezone.

Izložba Le Talisman de Sérusier, une prophétie de la couleur (Sérusierov Talisman, proročanstvo boje), koja se do 2. lipnja održava u Muzeju Orsay, posvećena je jednome likovnom djelu i posljedicama koje je izazvalo u umjetničkim krugovima druge polovine 19. stoljeća. Riječ je o slici Paysage au Bois d’Amour (Krajolik Šume ljubavi) francuskog slikara Paula Sérusiera, koja danas ima neobičan status. To je slika koju manje gledamo zbog nje same, a više kao djelo prekretnicu, jednu od ikona povijesti slikarstva.

Novo poimanje slikarstva

Mala studija, naslikana u plein-airu, nastala je za vrijeme Sérusierova boravka u mjestu Pont-Aven u Bretanji 1888. Slika je nastala „pod vodstvom Gauguina“, što naznačuje autorov rukopis na poleđini slike. Po povratku u Pariz na Akademiju Julian (Académie Julian), Paul Sérusier pokazao je kolegama taj mali krajolik čistih boja i jednostavnih formi. Grupa mladih slikara koja si je nadjenula ime Nabis (na hebrejskom „prorok“), željna promjena u umjetnosti, sliku je oduševljeno proglasila svojim talismanom. Djelo se poslije pridružilo zbirci francuskog slikara Mauricea Denisa, koji je 1903. tekstom o njezinu nastanku u časopisu L’Occident pridonio kultnom statusu slike. Tako je mala studija krajolika postala središtem vlastitog mita, koji objašnjava i korjenite promjene u umjetnosti što su uslijedile: „lekcija iz slikarstva“ Paula Gauguina izazvala je kod mladog slikara promjenu u pristupu motivu: mimetički pristup zamijenjen je „sličnom bojom“. S obzirom na takvo gledište, slika je poslije tumačena kao najava novoga poimanja slikarstva, koje postaje pročišćeno, samodostatno i apstraktno.

Plakat izložbe Sérusierov Talisman, proročanstvo boje

Izložba u Muzeju Orsay, temeljena na najnovijim istraživanjima, prikazuje događaje u vezi sa slikom: likovni kontekst u kojem je nastala, njezino mjesto u okviru Sérusierova opusa, osvrte umjetnika i kritičara te njezin utjecaj na suvremenike i na dalji razvoj umjetnosti 20. stoljeća.

Kao logičan vizualni nastavak Sérusierova Talismana svakako valja spomenuti izložbu koju je priredio Muzej Orangerie Franz Marc / August Macke. L’aventure du Cavalier bleu (Franz Marc / August Macke. Pustolovina Plavog jahača).

Izložbom su predstavljene dvije najvažnije figure njemačkog ekspresionizma i umjetničkog pokreta Der Blaue Reiter (Plavi jahač), Franz Marc (1880–1916) i August Macke (1887–1914). Godine 1910. započinje prijateljstvo dvaju umjetnika koje je povezao zajednički interes za francusko slikarstvo, posebno za slikara Paula Cézannea, ali i za Vincenta Van Gogha, Paula Gauguina te za fovističku umjetnost, koju otkrivaju tijekom svog boravka u Parizu. Njihovi rani radovi, najčešće slikani u plein-airu, odišu istom fascinacijom za duhovnim u prirodi. Upravo ti radovi, vedra kolorita, otvaraju parišku izložbu, dok se uz njih nalazi pokoje djelo njihovih francuskih uzora.

Plavi jahač

Godina 1911. označit će radikalnu prekretnicu u umjetnosti dvojice njemačkih slikara. Bio je to trenutak susreta s ruskim kolegom Vasilijem Kandinskim. Franz Marc tada napušta plein-air-slikarstvo te počinje slikati poznate plave konje, po kojima će cijeli pokret dobiti ime, kao i objavljivanje Almanaha Plavog jahača (Almanach der Blaue Reiter) koje je uslijedilo. S druge strane, August Macke posvećuje se prikupljanju etnografske građe, koja će poslužiti kao vizualna podloga za nova djela. U to su vrijeme oba umjetnika vrlo aktivna u organizaciji izložaba diljem Njemačke, ali i u vlastitom stvaralaštvu. Pod utjecajem izložbe talijanskih futurista kao i pod dojmom slikarskih ostvarenja Roberta Delaunayja, Marc se od 1913. okreće apstraktnom slikarstvu. Macke pak sve više biva privučen čovjekom i prirodom kao glavnim slikarskim motivom, posebice za vrijeme putovanja Tunisom u društvu švicarskog umjetnika Paula Kleea. Stvaralaštvo i život dvojice njemačkih autora bit će brutalno prekinuti u  Prvom svjetskom ratu.

