Velikan hrvatske psihijatrije

U Zagrebu je u 68. godini umro dugogodišnji ravnatelj Klinike za psihijatriju Vrapče, velikan hrvatske psihijatrije prof. dr. sc. Vlado Jukić.

Rodio se 23. lipnja 1951. u mjestu Osoje kraj Posušja. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Posušju. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu  u Zagrebu. Magistrirao je s temom prekida stacionarnog liječenja i čuvanja psihički abnormalnih delinkvenata (1989), a doktorirao (1997) disertacijom o utjecaju stresova na kliničku sliku posttraumatskoga stresnog poremećaja u hrvatskih ratnih žrtava. Nakon pripravničkog staža u Medicinskom centru u Koprivnici kratko radi u Domu zdravlja u Poreču i Medicinskom centru u Sisku. Od 1. veljače 1978. počinje raditi u Neuropsihijatrijskoj bolnici Dr. Ivan Barbot u Popovači. Tijekom tog razdoblja dobiva željenu specijalizaciju iz psihijatrije te se dodatno usavršava, osobito na području psihoterapije, forenzične i socijalne psihijatrije. Od 1. veljače 1986. zaposlenik je Klinike za psihijatriju Kliničkoga bolničkog centra Zagreb, gdje radi do 15. srpnja 1994, kada postaje ravnatelj Psihijatrijske bolnice Vrapče, gdje ostaje do svoje prerane smrti. Od 1. srpnja 1990. u kumulativnom radnom odnosu zaposlen je na Katedri za psihijatriju s medicinskom psihologijom Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Redoviti je profesor na Katedri od 2010, od 2016. u trajnom zvanju.

Dr. Vlado Jukić bio je ravnatelj Klinike za psihijatriju Vrapče posljednjih 25 godina / Snimio Igor Kralj / PIXSELL

Osim sudjelovanja u nastavi diplomskog i poslijediplomskog studija na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, profesor Jukić bio je nositelj više kolegija na Pravnom fakultetu (studij socijalnog rada), Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, na Hrvatskim studijima te na Zdravstvenom veleučilištu. Vrijedi istaknuti kako je aktivno sudjelovao na osnivanju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru želeći i na taj način pokazati svoju pripadnost i ponos zbog hercegovačkih korijena. Objavio je više od 250 znanstvenih radova u domaćim i svjetskim časopisima, zbornicima i udžbenicima, 24 poglavlja u različitim udžbenicima te više od 100 kongresnih priopćenja.

Autor je tri knjige: Hrvatska psihijatrijska publicistika (2015), Izgradnja, dogradnje i adaptacije zgrada i drugih infrastrukturnih objekata bolnice Vrapče od 1977. do 2014. godine (2015) te Psihijatrijske teme za nepsihijatre (2018). Koautor je i suurednik 16 knjiga i zbornika, dvije stručno-popularne knjige. Zajedno s doc. dr. sc. Goranom Arbanasom bio je urednik hrvatskog izdanja Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje, peto izdanje (DSM-5). Osobito je bio ponosan što je bio pokretač, koordinator prevođenja i objavljivanja monumentalnog djela Opća psihopatologija Karla Jaspersa (2015) koje su nakon prijevoda akademika Ante Stamaća zajedno izdali Matica hrvatska, Hrvatsko psihijatrijsko društvo i Klinika za psihijatriju Vrapče.

Profesor Jukić bio je jedan od organizatora psihijatrijske službe tijekom Domovinskog rata. Od kolovoza 1991. do lipnja 1992. bio je zamjenik, a od lipnja 1992. do kraja Domovinskog rata 1995. pročelnik Odjela za duševno zdravlje Glavnog stožera Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske. Nositelj je brojnih nagrada i najviših državnih priznanja.

Od članstava u mnogobrojnim udruženjima vrijedi istaknuti kako je bio predsjednik zagrebačke podružnice Hrvatskoga liječničkog zbora od 2004. do 2009, predsjednik Hrvatskoga psihijatrijskog društva od 2010. do 2018, predsjednik Udruge poslodavaca u zdravstvu od 2003. do 2013, predsjednik Crvenog križa Grada Zagreba od 2012. do smrti. Jedan je od osnivača i dugogodišnji predsjednik nadzornog odbora Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva, od 2017. redovni član Akademije odgojno-obrazovnih znanosti Hrvatske, a od 2018. redovni član Akademije medicinskih znanosti Hrvatske.

Uza sve pobrojano (mnogo toga je izostavljeno), njegova najveća životna ostavština leži u bolnici Vrapče, koju je uspješno vodio 25 godina. U tom vremenu Vrapče je doslovce preobrazio, izmijenio njegovo lice i naličje. Brojnim rekonstrukcijama, gradnjama i dogradnjama bolnicu je učinio mjestom ugodnim za liječenje i rad, znajući kako dio našeg identiteta čini i mjesto na kojemu radimo. Volio je Vrapče, brinuo se o njemu kao o svom domu. Bio je neumoran borac za prava osoba oboljelih od duševnih smetnji, njihovu destigmatizaciju, ali i destigmatizaciju psihijatrije kao struke. Nakon višegodišnjeg zalaganja profesora Jukića, Hrvatski je sabor na sjednici održanoj 1. lipnja 2012. proglasio 6. lipnja Danom prava osoba s duševnim smetnjama u Republici Hrvatskoj, čime se željela osvijestiti činjenica da su prava osoba s duševnim smetnjama, unatoč nizu deklaracija, rezolucija i zakonskih rješenja, ugrožena.

Uspijevao je artikulirati one probleme kojih su se drugi psihijatri zbog raznoraznih razloga klonili. Snagom autoriteta, znanja i kompetentnosti zauzeo je važno mjesto u našoj društvenoj stvarnosti. Njegovo mišljenje i njegovi stavovi u stručnim su se krugovima prihvaćali s uvažavanjem, a već godinama u gotovo svakoj kriznoj psihijatrijskoj situaciji u Hrvatskoj očekivala se njegova reakcija i angažman. On se nije libio otvarati najintrigantnije teme hrvatske psihijatrijske stvarnosti kao što su pitanja položaja psihijatrije i psihijatrijskog bolesnika u medicini i društvu, pitanja odnosa prema „osjetljivim“ kategorijama bolesnika, pitanja odnosa medija i nevladinih udruga prema psihijatrijskim djelatnicima i bolesnicima, pitanja međusobnih odnosa među psihijatrima, pitanja odnosa psihijatrije i drugih grana medicine i ostalo.

Znao je reći kako je u bolnicu stigao samo s jednim koferom i kako jednako tako jednog dana želi i otići. S koferom, u tišini. Doista, otišao je, bez kofera, ali s velikom ostavštinom. Ostavio je bolnicu Vrapče, koju je tako uspješno gradio i vodio, svojim entuzijazmom, neumornom energijom pretvorio u suvremenu psihijatrijsku kliniku, na ponos cjelokupnoj hrvatskoj medicini. Povijest Vrapča na prijelazu 20. u 21. stoljeće napisana je rukopisom profesora Jukića i predstavlja njegovu ostavštinu onima koji nastavljaju tamo raditi, ovoj zemlji i hrvatskom narodu.

Živio je svoj život u dubokoj vjeri u Boga i Božju providnost. Ona se i na kraju njegova životnog puta pokazala u simbolu odlaska; jednako kao prije 25 godina kada je došao kao ravnatelj, tako i odlazi iz bolnice – kao njezin ravnatelj. Drukčije jednostavno nije moglo biti.