Od virtualnog akvarija do digitalnog stradivarija

Kada je u Sloveniji tiho, čuju se Austrijanci“, glasi jedan od viceva Željka Pervana koji mi se ne čini neprilično ponoviti jer jednostavno govori o majušnosti ovdašnjih nacija – i u Bosni se čuju Slovenci kada Hrvati utihnu. Ono što je za Pervana vic, u siječnju i veljači bila je istina u Cremoni jer su vlasti 70.000 stanovnika zaista zamolile da budu tiho. Ideja je potekla 2014. od DJ-a Leonarda Tedes­chija iz Piacenze, koji je htio u svoju glazbu umiksati zvukove Stradivarijevih violina, samo da bi otkrio da takvi samplovi ne postoje. Potražio ih je u Muzeju Violina u Cremoni, instituciji koja čuva instrumente legendarnih graditelja iz 18. stoljeća, kao i izvorne alate za njihovu izradu, ali ondje je naišao na ljude sa svojim brigama: kako će ti dragocjeni instrumenti zvučati za stotinu li dvije godina, i hoće li ih uopće biti?

Festival svjetla u Zagrebu

Jednim su udarcem odlučili ubiti obje muhe – treba snimiti zvukove gudačkih instrumenata iz zlatnog doba Cremone i digitalizirati ih za vječnost. Izabrani su virtuozi i četiri reprezentativna glazbala: viola Stauffer Girolama Amatija iz 1615, violončelo Stauffer iz 1700. i violina Vesuv iz 1727. Antonija Stradivarija te violina Princeza Doria, koju je 1734. izradio Guarneri del Gesù. Ali neće se svirati glazba, nego note – sve moguće ljestvice koje će potom biti, u stotinama tisuća datoteka, dostupne na posluh i remiksanje po cijelome svijetu. U koncertnu dvoranu u sklopu palače što udomljuje Muzej violina bila su u siječnju postavljena 32 mikrofona, toliko osjetljiva da je gradonačelnik Cremone Gianluca Galimberti, ujedno predsjednik zaklade što upravlja Muzejom, zamolio sugrađane da ne lupaju vratima i ne govore glasno dok se snima – od 7. siječnja do 9. veljače. I svi su ga poslušali.

Taj mjesec tišine u Cremoni podsjetio me na akciju Sat za planet Zemlju, koja će se održati 30. ožujka od 8.30 do 9.30 navečer. Australci su 2007. u Sydneyju prvi ugasili noćna svjetla kao poticaj na djelovanje protiv klimatskih promjena – a ideja se brzo proširila svijetom pa tako i Hrvatska dogovorenoga dana gasi svjetla na jedan sat. Obično za to doznam prekasno, jer se taj datum seli iz godine u godinu, pa ne uspijem otići u grad uživati u mraku, ali zato mogu na vijestima vidjeti zamračene Eiffelov toranj, Golden Gate ili rimski Kolosej. Iako svrha Sata za planet Zemlju nije ušteda energije, u akciji sudjeluju stotine milijuna ljudi, tako da je pad potrošnje za tih sat vremena očit – no skeptici kažu da je sve to neozbiljni antitehnološki spektakl od kojega nema nikakve koristi. Među takvim je sumnjičavcima i Jeremy Clarkson, zvijezda Top Geara, koji tijekom tog sata baš namjerno uključi u kući sve električne aparate.

Mene, međutim, privlači tama koja makar i na tren zavije nesretne spomenike starine. Ta pogledajte hrvatske katedrale, dvorce i zidine: u njih su neprestano upereni moćni reflektori, kojekakve fluorescentne cijevi ugurane su u gotičke portale, a tornjevi bliješte kao lunapark. Nema ništa prirodnije nego doživjeti neku drevnu kamenu grdosiju u mraku, kako su je njezini graditelji i zamislili, a ne osvijetljenu kao u Las Vegasu. Svjetla danas ima toliko u gradovima da se ne vide ni najsjajnije zvijezde i planete, zbog čega već govorimo i o svjetlosnom zagađenju – što je zbilja apsurdno, jer nema ničega ljepšeg i čišćeg od svjetla i nema nijedne kulture koja svjetlu ne bi pridavala božanske atribute. Zagreb je tu čak i gori od nekih drugih gradova: primjerice, noću emitira triput više svjetla od daleko većeg Beča. Među svjetlosnim zagađivačima u zadnje je vrijeme sve više divovskih propagandnih displeja, kakav se može vidjeti, recimo, na Autobusnom kolodvoru, a njegove se reklame stroboskopski odražavaju na obližnjem neboderu, čiji stanovnici moraju noću spuštati rolete da ne polude.

Dok je jednima previše svjetla, drugima nikad dosta. Treće izdanje Festivala svjetla – iluminacijske noćne atrakcije koja u Zagreb dovabi stotinu tisuća posjetitelja – zaposjelo je prošli tjedan nebo iznad centra. Napadnuti su Jezuitski trg, Strossmayerovo šetalište, Opatička ulica, Grič, Klovićevi dvori, dakle najstariji dijelovi grada, a njihova pročelja iskorištena su za projiciranje virtualnih riba i hologramskog pokućstva, za vješanje kineskih lampiona i ekstravagantnih lustera, u nebo se ispaljuju snažni laseri, a na zemlju se natrag ruše iluzije meteorita. I taman kad završe programi, mistifikacijski nazvani Lounge svjetla, Mirror Crew, Flower Couple, Aquastreet ili Peach Blossom Source, i kad utihnu ritmovi iz Atomic Dance Factory, grad će ponosno ugasiti reflektore oko katedrale, crkve sv. Marka ili Lotrščaka u ime ekološke osviještenosti.

Inovativne metode prezentacije kulturnog blaga, poput sampliranja zvukova baroknih instrumenta, šire doseg muzeja današnjice, ali to blago istodobno banaliziraju. Digitalizacija je otporna na prirodne katastrofe i digitalizirani artefakti dostupni su cijelom svijetu i mnogo vidljiviji od onih u vitrinama, ali sada će zvuci violine jadnog Stradivarija biti uključeni u masovne glazbene orgije poput Ultra Music Festivala. Na sličan način i reflektori čine arhitektonske spomenike suviše vidljivima, pa bi periodično gašenje svjetala oko njih bilo zapravo znak milosrđa prema njima, trenutak kad ih se može doživjeti onakvima kakvi jesu. Sat mraka i sat tišine bili bi jednako čarobni kao i sat svjetla i sat stradivarija – a možda i više.