O položaju i identitetu hrvatskoga jezika u BiH

Kada bi o ovoj temi govorio netko drugi, a ne ja, možda biste čuli otprilike ovakvo izlaganje: u Bosni i Hercegovini govori se samo jedan jezik, koji većina njezinih stanovnika naziva naški, ponekad bosanski ili srpskohrvatski. Svejedno je kako se taj jezik zove, važno je da je razumljiv svima koji se njime koriste. A dijalektna je raznolikost u Bosni i Hercegovini manja nego u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, svi njezini stanovnici govore bliskosrodnim i potpuno međusobno razumljivim govorima štokavskoga narječja. Nije li nepotrebno rasipanje sredstava inzistiranje na tri ravnopravna i različita jezika, pa da na Skupštini BiH mora pisati tri puta Skupština BiH, dvaput latinicom i jednom ćirilicom? Hrvatskoga jezika nikad u povijesti BiH nije bilo kao posebnog jezika, ondje se uvijek govorio isti jezik koji se hrvatskim imenom nije nazivao. Bosanskim ga zovu i Matija Divković i Stjepan Margitić i drugi franjevački pisci u Bosni i Hercegovini tijekom 17. i 18. stoljeća, a i pisci koji su djelovali izvan Bosne u tom razdoblju govore o bosanskom jeziku. Primjerice, Jakov Mikalja (1646) u predgovoru svojemu „ilirsko“-talijanskom rječniku ističe bosanski jezik kao najljepši među ilirskim govorima („Mnogi su i raznoliki ilirski govori, ali svako kaže da je ‘bosanski jezik’ najljepši i stoga bi ga ilirski pisci trebali njegovati u svojim djelima, kao što sam i ja nastojao u ovome rječniku“. I za austrijske vlasti u Bosni i Hercegovini jezik se nazivao bosanskim (osobito za Benjamina Kallaya 1882–1903), gdjekada „zemaljskim“ ili srpskohrvatskim (od 1907. do 1918), ali gotovo nikad hrvatskim imenom. Gdje je dakle u povijesti Bosne i Hercegovine hrvatski jezik?

Ranko Matasović temu je obradio s aspekta poredbene lingvistike / Snimio MIRKO CVJETKO

Nadalje, kada bi o ovoj temi govorio netko drugi, a ne ja, mogao bi postaviti i ovo pitanje: nije li inzistiranje na poistovjećivanju jezika i naroda znak kulturne i političke zaostalosti? Nije li to zastarjela koncepcija odnosa između jezika i naroda, utemeljena na Herderovu nacionalističkom shvaćanju po kojem svaki jezik izražava „dušu naroda“? Ako u BiH žive tri naroda, moraju li oni doista imati tri različita jezika? Ako Austrijanci ne inzistiraju na posebnosti svojega jezika, već prihvaćaju da im standardni jezik bude njemački, ako Amerikanci ne žele poseban američki jezik, već im je dobar i engleski, ako Flamanci u Belgiji mogu mirne duše reći da govore nederlands (nederlandse taal), dakle nizozemskim jezikom, zašto baš u BiH moraju biti tri različita standardna jezika iako se njihovi govornici u potpunosti međusobno razumiju?

Naposljetku, moj zamišljeni dvojnik mogao bi reći da političke odluke, pa i one o jezičnim pitanjima, ne treba donositi na temelju nacionalističkih predrasuda i povijesnih animoziteta. Nisu li Nijemci i Francuzi stoljećima ratovali, a danas u Strasbourgu, gradu oko kojeg se toliko krvi prolilo, čitamo javne natpise i na francuskom i na njemačkom? Ne svjedoči li to da političke odnose treba graditi na putu zajedništva i suradnje, a ne odvajanja od drugih i drukčijih?

Tako bi, dakle, o temi identiteta hrvatskog jezika u BiH govorio netko tko nisam ja, i takva bi se retorika možda nekomu mogla i dopasti, a sadržaj barem dijela izrečenoga mogao bi se učiniti uvjerljivim. Pa ipak, sve što sam do sada rekao posve je pogrešno, ili u najmanju ruku površno. I kada bih ja bio drukčiji čovjek, ja bih na izrečene teze rekao otprilike ovo: Hrvatski narod ima svoj jezik, hrvatski narod zna što je hrvatski jezik i želi da on bude službeni ne samo u Hrvatskoj već, uz jezike drugih konstitutivnih naroda, i u BiH. Ne moramo ništa nikomu dokazivati, samo iskoristiti svoje pravo koje nam jamče ustav Federacije BiH, amandmani na ustav Bosne i Hercegovine, zakoni pojedinih županija i međunarodni ugovori uključujući Daytonski sporazum. I to je to.

