Kazalište kao oda životu

U zagrebačkoj Maloj sceni 10. ožujka održana je premijera predstave Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi, nastale kao koprodukcija Kazališne družine STOP, Filozofskog fakulteta i Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu i Kazališta Mala scena. Predstava je nastala na temelju istoimene drame britanskog dramatičara Toma Stopparda te na temelju intenzivnoga znanstvenog i kreativnoga, umjetničkog rada redateljice, dramaturginje i profesorice Mire Muhoberac. U predstavi sudjeluju studenti i studentice Filozofskog fakulteta i Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu: Ivana Brkić, Patrik Sečen, Dominik Šabić, Tea Trezić, Nina Vilušić i Nina Vojtek.

Studenti su se uhvatili u koštac sa zahtjevnim tekstom / Izvor foto STOP

Radnja Stoppardove drame gradi se oko dviju marginalnih dramskih osoba Shakespeareove tragedije Hamlet. Hamletovi su prijatelji Rosencrantz i Guildenstern mrtvi, ali u Stoppardovoj drami nisu svjesni svoje sudbine. S druge pak strane, gledatelj na temelju naslova Stoppardove drame te na temelju čitateljskoga i gledateljskoga iskustva poznaje njihovu sudbinu. Drama i predstava tematiziraju ljudski život predstavljen kao splet slučajnih događaja koji se odvijaju između dviju sigurnih točki – rođenja i smrti. Upravo Ros i Guil zaključuju da su rođenje i smrt jedine životne konstante na koje se čovjek može osloniti. Dvije dramske osobe u Stoppardovoj drami iz Shakespeareove onostranosti prelaze u kazališnu ovostranost, čime se zapravo dokidaju granice između ovostranosti i onostranosti, iluzije i stvarnosti te vidljivoga i nevidljivoga. Redateljica je u svojoj koncepciji izvrsno upotrijebila glumačke glasove na pozornici i iza kulisa kako bi dodatno naglasila destrukciju navedenih granica. Usto, jeka tih akuzmatičkih glasova, čiji izvor ne vidimo iako on u svakom trenutku može postati vidljiv, podsjeća na Duh Hamletova oca koji izravno pokreće radnju Shakespeareove tragedije, a iz pozadine neizravno utječe na sudbinu dramskih osoba Stoppardove drame.

Ros i Guil često ne znaju vlastita imena, a problem njihova identiteta dodatno je naglašen redateljičinom zamisli da više glumaca utjelovljuje više dramskih osoba, zbog čega dolazi do rascjepa identiteta na nekoliko razina. Dramske osobe gube kontrolu nad svojim identitetom i svojim životom u svijetu koji im je potpuno nerazumljiv i čija pravila ne mogu shvatiti. Njihova izravna interakcija s publikom također dovodi do rascjepa identiteta gledatelja, koji je istodobno gledatelj, dramska osoba i glumac, ali pritom ne može kontrolirati svoju sudbinu. Upravo je zato moguća intelektualna i emotivna identifikacija gledatelja s Rosom i Guilom jer su svi ubačeni u vrtlog kazališta i života koji ne mogu zaustaviti i kojim ne mogu upravljati.

Stoppard je zadnji, treći čin drame smjestio na brod koji plovi prema Engleskoj. Brod simbolizira ljudski život koji se pokušava oduprijeti valovima životnih nedaća i vrtlozima nekontroliranih događaja. U jednom trenutku brod doplovi u Englesku, gdje Rosa i Guila čeka njihova neizbježna tragična sudbina kao što čovjeka na kraju životnog putovanja čeka smrt, jedina konstanta života – konačno odredište broda ljudskog života koji se niti može okrenuti niti se može zaustaviti. Stoppard je uspješno naglasio da je ljudski život poput njegove drame. Redateljica je takvo čitanje Stoppardove drame slijedila i u svojoj redateljskoj viziji, povezavši je s hamletovskom Mišolovkom, koju prikazuje, i scenom pantomime, oživljavanjem bijele plahte. U redateljičinu je konceptu zagonetka života prikazana trima temeljnim kazališnim kodovima: kodom živoga glumca, kodom teatra sjena i kodom lutkarskoga kazališta. Time je naglašena i metateatralnost Stoppardove i Shakespeareove drame, ali i života u kojem svatko nosi više maski te u kojem se svatko suočava s duhovima vlastite prošlosti i pokušava maknuti sjenu s vlastite budućnosti, kao što to pokušavaju učiniti Ros i Guil.

Glazba predstave temelji se na udaraljkama, koje su mladi izvođači svirali uživo na pozornici, čime su dodatno naglasili važne dijelove radnje i pokazali sav raspon talenata. Također, pjevačke i glazbene reminiscencije na kultne predstave Dubrovačkih ljetnih igara, npr. na Život Eduarda Drugoga, kralja Engleske na Lovrjencu, povezale su englesko i hrvatsko kazalište te uputile na univerzalnost umjetnosti koja ne poznaje granice.

Iako drama tematizira smrt, stvaralačka je ekipa predstavom pokazala svu raskoš života oplemenjena umjetnošću i okamenjena upravo u umjetničkim praksama. Osim vrsnih dramaturških rješenja i zanimljive redateljske koncepcije, akademska dramaturginja, redateljica i profesorica Mira Muhoberac još je jednom pokazala da uspješno prepoznaje potencijal studenata te izvlači ono najbolje iz njih, a takav znanstveni, kreativni i ljudski pristup doista osigurava uspjeh. Izvođači su se uhvatili ukoštac s vrlo zahtjevnim tekstom te su pozitivnom energijom, konstantnim radom i mladenačkom zaigranošću opravdali redateljičino povjerenje, ali i osigurali velik pljesak te opravdane usporedbe s profesionalnim glumcima. Na daskama koje život znače pokazali su da prijateljstvo, ljubav prema ljudima, kreativnost, talent, entuzijazam i umjetnost čine život krasnim, smislenim i jednostavno – vrijednim življenja.