Književni junaci pretočeni u svijet glazbe

Na šestom koncertu Majstorskog ciklusa SO HRT-a slušali smo četiri djela književnih junaka pretočena u glazbu. Najveća je pozornost posvećena Shakespeareovim tragičnim likovima jer su brojni skladatelji romantizma sagradili simfonijske narativne komade na temelju poznatih tragedija kao što su Macbeth, Hamlet, Kralj Lear, Othello ili Koriolan. Gotovo svaki etablirani skladatelj 19. stoljeća neizbježno se u određenom dijelu karijere našao pred zadaćom da napiše uvertiru ili drugu popratnu glazbu za kazališne izvedbe Shakespeareovih tragedija, a dosta te glazbe poslije je prerađeno kako bi uspješno zaživjelo na koncertnim pozornicama. Fantazija-uvertira Hamlet Čajkovskog najbliža je tom modelu od svih skladbi ponuđenih na koncertu, dok je simfonijska pjesma Macbeth Richarda Straussa pravi izdanak novonjemačke škole druge polovice 19. stoljeća, koja se vodila potpuno drukčijim pristupom književnim predlošcima. Negdje na pola puta našla se simfonijska pjesma Hamlet našega skladatelja Blagoja Berse, koja je melodijama, formom i prozračnošću bliska Čajkovskom, a pristupom instrumentaciji ipak dolazi u dodir sa štrausovskom orkestracijom koja je u Beču na prijelazu u 20. stoljeće odigrala važnu ulogu. Kao bečki đak tog vremena Bersa je prigrlio bogatiji pristup orkestraciji i već na drugoj godini studija izradio Hamleta. Sibeliusov Koncert za violinu i orkestar u d-molu nije izravno povezan s određenim tragičnog junaka, ali karakterom i patosom sigurno se dobro uklapa u predviđeni tematski koncept.

Ruski violinist Denis Goldfeld oduševio je zagrebačku publiku / Snimila Marija Štilinović

 Nakon nekoliko godina stanke dirigentsku palicu u Majstorskom ciklusu ponovno je preuzeo srpski dirigent Aleksandar Marković te na taj način prigodno proslavio desetogodišnjicu suradnje sa Simfonijskim orkestrom HRT-a. Za gosta solista u Sibeliusovu Koncertu odabran je ruski violinist Denis Goldfeld, kojemu je to bila prva prilika da se predstavi zagrebačkoj publici. Tu je priliku i više nego dobro iskoristio jer ga je oduševljena publika nekoliko puta pljeskom ponovno dozivala na pozornicu. Prije odlaska na središnju stanku počastio je stoga publiku kraćim dodatkom, Sarabandom iz 2. partite u d-molu za solo violinu Johanna Sebastiana Bacha te dodatno istaknuo ono što smo već mogli zapaziti u izvedbi sporoga stavka Koncerta, a to je da mu posebno leže lirske kantilene i majstorski ukusno tretiranje polaganih melodija. Što se tiče ostalih simfonijskih djela, teško se oteti dojmu da je Straussova simfonijska pjesma Macbeth imala povlašteno mjesto u promišljanjima dirigenta i reakcijama orkestra. S jedne strane riječ je o zahtjevnoj partituri koja podjednako snažno privlači i pobuđuje sve orkestralne skupine, dok s druge strane unutarnje formalno oblikovanje i tretman dionica traže od dirigenta posebnu kreativnost. Dobra je zato bila odluka da se Macbeth ostavi za sam kraj koncerta jer je cjelokupan dojam tako mnogo povoljniji i za ostala djela. Ne treba posebno naglašavati da se Bersino studentsko djelo ne može nositi s bogatstvom orkestralnih partitura s kraja 19. stoljeća, ali ni Hamlet Petra Iljiča Čajkovskog, čini se, nije izvukao maksimum od izvođača. Zaključno ipak treba reći da suradnja Aleksandra Markovića i simfoničara uvijek odiše kvalitetnom sinergijom, a osmijesi i afirmativne geste članova orkestra sigurno mogu dati poseban doprinos ionako već vrlo dobrim izvedbama.