Međutim, budući da sam znanstvenik, ja ne mogu tako nastupiti. Naučio sam da ni u jednoj znanstvenoj polemici ne možete samo odmahnuti rukom na ono što vam se ne sviđa. Kad se s nekim ne slažete, važno je da dobro razumijete što vaš protivnik govori, da analizirate njegove argumente i iznesete ih u najboljem svjetlu, do toga da gotovo sami počnete u njih vjerovati. Tek potom možete teze svojega protivnika osporiti točku po točku, hladno i racionalno, i pokazati zašto su pogrešne. I ja ću u nastavku izlaganja upravo to pokušati učiniti.

Na Sveučilištu u Mostaru jedina je katedra hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini

Standardni jezik
kao simbol identiteta

Prvo, kada bi se u pitanjima jezičnog identiteta i jezične politike radilo samo o racionalnosti, mjerenoj ekonomskim učincima, tada bi najracionalnije za BiH bilo da odmah usvoji engleski kao službeni jezik, i da barem čitav obrazovni sustav, ako već ne i pravni, ustroji na engleskome. Isto bi trebala učiniti i Hrvatska. To bi zacijelo pridonijelo stranim investicijama, kompetitivnosti radne snage, privlačnosti naših sveučilišta za strance, a možda bi i potaknulo useljavanje, umjesto emigracije. Ali političke se odluke donose i srcem, ne samo glavom, a identitetska pitanja nisu samo problemi za čije rješenje postoji algoritam. A standardni jezik nije samo sredstvo efikasne komunikacije, već, vrlo često, i simbol identiteta. Nitko razuman ne može poreći činjenicu da se govornici standardnog hrvatskoga, bošnjačkog, srpskog i crnogorskog jezika međusobno razumiju, i ako se međusobna razumljivost uzme kao jedini kriterij identiteta jezika, tada trivijalno slijedi da oni govore istim jezikom. Međutim, međusobna razumljivost nije jedini kriterij po kojem lingvisti izdvajaju jezike, a kad se govori o standardnim jezicima, tada taj kriterij nije ni osobito relevantan ni zanimljiv. Standardni je jezik određen normom, skupom pravila koja utvrđuju što je na raznim jezičnim razinama standardno, a što nije, i hrvatski jezik ima svoju normu kojom se jasno razlikuje od drugih standardnih jezika nastalih na temelju novoštokavske dijalektne osnovice. Činjenica da imaju zajedničko podrijetlo u istoj, ili vrlo sličnoj, dijalektnoj osnovici također nije bitna kada se govori o hrvatskom, bošnjačkom, srpskom i crnogorskom standardnom jeziku. Kako je pisao Dalibor Brozović (Standardni jezik, Matica hrvatska, 1970), kada je jednom odabrana dijalektna osnovica, standardni se jezik samostalno razvija u skladu s komunikacijskim i kulturnim potrebama zajednice koja se njime služi i koja o njegovu razvitku autonomno odlučuje. Danas malo tko zna da je francuski jezik standardiziran na temelju galoromanskih dijalekta Île de Francea, i kada govorimo o današnjem francuskom standardu, ta činjenica ni po čemu nije relevantna. Zašto bi u slučaju hrvatskoga jezika bilo drukčije?

