Živimo li punim plućima?

Miroslav Krleža prvi put u povijesti šibenskoga kazališta dolazi pred publiku zahvaljujući novom ravnatelju Jakovu Biliću, koji publici u multimedijalnom vremenu koje nam nudi sve manje intelektualnog napora želi nametnuti nešto intelektualno. Leda, komedija jedne karnevalske noći, prva je ovosezonska premijera, izvedena 9. ožujka. Nastala je u koprodukciji sa zagrebačkom Gavellom pod vodstvom Borisa Svrtana, koji se već jednom iskazao u postavljanju toga djela, tada zagrebačkoj publici. Ovaj put vraća se Ledi na inspirativno dublji i zreliji način, kako ističe, a u djelo se unosi kao redatelj, scenograf i glumac. Predstava na kazališne daske donosi, istaknuo je, organsku glumačku punokrvnu igru i živu scensku sliku našega života.

Leda je izrazito aktualno djelo, koje sadržajno djeluje kao da je napisano u našem vremenu i utemeljeno na izravnom uvidu u suvremeno društvo, koje se u njemu može prepoznati i, do neke mjere, ogledati.

Predstavu su zajedničkim snagama ostvarili šibenski i zagrebački glumci / Snimio Ante Baranić

Glumački ansambl čine šibenske glumice Franka Klarić (Klara), Ivana Gulin (Melita) i Oriana Kunčić (sluškinja i noćna dama) te zagrebački glumci Ivan Jončić (Aurel), Luka Dragić (Urban) i Boris Svrtan (Klanfar). Relativno mlada glumačka postava sjajno je ostvarila vrlo zahtjevne uloge s pregršti dijaloga i emocija.

Kao što Krleža u jednoj noći pokušava obuhvatiti svijet kako bi ispisao njegovu tragičnost, tako redatelj Svrtan u jednoj predstavi pred publiku donosi taj svijet u relativno kratku vremenu (sat i 40 min). Predstava je dinamična, izvedena odličnom uigranošću glumaca i brzom izmjenom scena. Prožeta je dozom humora, ali je zadržala ozbiljnost situacije koju opisuje, problematiku koju je Krleža otkrio u svom vremenu, a kojoj svjedočimo i mi danas. Posebno oduševljenje publike izazvala je noćna dama u zadnjem činu, koja unosi dašak dalmatinskog govora.

Nositelji radnje dvije su obitelji koje svoj ugled temelje na količini novca i svojoj popularnosti te posljednji Glembay koji u te obitelji unosi nemir. Cijela je priča ljubavni peterokut, prepun zapleta i zamršenih odnosa u kojima svatko traži svoju sreću, ali na krivim mjestima, ulazeći u donekle izgrađene tuđe živote. Glavni pokretač događanja je novac i vlastita egzistencija. U prvom planu to je egzistencija žena koje ovise o svojim muževima i zbog toga nemaju pravo glasa u njihovoj blizini. Osim ljubavnih zapleta predstava sadržava i socijalni sukob između visokog staleža i onih koji to žele postati. Klara je bivša operna pjevačica koja se ne može profesionalno ostvariti jer je život podredila mužu. Njezin suprug Aurel je akademski slikar koji mora reproducirati mrtve prirode Gnjile naranče jer njegova klijentela to traži. Klanfar je novopečeni bogataš s diskrepancijom između roda i ambicije. Urban, iako tečno govori sedam jezika, propada u diplomatskoj karijeri zato što ne može naplatiti svoje znanje i erudiciju. Kroz prikaz likova vidimo koliko nam Krleža daje metafora i paradigmi našeg života. Lajtmotiv predstave bile bi Klarine riječi „Ovdje je sve kulisa“. Ona je naglašena vizualno izborom scenografije, a očituje se i u karakterizaciji likova jer u svakoj situaciji postoji neka laž koja se nije otkrila.

Vizualno je predstava izvrsno uokvirena. Sadržaj teksta poklopio se s ambijentom kazališta. Svrtan u ulozi scenografa pred publiku postavlja prazne okvire koji nude glumcima i publici da zamišljaju različite slike i na taj način unesu sebe u predstavu. Iz različitih vizura u publici svatko vidi drukčije, samo je potrebno malo mašte kako bismo ih oslikali, na što nas Krleža poziva u ovim često skučenim i pomalo ispraznim okvirima stvarnosti. Na sceni možemo uočiti i mnoge elemente posuđene iz šibenskog muzeja kako bi se što vjernije dočaralo ono vrijeme. Kostimografiju potpisuje Sara Lovrić Caparin, a glazbu Roko Radeljak, koji se i u ulozi glazbenika pojavljuje na sceni sa saksofonom i klarinetom. Oblikovatelj svjetla, Josip Bakula, zaokružuje cjelinu i sve zajedno djeluje vrlo harmonično.

Na kraju ostaje pitanje – živimo li punim plućima? Okruženi žutilom koje nam se nudi kroz sliku u medijima uvelike smo se otuđili od riječi. Kako redatelj ističe, postajemo insuficijentni, slabi govornici i vrlo teško izražavamo misli, pogotovo ovako kako to Krleža radi donoseći nam kroz ovo djelo žutilo onoga vremena. Vjerujem da će ova predstava po ravnateljevoj zamisli intelektualno djelovati na publiku da prodiše punim plućima.