Arhitekt koji je mijenjao lice Splita

Prošle je godine u izdanju Matice hrvatske iz tiska izašla zbirka tekstova Gustava Giovannonija pod naslovom Spomenici i ambijenti, koju je za tisak priredio i bilješkama popratio Marko Špikić. Treba svakako pozdraviti taj mali izdavački pothvat s izborom iz djela znamenitog i kontroverznog talijanskog teoretičara konzervatorske struke, prešućivana zbog hipoteke fašističkog nasljeđa, kojega je sedamdesetih godina prošlog stoljeća Bruno Zevi u svom enciklopedijskom djelu toliko marginalizirao da je gotovo u potpunosti zanemario njegov važan teoretski doprinos razvoj konzervatorske misli, prešućujući ujedno i doprinos razvitku discipline koji je ostvario svojim arhitektonskim radovima i traktatima. Učenik Adolfa Venturija i pobornik takozvanoga srednjeg puta, Giovannoni se dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća suočio s purifikatorskom praksom fašističke Italije u velikim zahvatima čišćenja Rima i drugih velikih središta, temelja talijanske kulturne baštine.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2018.

Premda se Giovannoni nastojao držati vlastitoga teoretskog pristupa, realizacije velikih zahvata ovog doba dobile su potpuno drugi smjer pod utjecajem dnevne politike. Tiskanje njegovih radova otvara priliku za znanstvenu raspravu o njegovoj konzervatorskoj misli, kao i njezin utjecaj u našim krajevima, pogotovo stoga što je Hrvatska uvijek bila pod utjecajima s jedne strane talijanskog, a s druge srednjoeuropskog kulturnog kruga, primjenjujući u konzervatorstvu oba suprotstavljena pristupa. Rasprava o metodi danas, nakon čitavog stoljeća konzervatorske prakse i otvorene diskusije, još više suprotstavlja spomenuta polazišta, barem što se tiče suvremenoga filozofskog etičko-estetičkog pristupa. Jedan je od glavnih ciljeva Giovannonijeve teorije obnove spomenika, kako sam piše, stvaranje mjesta atrakcije i skupnih doživljaja prošlosti u „interesu javnosti“. Taj je proces započeo polovinom 19. stoljeća u takozvanom Risorgimentu, kako se nazivao pokret ujedinjenja oslobađanja i homogenizacije Italije. Na sličan su način nacionalni ciljevi i u Hrvatskoj preporodne 1848. postali nit vodilja obnove hrvatske kulturne baštine.

Gustavo Giovannoni

Naša je praksa potkraj 19. stoljeća pod utjecajem bečkih profesora i njemačkoga kulturnog kruga u mnogočemu bila suprotna talijanskoj, koju su u domovinu već prije bili donijeli prvi hrvatski konzervatori odgojeni na rimskim sveučilištima. Pored toga domaća konzervatorska iskustva nisu u početku bila znatno skrupuloznija negoli u Italiji, posebno u pogledu restauracije, odnosno tadašnje metode takozvanoga dovršenja spomenika, koja je kod nas također ušla u praksu. Iako vremenski raniji, antologijski primjer čišćenja pročelja crkve S. Maria in Cosmedin, u kojem je uklonjeno Berninijevo barokno pročelje radi vraćanja stilski pročišćena jedinstva građevine, zahvat je koji se može usporediti s obnovom splitskog zvonika početkom 20. stoljeća. Njegov je gotički završetak stilski obnovljen u romaničkom slogu radi stilskog pročišćenja i ujednačavanja izgleda čitave građevine, što je već onda u stručnim krugovima donijelo brojne prijepore.

Krug Luiggija Creme, idejna skica čišćenja južnog pročelja Dioklecijanove palače iz 1942. prema zaključcima komisije / Izvor Ministarstvo kulture, Konzervatorski odjel – Split