Ime jezika nije kriterij

Drugo, za povijest i identitet jezika nije bitno kako se koji jezik tijekom povijesti nazivao. Hrvatski se jezik tijekom svoje povijesti nazivao različitim imenima: ilirskim, slavonskim, slovinskim i drugim, pa ipak nema dvojbe da povijest hrvatskog jezika seže do Baščanske ploče. Po tome mi Hrvati nismo nimalo posebni. Nizozemski jezik nije se ni u Nizozemskoj nikada zvao nizozemskim sve do konca 16. stoljeća. Nazivao se duits, odnosno njemačkim jezikom (duits je nizozemski ekvivalent njemačkoga deutsch i engleskoga Dutch, imena kojim Englezi i danas zovu Nizozemce). Pa ipak, taj je jezik već u srednjem vijeku pokazivao gramatičke i leksičke različitosti spram visokonjemačkoga, pa i spram niskonjemačkih dijalekata na sjeveru Njemačke. I danas u nizozemskoj povijesnoj lingvistici uopće nije sporno da se o tekstovima nastalim na tlu Nizozemske i Flandrije prije 16. stoljeća govori kao o tekstovima na nizozemskom jeziku, iako se on tada nije tako nazivao. Jezicima identitet daje povijesni kontinuitet: po njemu se jezik neke komunikacijske zajednice razlikuje od jezika drugih zajednica, a te se zajednice često podudaraju s etničkim skupinama ili narodima. O tome svjedoči još Herodot, kada kao bitne odlike onoga što Helene razlikuje od svih drugih naroda u zajedničku vjeru i običaje ističe i grčki jezik. Kada Bartol Kašić jezik čiju gramatiku piše naziva „ilirskim“, on nema nikakve dvojbe da je to isti onaj jezik na kojem svoja djela sastavljaju njegovi suvremenici u Dubrovniku, kao i na posjedima Zrinskih i Frankopana u kontinentalnoj Hrvatskoj. Kada Jakov Mikalja objavljuje svoj rječnik „ilirskoga“ jezika i najljepše među njegovim narječjima naziva „bosanskim“, on nema nikakve dvojbe da je to isti onaj jezik čiju je gramatiku napisao Kašić i isti onaj jezik kojim u Bosni pišu franjevci, te da svi oni pripadaju ne sami istoj vjeri i istomu kulturnom krugu, već i istom narodu. Identitet jezika nije u tom pogledu jako različit u usporedbi s identitetom ljudi: i oni mogu promijeniti ime, ali time ne postaju netko drugi, jer identitet je osobe u kontinuitetu njezinih iskustava, misli i osjećaja. Kada bi netko rekonstruirao atom po atom moje tijelo i dodijelio mu moje misli i osjećaje, novostvorena osoba ipak ne bi bila ja, jer između mene i moje kopije ne bi postojao kontinuitet mojih sjećanja, misli i osjećaja koji me čine čovjekom koji jesam. Razlika je između ljudi i jezika u tome što više osoba ne može istovremeno zauzimati isti prostor, jer ljudi uz svoj duhovni, imaju i svoj fizički identitet. Jezici su pak samo duhovne pojave, pa se tako u istom prostoru mogu istovremeno govoriti tri različita jezika, kao što je slučaj s Bosnom i Hercegovinom.

Nama je Hrvatima jezik izuzetno važan, zbog povijesnoga iskustva u kojem nam je pravo na vlastiti jezik bilo višestruko osporavano i oduzimano. I nitko nam zbog toga ne smije reći da smo zaostali ili da cjepidlačimo oko nevažnih sitnica

Povijesna uvjetovanost

Treće, to što danas ne postoji austrijski jezik kao različit od njemačkoga, ili američki kao različit od engleskoga, nije posljedica neke veće kulturne prosvijećenosti Austrijanaca i Amerikanaca, već jednostavne činjenice da je u obama slučajevima jezik stariji od naroda koji njime danas govori. Engleski je jezik postojao stoljećima prije no što je nastao američki narod, pa nije neobično što Amerikance ne smeta da kažu kako govore istim onim jezikom kojim su govorili founding fathers, „očevi utemeljitelji“ američkog naroda u 18. stoljeću, naime engleskim. Nema smisla pitati kojim su jezikom govorili Amerikanci u 14. stoljeću, ili Austrijanci u 16. stoljeću, jer ih u to vrijeme nije bilo. S druge strane, teško da bi tko mogao dvojiti kojim su jezikom u srednjem vijeku ili u 16. stoljeću govorili Hrvati – jasno je da je odgovor da su govorili hrvatskim jezikom, koji su gdjekada nazivali i drugim imenima, primjerice ilirskim, slovinskim, pa i bosanskim. To nipošto ne znači da se danas naziv „bosanski jezik“ može koristiti u tom smislu. Bosanski je sada naziv kojim Bošnjaci nazivaju svoj standardni jezik, a koji Hrvati nazivaju bošnjačkim, u skladu s pravilom da se imena jezika izvode iz imena naroda (kao njemački od Nijemac, francuski od Francuz, talijanski od Talijan, i slično). I naravno, to ne znači da mi Hrvati želimo osporiti pravo Bošnjacima da razvijaju svoj vlastiti standardni jezik i da ga oni nazivaju kako žele, dok ga mi na standardnom hrvatskom jeziku nazivamo bošnjačkim. To nije nimalo različito od nesporne činjenice da Nijemci svoj jezik nazivaju deutsch, dok isti taj jezik Englezi nazivaju German, Francuzi allemand, Talijani tedesco, a mi njemačkim.