Iz postava izložbe Victora Vasarelyja

Izložba u pariškoj Orangerie daje jasan uvid u umjetničke težnje, različita ostvarenja kao i u slikarske uzore koji su inspirirali dvojicu protagonista njemačkog ekspresionizma u osvit jednog od najvećih sukoba u povijesti čovječanstva. Iako je izložba smještena u podzemnim dvoranama muzeja, veliki bijeli prostor daje dojam svjetla i prozračnosti, čime pridonosi da izložena djela, posebice njihova otvorena i žarka kromatika, dođu do punog izražaja. Izložbu Franz Marc / August Macke. Pustolovina Plavog jahača, koja ostaje otvorena do polovine lipnja, treba posjetiti na početku dana, jer interes je velik, a gužve nemilosrdne. S razlogom.

Površinom malen ali sadržajem zbirke važan muzej azijske umjetnosti u svjetskim razmjerima, pariški muzej Cernuschi, priredio je na početku sezone zanimljiv događaj. Izložba Et la matière devint lumière: Bang Hai Ja (I materija postade svjetlost: Bang Hai Ja) posvećena je upoznavanju novoga projekta korejske umjetnice koji će trajno obilježiti francusku kulturnu baštinu.

Centar Georges Pompidou

Bang Hai Ja nezaobilazna je figura u korejsko-francuskim kulturnim razmjenama koje su započele u godinama nakon svršetka Drugoga svjetskog rata. Iako ranim radom i djelovanjem pripada generaciji umjetnika koji su pedesetih godina u Koreji udarili temelje suvremene korejske umjetnosti, Bang Hai Ja ubrzo se seli u Europu, a 1961. stalno nastanjuje u Parizu, gdje postaje jednom od predstavnica Pariške škole (École de Paris). Kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih dolazi pod utjecaj filozofije i načina života new age, koji su u punom jeku na Zapadu. Tada počinje razvijati specifičan likovni izričaj obilježen snažnom duhovnom dimenzijom, što će trajno utjecati na njezino stvaralaštvo i čitavu karijeru. Sva propitkivanja materije na kojoj radi, upotrijebljeni pigment ili korištena likovna tehnika imaju uvijek jedan te isti cilj. To je čin zajedničkog stvaranja s prirodom, pogotovo stvaranje svjetlosti.

Svega tridesetak djela, izrađenih slikarskim tehnikama i raspoređenih unutar stalnog postava muzeja, upućuju u osnovne postulate umjetničinog stvaralaštva, od ranih radova pa sve do recentnih djela. S obzirom da je Bang Hai Ja na francuskoj sceni već nekoliko desetljeća, upućenijoj kulturnoj publici sumaran je postav tek podsjetnik, dok onima koji se s njezinim radom još nisu susreli daje kratak i jasan uvid.

Suvremeno u povijesnom

Vrhunac izložbe jest upoznavanje javnosti s novim autoričinim projektom, izradom četiri monumentalna vitraja namijenjena kapitularnoj dvorani katedrale u Chartresu. Nacrti budućih vitraja popraćeni kraćim uvidom u razvoj kao i proces realizacije djela izloženi su u velikoj dvorani tik ispod amblematskog izloška muzeja Cernuschi – velike brončane skulpture Bude iz Megura, koja potječe iz 18. stoljeća. U servisnom, prirodnim svjetlom najbogatijem, dijelu muzeja izložena je maketa jednog od budućih vitraja. Tako svaki posjetitelj nakon upoznavanja s projektom stječe približan dojam koji će od proljeća 2020, vremena kada bi projekt trebao biti završen, novi vitraji izazivati u posjetitelja katedrale u Chartresu.

Victor Vasarely, iz serije Zebre, 1930-ih

Narudžba za Chartres jest povod izložbe kojom Muzej Cernuschi odaje počast šezdeset godina dugu stvaralaštvu korejske umjetnice. Ova izložba također je pokazatelj smjelosti narudžbe: uvođenja suvremenog umjetničkog djela, a time i suvremenog likovnog izričaja, u bremenit povijesni prostor, odnosno njegova uklapanja u srednjovjekovnu arhitekturu i popratno zidno slikarstvo iz 14. stoljeća. Postupak nije novost u francuskom očuvanju i oplemenjivanju vlastite kulturne baštine iako ovakva rješenja nerijetko izazovu oprečne reakcije šire javnosti. Stoga se izložba u Parizu može gledati ne samo kao svojevrsna najava za Chartres nego i kao dodatno pojašnjenje budućeg djela. Likovno ostvarenje u tehnici vitraja čini se kao vrhunac, ali i kao najlogičniji ishod šest stoljeća duge potrage korejske umjetnice za svjetlom. A time njezino djelo postaje i najprikladniji izbor za novo lice stare kapitularne dvorane. Proljeće 2020. čekamo s nestrpljenjem!