Koje desetljeće poslije, u fašističkoj Italiji, metode izoliranja, stilskog pročišćavanja i sanacije spomenika nazivale su se sventramento i ambientamento, a provodile su se mahom nad spomenicima antičkog doba. Na primjeru Augustova mauzoleja, koji je obnovio jedan od najvažnijih Mussolinijevih arhitekata Antonio Munõz, za proslavu bimilenija rimskog imperija, može se očitati urbanistički obrazac kontekstualizacije antičkog spomenika u arhitekturi tog doba, nastao izravno kao plod Duceovih ambicija da sebe predstavi Augustom novoga vremena. Tom je prilikom na obalu Tibera postavljena Ara pacis, Augustov oltar pronađen u istraživanjima palače Peretti-Fiano-Almagià (1937–1939), između Via del Corso i Piazze di San Lorenzo in Lucina, koji je formirao jednu od strana budućega Trga mira, simbola novog imperija. S druge strane u rušenjima koja su slijedila pregrađen je i hrvatski gostinjac svetog Jeronima, a samo je pukom srećom ostala netaknuta njegova crkva iz 17. stoljeća. Ni najnoviji pokušaj reinterpretacije oltara mira američkog arhitekta Richarda Meiera iz 2008. nije sretno prošao. Naišao je na žučne kritike, a Vittorio Sgarbi, poznati povjesničar umjetnosti, kritičar i bivši zamjenik talijanskog ministra kulture, javno je zapalio model zgrade i proglasio je „nepristojnom kloakom beskorisnog arhitekta“ zatraživši formiranje odbora protiv Meiera.

Izolacija spomenika antike

Pa iako Giovannoni nije pripadao krugu projektanata fašističke preobrazbe Rima poput Antonia Munõza, Alberta Calza Binija, Alfonsa Bartolija, Marcella Piacentinija, Attilija Spaccarellija i Vittorija Balio Morpurga, njegovo sudjelovanje u Izvješću studijskoga povjerenstva Talijanske kraljevske akademije 1942. u Splitu čini ga nama posebno zanimljivom figurom jer je u to vrijeme zastupao obnovu Dioklecijanove palače u maniri talijanskog sventramenta i ambientamenta.

Toj zanimljivoj raspravi, s obzirom da je konzervatorski pristup problemu još aktualan, treba posvetiti više pozornosti. Ona dakako ima jak ideološki naboj i suprotstavljenost ideje baštinika i baštine, koju su Hrvatima fašističke okupacijske vlasti osporavale, zbog čega ćemo se pokušati zadržati ponajprije na teoretskoj platformi za obnovu tog elitnog antičkog spomenika, koji će mnogo kasnije, 1979, biti upisan na listu svjetske baštine.

U knjizi Spomenici i ambijenti među Giovannonijevim teoretskim tekstovima donose se u prijevodu i prijedlozi povjerenstva Talijanske kraljevske akademije za obnovu Dioklecijanove palače, koje ću u kratkim crtama ovdje ukratko navesti. Potpuno oslobađanje vanjskih stranica Dioklecijanove palače od prigradnji na jugu, sjeveru i istoku. Osobito južno pročelje s ložama. Srušiti zgradu Lučke kapetanije, očistiti male kuće u podnožju zida kako bi se nad lukom ponovno pojavila cjelovita palača. Na sjevernoj strani osloboditi Zlatna vrata i vrtove samostana benediktinki, na istočnoj strani srušiti kuće uza zid palače prema tržnici, dok na zapadnoj strani nije moguće ukloniti kuće u Bosanskoj i Marulićevoj ulici, ali je zato potrebno ogoliti ostatke mletačkoga gradskog kaštela iz 1420. te srušiti zgradu banke s njegove sjeverne strane.

Nadalje, treba provesti sistematizaciju središta Dioklecijanove palače, katedralnog trga Peristila, koji je tada nosio ime Rimska piazzetta. Tu su na jednom mjestu sabrani Dioklecijanov mauzolej, romanički zvonik katedrale, Vestibul palače i ulica koja vodi do Malog hrama. Mauzolej su odlučili ostaviti u funkciji prvostolnice, ali uz rušenje dograđenoga kora Markantuna de Dominisa iz 1600. Mali hram, krstionicu katedrale, osloboditi na pročelju i sjevernoj strani, u čemu su se svi članovi složili. Nisu se složili oko rušenja palača Cipci i Skočibučić-Luccari radi oslobađanje arkada Peristila. Prijedlog je bio uvlačenje pročelja zapadno i oslobađanje zapadne arkature Peristila od kasnije gradnje, kao i širenje ulice koja vodi prema krstionici kako bi se otvorila vizura poprečne osi Peristila i Palače. Protiv rušenja je bio Luigi Marangoni, proto bazilike S. Marca u Veneciji, član Talijanske kraljevske akademije. On je smatrao kako bi rušenje povijesne arhitekture na zapadnoj strani Peristila malo koristilo za njegovu prezentaciju, a žrtvovali bi se vrijedni elementi umjetnosti 16. stoljeća.

