Velesajamski grad

Povod za štiklec o Velesajmu nedavni je poziv objavljen na mrežnim stranicama Grada Zagreba, upućen zainteresiranima za „sudjelovanje u razvoju i realizaciji projekta“ nazvana Grad u gradu. Kao svrha projekta navedena je „preobrazba prostora u novo inovativno gradsko područje... koje bi svojim raznolikim funkcijama formiralo središte Novog Zagreba“. Riječ je o prostoru južno od Save, gdje su danas dva sportska objekta, hipodrom i igralište NK Lokomotive, te Zagrebački velesajam, jedinstvena graditeljska cjelina i desetljećima najposjećenija gradska atrakcija.

Preteča Velesajma, međunarodne izložbe gospodarskih postignuća, utemeljena je 1909. pod nazivom Zagrebački zbor. Lokacije održavanja izložbi mijenjale su se do 1926, kada je Zbor dobio izložbeni prostor na Savskoj cesti, ostaci kojeg su i danas vidljivi u okviru Studentskoga centra. Obično su se godišnje održavale dvije izložbe, proljetna i jesenska, koje su već tada bile važna gospodarska veza Zagreba s europskim zemljama. Zagrebački zbor preimenovan je u Zagrebački velesajam 1946, a prva poratna izložba postavljena je već 1947. Ubrzo potom nastupa ključni trenutak u velesajamskoj povijesti – uočivši potencijal velikoga međunarodnog sajma i potrebu za proširenjem postojećega prostora, gradsko vodstvo 1955. donosi odluku o preseljenju na novu lokaciju južno od Save. Prva izložba na novoj lokaciji održana je djelomično već u rujnu 1956, a već sljedeće godine Velesajam je u cijelosti preseljen na novu lokaciju. U svega nekoliko godina Velesajam je postao jednim od najvećih europskih gospodarskih sajmova, jedinim u svijetu koji su u hladnoratovsko doba podjednako posjećivali izlagači s posvađanog Istoka i Zapada, a njima su se u sve većem broju pridruživali i oni iz nesvrstanih zemalja, među kojima je tadašnja Jugoslavija uživala velik ugled. Zahvaljujući rastućem ugledu, na južnoj obali Save već do početka 1960-ih niknuo je pravi velesajamski grad, koji se i dalje nadograđivao. Prostora je bilo u izobilju, ambicija nije nedostajalo, a imovinska pitanja, inače velika prepreka novim projektima, rješavala su se brzo s pozivom na „opći interes“. Urbanističko rješenje početne etape gradnje dali su arhitekti Marijan Haberle i Božidar Rašica, a spomenuta dvojica, uz još neke kolege (npr. Ivan Vitić, Zdravko Bregovac), projektirali su i pojedine velesajamske paviljone, danas priznate spomeničke vrijednosti. Neki drugi paviljoni, primjerice kineski, talijanski i češki, građeni su pak po zamislima arhitekata iz tih zemalja. U doba najveće posjećenosti Velesajam je privlačio u Zagreb velik broj posjetitelja. Za ilustraciju donekle može poslužiti usporedba s Interliberom, danas najposjećenijim sajmom, koji se održava u dvama paviljonima, dok je Velesajam stvarao jednaku, ako ne i veću gužvu, u četrdesetak paviljona.

Preseljenje Zagrebačkog velesajma, samo po sebi veliki pothvat, bilo je samo dio još šire i ambicioznije urbanističke priče. Naime, u 1950-im godinama, za načelnikovanja Većeslava Holjevca, donesena je i realizirana odluka o širenju grada na južnu obalu Save. Urbanizacija južne obale Save, potaknuta od istog gradonačelnika, a osmišljena u Urbanističkom zavodu grada na čelu sa Zdenkom Kolaciom, započela je izgradnjom Brodarskog instituta, hipodroma i stadiona Lokomotive početkom 1950-ih, potom Zagrebačkog velesajma, a naposljetku i novih stambenih naselja. Prva novozagrebačka naselja izgrađena su u Remetincu i Savskom gaju, uz već postojeća stara sela, a potom se 1960. počelo graditi i Trnsko, prvo cjelovito zamišljeno naselje izniklo na savskim ledinama. Slijedila je gradnja Zapruđa i Sigeta, a potom i ostalih mikrorajona, kako su se novozagrebačka naselja nazivala u planskim dokumentima. Plan gradnje Južnoga Zagreba, kako se prvotno nazivao Novi Zagreb, predvidio je izgradnju 25 naselja. Plan nije realiziran u cijelosti, no većim dijelom jest pa je proširenje grada na južnu obalu Save bio najveći urbanistički projekt i građevinski pothvat u Zagrebu u drugoj polovici 20. stoljeća.

S velikim zadovoljstvom mogu istaknuti da sam kao novozagrebački dečkić i osobno bio pasivni sudionik tog pothvata. Proširenje gradskoga područja popraćeno je i adekvatnim administrativnim mjerama. Godine 1955. osnovana je općina Remetinec, u sastav koje su uključene prigradske općine Brezovica, Stupnik i Sveta Klara te turopoljska općina Odra. Nova općina je 1957. priključena užem gradskom području, a 1974. preimenovana je u općinu Novi Zagreb.

Osim niza očiglednih podudarnosti, Velesajam i Novi Zagreb povezuje i jedna legenda. Prvu velesajamsku priredbu na prekosavskoj lokaciji 1956. posjetio je i otvorio Josip Broz, što je u svom prvom izravnom prijenosu popratila i mlada Televizija Zagreb. Tom prigodom, sad ide legenda, Tito je gradskim čelnicima dao ideju da Novi Zagreb izgrade na desnoj obali Save. Kako se to dogodilo 7. rujna, sve do potkraj 1980-ih na taj se dan obilježavao dan općine Novi Zagreb kao da su nova naselja, zajedno s Velesajmom, zbilja izgrađena zahvaljujući Titovu nadahnuću, a ne zaslugom ljudi koji su gradom upravljali, urbanista odgovornih za prostorni razvoj, vještih građevinara pa i svih drugih koji su u tome sudjelovali.

Što danas Grad smjera pozivajući na „preobrazbu prostora“, nije nam poznato osim po najavi gradonačelnika da će tamo niknuti nešto nalik na „Manhattan“. Imajući u vidu koga i što je sve obuhvaćao projekt prelaska na južnu obalu Save u 1950-ima, javni poziv preko mrežnih stranica ne doimlje se osobito uvjerljivim.