U nazivu kako se neki jezik naziva može se, naravno, često kriti ideologija. Ilirsko se ime hrvatskoga jezika nekoć isticalo u kontekstu nastojanja da se pronađu klasičnom starinom ovjerovljeni izvori hrvatskoga naroda, u vrijeme kada se smatralo da samo narodi koji potječu iz antike imaju povijesni i kulturni legitimitet. Kada su austrijske vlasti za vladavine Benjamina Kallaya propagirale termin „bosanski jezik“, činile su to u sklopu političkog programa da se Bosna pretvori u koloniju K. u. K. monarhije i pod svaku cijenu odvoji od Hrvatskoga Kraljevstva, kao potencijalno treće sastavne jedinice te države. Naposljetku, kada autori Deklaracije o zajedničkom jeziku, koja je u BiH imala priličan broj potpisnika, ističu da se taj navodni jezik „u narodu“ najčešće naziva „naškim“, time je implicirano da postojimo „mi“ na koje se ta posvojna zamjenica „naš“ odnosi. I to je legitimna politička i ideološka teza, no ona nije nimalo utemeljenija od tvrdnje da to „mi“ više ne postoji, ako ga je ikada i bilo.

Hrvatski jezik njeguje se i u brojnim katoličkim gimnazijama poput čuvene travničke (na slici)

U identitetu naroda jezik obično igra važnu ulogu, ali ponekad to nije slučaj. U tome nema ništa neobično, niti to znači da su narodi kojima je jezik važniji element identiteta zaostaliji od onih drugih. Točno je da Flamanac u Belgiji nema ništa protiv da se njegov jezik naziva nizozemskim, ali to je zbog toga što su u Belgiji jezični tlačitelji desetljećima bili govornici francuskoga, a ne Nizozemci. Sveučilišna je nastava gotovo do sredine dvadesetog stoljeća u cijeloj Belgiji bila samo na francuskome, kao i većina medija i službenih dokumenata, pa nije čudno što su Flamanci posegnuli za već izgrađenim nizozemskim standardom kako bi se oduprli francuskom pritisku. S druge strane, u Norveškoj je jedan od dva standardna jezika, bokmål, po gramatičkoj strukturi gotovo identičan danskomu. To je posljedica duge zajedničke povijesti, tijekom koje se Norveškom vladalo iz Kopenhagena. Ali Norvežani i danas inzistiraju, unatoč sjajnim odnosima koje Norveška ima s Danskom i drugim skandinavskim zemljama, da je bokmål norveški jezik, različit od danskoga, i da ga tako treba i nazivati. Znači li to da su Norvežani u tom pogledu zaostaliji od Flamanaca? Ne, već samo to da im je jezik važniji element narodnoga identiteta nego Flamancima. U tome nema ni prosvijećenosti ni zaostalosti, to je jednostavno tako. Nama je Hrvatima jezik izuzetno važan, zbog povijesnoga iskustva u kojem nam je pravo na vlastiti jezik bilo višestruko osporavano i oduzimano. I nitko nam zbog toga ne smije reći da smo zaostali ili da cjepidlačimo oko nevažnih sitnica.

I na kraju, da se osvrnem na onu priču o njemačkim natpisima na javnim zgradama u Strasbourgu: to je potpuna besmislica; u Francuskoj je po zakonu u službenoj uporabi samo francuski jezik, a u lokalnoj uporabi mogu samo djelomično biti i jezici manjinskih zajednica, koji nikad nisu službeni jezici neke druge države: nema nikakve šanse da na javnoj površini u Francuskoj nešto bude napisano na njemačkome. U Strasbourgu su natpisi, osim na francuskome, na jeziku koji Francuzi nazivaju langue alsatienne, na „alzaškome jeziku“ koji je zapravo jedan njemački dijalekt koji se u Francuskoj priznaje kao langue minoritaire, odnosno manjinski jezik. To je, otprilike, kao da mi u Hrvatskoj odlučimo da u području istočne Slavonije i Srijema priznajemo sremski jezik kojim govori sremska nacionalna manjina i donesemo zakon po kojemu u tim područjima natpisi osim na hrvatskome mogu biti i na sremskom jeziku koji se piše ćirilicom. Ali standardima o poštovanju manjinskih prava često su nas skloni učiti oni koji ih u vlastitoj zemlji ne poštuju osobito.