Svi su se usuglasili oko skidanja drsko postavljene skulpture Grgura Niskoga, simbola borbe protiv latiniteta, koji zaklanja pogled na trg.

Treći zaključak komisije jest da se za sve dijelove grada unutar zidina predloži prihvaćanje regulatorne osnove temeljene na talijanskoj teoriji urbanističkog prorjeđivanja. Ne trasiraju se široke, ravne ulice ni pravilni novi trgovi, već se ovdje i ondje uklanjaju dotrajale kuće i maleni bezoblični blokovi da bi preostali dijelovi grada mogli disati. Nekim se kućama smanjuje visina rušenjem jednog ili dva nadograđena kata, a rezovima u unutrašnjosti stvaraju se dvorišta i vrtovi da budu pluća u gustom građevnom spletu (risanamento) poput primjera Rima i Bergama. Time bi se znatno smanjila gustoća izgradnje, stambene bi četvrti prodisale i ozdravile, a pritom se ne bi izmijenio karakter ulica ni unijela glamurozna neskladna nova gradnja.

Studija sanacijskog plana unutrašnjosti, uz obnovu kanalizacije, treba donijeti uz poboljšanje higijenskih uvjeta uklanjanje uzroka nezdrava života. Regulatorna osnova iz 1928. stoga ne odgovara ranije istaknutim načelima, suviše je neprilično izravnatih ulica i suviše rušenja, pa makar im cilj bio istraživanje antičkih elemenata Palače. Taj je važan zaključak komisije s druge strane bio korak prema smanjenju modernizacije gradske jezgre Splita, kakva je primjerice provedena prije Drugoga svjetskog rata na južnoj strani Krešimirove ulice, iako je prerađeni regulatorni plan prema zaključcima komisije ipak preuzeo planirano rušenje čitavih blokova povijesne jezgre, poput onoga nasuprot crkvi sv. Filipa ili srednjovjekovnog bloka kuća sjeverno od vijećnice.

Zanimljivo je kako su temeljne odrednice ovog dokumenta postale pragmatično uporište za postupke obnove Splita nakon Drugog svjetskog rata. Sventramenti provedeni u jugoistočnom kvadrantu palače, ili gradnja konkatedrale, koja je trebala zamijeniti staru u Dioklecijanovom mauzoleju, mogu se prepoznati u zaključcima komisije, jednako kao i novi planirani zahvati poput gradnje nove luke na sjeveru. Regulacija prometa predviđena Schürmannovim Regulacijskim planom Splita iz 1928, kao i razvitak okoliša palače intenzivnom izgradnjom doveo bi do sve veće zakrčenosti grada, zaključuje se u izvještaju Kraljevske akademije.

Split izvan zidina

Dakle, što za Split izvan palače predlaže studija? Razvoj grada treba usmjeriti zapadno od Dioklecijanove palače, od istočnoga dijela rive do Banovine, a ekstenzivna gradnja treba biti istočno od palače. Aveniju Adolfa Hitlera treba produžiti do na zapadne ogranke Marjana, povezati je s Poljudom gdje će se razviti Nova luka. U staroj luci treba srušiti Lučku kapetaniju i očisti pročelje palače i čitava riva treba poslati veličanstvena šetnica.

„Bit će potrebno pokrenuti precizno snimanje najvažnijih arhitektonskih djela kako bi se u svojevrsnom grafičkom arhivu utvrdili konstruktivni oblici i značajke, a koji će kasnije služiti kao čvrst temelj za buduća proučavanja“, ističe se u izvješću, ali je snimak palače napravljen desetljećima poslije, nakon Drugog svjetskog rata.