Dašak Orijenta

Izložba L’Orient des peintres, du rêve à la lumière (Orijent umjetnika, od sna do svjetla) održava se u Muzeju Marmottan Monet do 21. srpnja. To nudi dosta vremena da se u Europi ovog proljeća osjeti dašak Orijenta. Ali kakva Orijenta? To pitanje postavlja i sama izložba, koja nudi i odgovor.

Iako je Muzej Marmottan Monet poznat kao mjesto u kojem se čuva najveća zbirka djela francuskog slikara Claudea Moneta, među kojima i čuvena Impresija, izlazak sunca, nije bez razloga upravo taj pariški muzej izabran za mjesto u kojem će se održati izložba orijentalne tematike. Zgrada u kojoj se nalazi muzej nekoć je bila privatna rezidencija povjesničara umjetnosti Paula Marmottana, koji ju je zajedno sa svojom zbirkama renesansne umjetnosti i umjetnosti Napoleonova vremena darovao Akademiji lijepih umjetnosti (Académie des Beaux-Arts) 1932.

Napoleonova osvajanja ponukala su umjetnike 19. stoljeća da sami krenu na put i provjere vlastite predodžbe o egzotičnom Istoku, prvo onome uz obale Mediterana, koji je tada bio dio francuskoga kolonijalnog carstva. Bio je to začetak orijentalizma u umjetnosti Zapada. Avangardni umjetnici s početka 20. stoljeća crpili su inspiracije s istog izvora te utrli put apstraktnoj umjetnosti. Stoga na početku izložbe stoje dva djela: Ingresova Mala kupačica (La Petite Baigneuse) iz 1828. i Interijer Paula Kleea (Innenarchitektur) naslikan 1914. Dvije slike najavljuju dva pravca koji čine tematsku okosnicu izložbe: ljudsko tijelo i krajolik.

Izložba se sastoji od sedam odjeljaka u kojima se isprepleću dva navedena motiva. Početkom izložbe dominira motiv odaliske, motiv koji je jednako privlačio Ingresa kao i njegova suparnika Delacroixa. Slijede radovi njihovih učenika i sljedbenika privučenih motivom ženskog lika. Njihovi se prikazi temelje na izmaštanim predodžbama kroz koje sve više prodiru primjese realnog Orijenta. Tako se recimo prikaz harema i haremskih kupačica, koje postaju venerama toga doba, i dalje oslanja na ikonografske prototipove temeljene na klasičnoj tradiciji i mitologiji. Jer u stvarnosti takvi prostori muškomu oku ostaju zabranjeni, usprkos duljini prevaljena puta europskih umjetnika putnika. Ljudski lik prikazivao se i u pejzažu, kojem se s vremenom pridaje sve veća pozornost. Jer upravo krajolik prikazanom liku daje kontekst. Time polako dolazi i do osamostaljenja krajolika kao osnovnog motiva slike. Sve učestalije naracija izostaje, vladaju geometrijska pročišćenost motiva, svjetlost i boja. A isti se postupci zapažaju i kod prikazivanja ljudskog lika, koji teži pojednostavnjenju. Navedeni slikarski postupci odvest će prizore u domenu apstraktnog slikarstva, a orijentalizam u umjetnosti Zapada prepustit će svoje mjesto novim, radikalnijim umjetničkim ostvarenjima.

Izložba sveukupno broji pedesetak djela posuđenih za ovu priliku iz najvećih muzejskih ustanova Europe i Sjedinjenih Država. Ona omogućuje da se upoznaju neki manje poznati aspekti nastanka moderne umjetnosti. Iako nam u problematiziranju orijentalnih motiva ruši poneku iluziju, baš kao što se nekoć stvarnost suprotstavljala fantazmima europskih umjetnika, izložba pruža poetičan i senzualan doživljaj. Usprkos svom trezvenom stavu, suvremenoj mašti ostavila je odškrinuta vrata.

Zanimljivim repertoarom, raznolikom tematikom i dobrom provedbom tekućih izložbi Pariz je ponovno potvrdio epitet Grada svjetlosti. A valja imati na umu da je ovo tek početak sezone. Najave skorašnjih otvaranja, o kojima će uskoro biti riječi, obećavaju još bogatiji raspored do ljetnih mjeseci. Ovoga proljeća likovni život francuske prijestolnice oduševit će izborom i najzahtjevniju kulturnu publiku.