Hvala Luki na povratku kući

S mnogo se zanimanja i znatiželje iščekivao koncert violončelista Luke Šulića u dvije večeri, 21. i 22. ožujka, u Lisinskom. Jer riječ je o onom, kako je to publika često zapažala, mirnijem i ozbiljnijem članu tandema 2Cellos koji je nakon dugo vremena trebao nastupiti sâm u jednom sasvim klasičnom koncertnom programu. Osam je godina prošlo otkako su dvojica hrvatskih violončelista u Londonu (uz Luku to je i Istranin Stjepan Hauser) talente usmjerila u šou biz te vizionarski iskoristili društvene mreže za proboj u svijet pop-glazbe. Višestruko su obišli svijet, uspjeli su se sve to vrijeme zadržati u vrhu pozornosti javnosti i top-lista, što na toj sceni nije lako i treba imati mnogo raznorodnih talenata za preživljavanje. Ostalo je povijest za spomenutu dvojicu, koji su u svojim dvadesetima uistinu od sebe preko noći napravili svjetski brend, prilično duga i intenzivna trajanja. Umjetnik potekao iz glazbeničke obitelji, od oca Hrvata, Dubrovčanina, i majke Slovenke iz Izole, rođen je u Mariboru, a u Hrvatskoj se za njega čulo kao istaknutog, iznimno talentirana studenta legendarnoga profesora violončela, Valtera Dešpalja, na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (sa samo petnaest godina bio je jedan od najmlađih u povijesti institucije). Uskoro su uslijedile i prve nagrade na međunarodnom planu, od kojih je najvažnija pobjeda na natjecanju Lutosławski 2009. u Varšavi.

Luka Šulić i maestro Dmitrij Kitajenko  / Snimio Krume Ivanovski

S prvom diplomom u rukama već s osamnaest godina uputio se na dodatno školovanje, najprije u Beč, a onda u London, gdje je prijelomne 2011. upravo prije zaokreta karijere magistrirao s pohvalom na slavnoj londonskoj Kraljevskoj glazbenoj akademiji. Iako je u formaciji 2Cellosa svih dosadašnjih osam godina koketirao s klasikom, nastupajući i sasvim akustično na nekoliko koncerata Zagrebačkih solista, Luke Šulića u klasičnim koncertnim ciklusima to vrijeme nije bilo. Tridesete su mu donijele zrelost, mirnoću i obitelj te želju da se vrati u izvorno okrilje iz kojega je potekao i u kojemu se sada najugodnije osjeća. Stoga je njegov nastup u Crvenom ciklusu Zagrebačke filharmonije, ponovljen večer poslije i u Plavom ciklusu na dobrotvornom Koncertu za život, bio i očekivan. Za povratnički nastup odabrao je tvrd orah, popularne Varijacije na rokoko temu, op. 33 Petra Iljiča Čajkovskog, koje izvode uistinu najveći violončelisti svijeta i istinski ih ljubitelji klasike čuvaju u uhu u ponajboljim interpretacijama. Lagana je nesigurnost pjevne uvodne teme, što je posljedica dugotrajna rokanja sa stadionskim ozvučenjima, nestala u trenu i Šulić se opušteno prepustio vlastitoj iskonskoj muzikalnosti i intuitivnom doživljaju čarobnoga koncertantnog djela. Uzeo je nemilosrdno brz tempo i upravo u bravuroznim dinamičnijim dijelovima bio najprecizniji, najuvjerljiviji i najspretniji. Riječ je o umjetniku koji ima što reći i koji očigledno uživa ponovno među svojim kolegama, klasičnim glazbenicima u orkestru Zagrebačke filharmonije s kojima je i sâm glazbom dijalogizirao pod vodstvom vrhunskog dirigentskog maga, maestra Dmitrija Kitajenka. Publika je oduševljeno prihvatila izvedbu premda to nije izrazila kao što to obično čini ona na stadionima, zbog čega je Šulić na pljesku simpatičnim gestama dodatno mamio na ovacije. Svoju je romantičarsku narav dodatno potvrdio pjevnim Nokturnom za violončelo i orkestar također Čajkovskog. Zahvaljujemo Luki na povratku kući i s veseljem iščekujemo njegove nove korake, od kojih je zasad poznat najavljeni solistički recital uz pijanista Aljošu Jurinića na ovogodišnjim jubilarnim 70. Dubrovačkim ljetnim igrama.

Inače, kompletan je program bio posvećen (neo)romantičnim ruskim majstorima orkestra, kojima Kitajenko vlada kao svjetski autoritet. Dok su uz Šulića nastupili tek gudači i drveni puhači s hornama, u uvodnoj i završnoj skladbi predstavila se naša filharmonija u punom sastavu. Na prvi dan proljeća i sat nakon židovskoga proljetnog blagdana Purima program je počeo uvertirom Ruski Uskrs Nikolaja Rimski-Korsakova s citatima ruskoga crkvenog pjeva, dok je ruskošću osobito bila prožeta i posljednja, spektakularna Treća simfonija u a-molu, op. 44 Sergeja Rahmanjinova u drugom dijelu programa.