U arhivu Konzervatorskog odjela Split čuvaju se nacrti nastali u vrijeme spomenutog Izvješća studijskog povjerenstva Talijanske kraljevske akademije. Jedan je pojednostavnjeni tlocrt povijesne jezgre Splita i nosi naslov Regulazione della parte vecchio della città di Spalato scala 1: 500, a drugi pod brojem 170a3 perspektivni je prikaz prijedloga obnovljenog južnog pročelja Dioklecijanove palače. Nacrti nisu potpisani, a vjerojatno ih je izradio netko iz kruga Luigija Creme. Crema je bio ravnatelj umjetničkog povjerenstva za Dalmaciju u vrijeme talijanske okupacije, kraljevski povjerenik za starine, spomenike i muzeje Dalmacije sa sjedištem u Zadru. U izvješću piše: „Vlasti koje su se smjenjivale u Splitu nesmotreno su dopustile ne samo da se njezin sklop preinači nadogradnjama, već da joj izgled sakriju vulgarne kuće, koje su na nekim dijelovima golemog pročelja stale bahato i još manje prilično polagati pravo na arhitektonsko jedinstvo pa se ucjepljuju u kule, zatvaraju arkade i prekrivaju moćnu masivnu zonu podnožja. Sustavnim uklanjanjem tih suvišnih dodataka, rušenjem žute zgrade lučke kapetanije – još isturenije prema moru – zajedno s malenim i nedostojnim građevinama kojima je okružena, restauriranjem pilastara i ponovnim rastvaranjem velikih lođa (zbog čega će biti potrebno srušiti red kućeraka s unutarnje strane) iznova će se ukazati najveći i najdostojanstveniji zanimljiv prizor rimskog veličanstva. Nad lukom će se ponovo pojaviti cjelovita palača, izdaleka na rimski način pozdravljajući one koji pristižu s mora, a kroz novootvorene arkade prodisat će zrak koji će oživiti i izliječiti stare gradske četvrti ….. o ponovnom otvaranju vizure prema veličanstvenoj srednjovjekovnoj kuli koja je smještena u uglu, a sada je poništena golemom, nadutom zgradom Hrvatske banke na obali.“

Perspektivni crtež iz arhiva Konzervatorskog odjela u Splitu pokazuje zorno zaključak stručnog povjerenstva Talijanske kraljevske akademije. Na njemu je prikazano pročelje palače očišćeno od kućeraka, mletački kaštel na obali oslobođen gradnje Hrvatske banke, očišćene kuće s pročelja palače i rimske arkade otvorene uklanjanjem kuća koje su tu bile sagrađene u kasnijim vremenima.

Planirani zahvat prikazan na crtežu po svemu je bio nalik čišćenju Teatra Marcello u Rimu, nekadašnjoj rezidenciji papinske obitelji Orsini, koji je obnovio Alberto Calza Bini, predsjednik Akademije sv. Luke u Rimu. Bini je ujedno i jedan od najvažnijih protagonista izložbe o dalmatinskoj umjetnosti kojom je u Rimu 1942/43. predstavljena i Dioklecijanova palača, što pokazuje njegov golem interes za splitske starine. Usporedimo li obnovu Teatra Marcello, na kojem su radovi su započeli 1926. čišćenjem četiri stambene jezgre koje su okruživale antički teatar iz Augustova vremena, a završili otvaranjem ispuna antičkih arkatura zatvorenih zidovima renesansne gradnje, vidjet ćemo da Cremin crtež pročelja splitske palače u potpunosti nosi Binijev rukopis i metodu koju naziva liberazione, kojom se služio kako bi oslobodio pogled na čitavi spomenik.

Zahvat se u pozadini ideje o obnovi, koja je tada na istočnoj obali Jadrana svagdje pokušala ucijepiti romanitas, oslanjao na sudjelovanje domaćeg stanovništva koje su članovi povjerenstva ideološki dijelili na Dalmatince nositelje italske kulture, suprotstavljajući ih barbarima iz zaleđa Dalmacije.

Ali, važnije od pojedinačnih prijedloga obnove, zaključak povjerenstva implicitno sadržava raspravu u kojoj su se sudarile dvije različite koncepcije urbanističkog uređenja povijesnih sredina. S jedne strane predložena talijanska, invazivna, s jakim zahvatima koji su kulminirali u rimskim čišćenjima prve polovice 20. st. i zatečena srednjoeuropska kojoj je od Sittea, Riegla i Dvořáka težište bilo na konzervaciji, a ne restauraciji, koju su već provodili splitski konzervatori prije talijanske okupacije boreći se protiv modernizacije povijesne jezgre.