BiH i hrvatski u praksi

Sve što sam do sada rekao možda je zanimljivo, no Hrvatima koji su svakodnevno u Bosni i Hercegovini suočeni s preprekama u ostvarivanju svojega prava na službenu uporabu hrvatskoga standardnog jezika zacijelo se ne čini osobito korisno. Kako se konkretno postaviti u svakoj pojedinoj situaciji koja se tiče uporabe standardnoga jezika? U kojim prilikama tražiti da neki natpis, oglas ili etiketa bude na sva tri službena jezika države, a u kojima to doista nema smisla, ako bi tekst bio na svim jezicima identičan? Kako inzistirati na prevođenju svih službenih tekstova na hrvatski standardni jezik kada ga ni mnogi pripadnici hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini nemaju prilike do kraja naučiti, sve dok u državi postoji samo jedna katedra za hrvatski jezik, upravo ovdje u Mostaru? Možda nije u redu da o tome govorim ja, koji u Bosni i Hercegovini ne živim, no znam kakav bih stav imao da živim u toj državi. Svakako bih inzistirao na obvezi školskoga sustava u županijama s hrvatskom većinom da hrvatskoj djeci omogući da nauče hrvatski standardni jezik. U tome je svakako velika odgovornost i hrvatske države, čija je zadaća pomagati pripadnicima hrvatskoga naroda u inozemstvu u ostvarivanju njihovih jezičnih prava. A ta su prava u slučaju Bosne i Hercegovine zajamčena i Daytonskim sporazumom, čiji je supotpisnik i Republika Hrvatska. Hrvatske kulturne i obrazovne institucije u tome moraju imati najveću ulogu. Pritom mislim i na Maticu hrvatsku, ali i na hrvatska sveučilišta, koja moraju učiniti sve što mogu da Hrvatima u Bosni i Hercegovini omoguće obrazovanje i razvitak medija na hrvatskome standardnom jeziku. Što se tiče prevođenja s bošnjačkoga i srpskoga na hrvatski, rekao bih da to nije nešto što je potrebno provoditi u svakoj prigodi, već samo u pogledu tekstova koji imaju pravni značaj i u najformalnijim situacijama. Ali ne treba odustati od postojanja prava Hrvata da se s njima komunicira na njihovom vlastitom, hrvatskom standardnom jeziku: inače će u budućnosti o tome što je zajednički standardni jezik pretežito odlučivati većinski narod, ili dva većinska naroda u BiH.

Zaključit ću citirajući riječi Dalibora Brozovića (članak Odnos hrvatskoga i bosanskoga odnosno bošnjačkog jezika“, Jezik 47  (1) 1999), koji je identitet i povijest Hrvata i njihova jezika u Bosni i Hercegovini zacijelo razumio bolje nego ijedan drugi hrvatski lingvist:

„Želim još jednom ponoviti: ako Bošnjaci žele izgrađivati svoj vlastiti standardni jezik, to je njihovo pravo, ali nitko nema prava nametati taj jezik bosanskohercegovačkim Hrvatima. Hrvatski jezik već postoji, on je standardni jezik za sve Hrvate i bosanskohercegovački dio hrvatskoga naroda ne će ga ni pod koju cijenu napustiti kako bi prihvatio koji drugi jezik. Ne ću se zadržavati na opisu hrvatskoga standardnog jezika, tu je sve već poznato, iznijet ću samo ono što je važno za temu ovoga priloga.

Postoji dakle samo jedan hrvatski jezik i ne može biti jedan za Hrvate u Republici Hrvatskoj i drugi za Hrvate u Bosni i Hercegovini. Nisu neprihvatljivi samo pokušaji da se bošnjački jezik nametne bosanskohercegovačkim Hrvatima, bezuvjetno su neprihvatljive i eventualne tendencije da se ostvari nekakav autonomni bosanskohercegovački hrvatski standardni jezik.“