Nakon krilatice „konzervirati, a ne restaurirati“, koju su provodili splitski konzervatori bečke škole, moderni pristup talijanskih teoretičara predložio je novi pristup prezentaciji spomenika čišćenjem velikih dijelova gradskog tkiva radi obnove antičke arhitekture.

Projekt obnove Dioklecijanove palače, koji je planirala talijanska okupacijska uprava, završilo je izložbom o dalmatinskoj arhitekturi u rimskoj akademiji sv. Luke 1943, ali su brojni restauratorski zahvati, nakon Drugoga svjetskog rata, u mnogočemu slijedili tada zacrtane koncepte obnove. Saniranje ratnih šteta u poslijeratnoj Jugoslaviji provodilo se na temeljima tada zacrtana sanacijskog programa. Rušenje Lazareta radi oslobađanja šetnice na rivi pred pročeljem palače, spajanje gradskih novih četvrti na Poljudu sa Zapadnom obalom prihvatili su poslijeratni urbanisti Splita. Iseljavanje čitavoga jugoistočnog kvadranta palače odvijalo se sedamdesetih godina kako bi se provela arheološka istraživanja i obnovili antički ostaci. Neki od tih zahvata stvorili su situacije koje nije jednostavno sanirati na temelju današnjih konzervatorskih principa i uz primjenu konvencija koje su nakon Drugoga svjetskog rata potpisane kao relevantni obrasci ponašanja.

Čišćenje kuća uz jugoistočni zid palače, otkriće carskog triklinija i radovi južno od katedrale, u kojem je pronađen niz novih arheoloških nalaza, od drenažne kanalizacije, do nešto novijih istočnih termi i domusa uz temenos hramova, tražili su žrtvovanje srednjovjekovnih i novovjekovnih gradnji, od kojih je svakako najveća vrijednost bila samostanska crkva sv. Klare uklonjena za vrijeme istraživanja triklinija.

U sveobuhvatnom zahvatu koji je poput rimskog sventramenta na pravcu Coloseum–Palazzo Venezia–Velabro iseljeni su građani iz neprikladnih kuća, srušene brojne zgrade i ulice. Može se reći da su preživjele samo iseljene zgrade bivšeg samostana sv. Klare u kojoj je nekad djelovao Crveni križ i dvije kuće uz jugoistočnu kulu, koje u iznimno lošem stanju još čekaju obnovu.

Oko 2000. započela je gotovo desetogodišnja obnova spomenutog kompleksa zgrada Crvenog križa za koji su istraživanja pokazala da je riječ o iznimno vrijednoj arhitekturi gradskog kaštela ranog 15. stoljeća. Gradio ga je Hrvoje Vukčić Hrvatinić za rezidenciju kralja Ladislava Napuljskoga. Ta je građevina nastala objedinjavanjem velikog niza kuća koje su nastale na mjestu šest kubikula Dioklecijanove palače, a pripadale su od 7. st. članovima splitskog patricijata, iz čijih su redova birani priori grada, tadašnji gradonačelnici. Kuće u Lukačićevoj su, za razliku, nastale na mjestu nekadašnjeg Episkopija, sjedišta splitskog nadbiskupa, nasljednika prvaka salonitanske crkve. Nikada nećemo u potpunosti prežaliti povijesne građevine koje su nestale u čišćenjima palače započetim u vrijeme kraljevine Jugoslavije, planiranim za talijanske okupacije i provedenim u poslijeratnoj obnovi grada. Današnje lice povijesnog Splita nosi pečat 20. stoljeća, razdoblja totalitarnih režima, njegove teorije i prakse i suprotstavljene borbe splitskih konzervatora za očuvanje povijesnog nasljeđa grada i svih njegovih slojeva.

Današnji pristup obnovi očišćenog kvadranta Dioklecijanove palače težak je zadatak, koji se u manjoj mjeri može usporediti s pokušajem korekcije zahvata provedenih u Rimu prve polovine 20. stoljeća. On treba pomiriti arheološku prezentaciju iznimno važna otkrića carskog triklinija Dioklecijanove palače i urbanističku revitalizaciju tog dijela grada, koju će uskoro omogućiti povijesno sređivanje vlasničkih odnosa Podruma Dioklecijanove palače.