U SPOMEN ČOVJEKU KOJI NAS JE UČIO MISLITI

Josip Silić bio je jedan od najistaknutijih hrvatskih jezikoslovaca

Dana 28. veljače preminuo je u Zagrebu veliki hrvatski jezikoslovac professor emeritus Josip Silić. Rođen je u selu Milašima na Grobniku 4. siječnja 1934. Gimnaziju je polazio u Biskupskome sjemeništu u Pazinu i Rijeci. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je 1961. studij jugoslavenskih jezika i književnosti te ruskoga jezika i književnosti. Iste je godine postao član Katedre za suvremeni hrvatski jezik, na kojoj je proveo više od četrdeset godina u zvanjima asistenta, docenta, izvanrednoga profesora, a od 1984. do umirovljenja 2004. u zvanju redovitoga profesora. Godine 2005. stekao je i počasni naslov professor emeritus Zagrebačkoga sveučilišta, 2016. postao je i redovni član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, a bio je i dugogodišnji član Matice hrvatske. Nekoliko je godina bio i lektor hrvatskoga jezika na sveučilištima u Francuskoj i Njemačkoj. Magistrirao je 1970. radom pod naslovom Pristup sintaktičkoj fonetici hrvatskosrpskoga jezika, a doktorirao 1975. s temom Organizacija vezanog teksta: Lingvističko-stilistički pristup nadrečeničnom jedinstvu hrvatskoga književnog jezika. Godine 2010. dobio je nagradu Stjepan Ivšić na Petom hrvatskome slavističkom kongresu, 2012. plaketu Adolfo Veber Tkalčević Sveučilišta u Osijeku, a 2015. Nagradu za životno djelo općine Jelenje.

Bitni pomaci

Ono što bih najprije spomenuo kao temeljnu osobitost prof. Silića jesu njegova osebujna predavanja, na kojima nas je prije svega učio misliti, a prvi stupanj toga učenja bilo je zbunjivanje. Sam je često govorio da je prva njegova zadaća u predavanjima zbuniti studente, i to mu je obilato polazilo za rukom, posebice u nastavi teorije jezika i gramatike. On je naime i izravno i neizravno upozoravao na to da su naša prethodna znanja gramatike često formalna te da iza brojnih definicija koje smo papagajski ponavljali od osnovne škole do fakulteta ne stoji stvarno razumijevanje pojava o kojima je u takvim definicijama riječ. Osim toga upozoravao je i na to da su i same te definicije često posve problematične. Tako se npr. u gramatikama imenice redovito određuju kao riječi koje označuju bića, stvari i pojave. Unatoč tomu što to laički gledano nije netočno, iza te definicije ne stoji gotovo ništa gramatički relevantno, a relevantno je to da se imenicama opredmećuje, supstantivizira stvarnost koja nas okružuje. Imenicama se naime opredmećuju ne samo predmeti (npr. knjiga) nego i procesi, radnje (npr. čitanje), i svojstva (npr. ljepota), i okolnosti (npr. današnjica) itd.

U nastavi fonologije Silić je zastupao mišljenje da su fonološke pojavnosti, posebno tzv. glasovne promjene, sinkronijski protumačive te da sinkronijski opis nikada ne demantira dijakronijski. Da bismo npr. protumačili zašto u nominativu jednine riječi nokat nalazimo a između k i t, a u genitivu ga ne nalazimo (nokta), nije nužno poznavati povijest jezika, tj. činjenicu da je na mjestu toga a bio poluglas, nego da to možemo protumačiti i time da se u riječima slavenskoga podrijetla suglasnička skupina kt ne može naći na kraju riječi.

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2007.

U nastavi morfonologije Silić nas je zbunjivao npr. pitanjem zašto se u nastavcima imeničkih oblika tipa dvorištem javlja e kad znamo da u nastavcima iza nepalatalnih suglasnika dolazi o (npr. plotom, a nikako *plotem). Odgovor je dakako bio da suglasnički skupovi št i žd i u suvremenom jeziku (a ne samo u staroslavenskom) funkcioniraju kao palatalni (tj. „umekšani“).

U morfologiji nas je više nego uvjerljivo učio kako npr. u oblicima tipa čitao, čitala, čitalo ne susrećemo nastavke -l, -la, -lo, kako se u gramatikama uvijek tvrdilo, nego jednostavno nastavke -ø, -a, -o, kao što ih susrećemo i riječima tipa stol-ø, knjig-a ili sel-o. Naime o i l u riječima toga tipa ne pripadaju nastavku, nego pripadaju osnovi.

Izd. Disput, Zagreb, 2006.

U području sintakse i suprasintakse Silić je napravio bitnih pomaka posebno u istraživanjima aktualne (funkcionalne) rečenične perspektive, ponajprije u spomenutoj svojoj disertaciji, koja je 1984. objavljena i kao knjiga pod naslovom Od rečenice do teksta i koja se s razlogom smatra najvažnijim Silićevim djelom. Osim toga bio je prvi koji je upozorio na to da se osnovni red riječi u hrvatskome ne razlikuje bitno od reda riječi u engleskom ili njemačkom te da sloboda u redu riječi u hrvatskome dolazi do izražaja tek na razini aktualiziranoga odnosno obilježenoga reda riječi. 

Spomenuti se svakako moraju i Silićevi prinosi funkcionalnoj stilistici. On je naime, uz profesora Krunoslava Pranjića, bio jedan od prvih naših jezikoslovaca koji su insistirali na učenju o funkcionalnim stilovima standardnoga jezika, znanstvenom, administrativnom, publicističkom, književnoumjetničkom i razgovornom. To je učenje potanje razrađivao u više članaka koje je devedesetih godina objavljivao u Matičinu časopisu Kolo, a najpotpunije ga je razradio u knjizi Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika (2006).

Intenzivno se Silić bavio i pravopisom, što je posebno došlo do izražaja u Pravopisnom priručniku hrvatskoga ili srpskoga jezika iz 1986. i u Pravopisu hrvatskoga jezika iz 2001, što ih je izradio u suautorstvu s Vladimirom Anićem. Osim toga Silić je, sa Slavenom Batnožićem i Brankom Ranilovićem, suautor i prvoga Hrvatskoga računalnog pravopisa: Spelling-checkera (1996). I napokon Silić je i suautor (s M. Perovićem i Lj. Vasiljevom) i Pravopisa crnogorskoga jezika s pravopisnim rječnikom (2009).  

Izd. Disput, Zagreb, 2019.

Mnoge generacije srednjoškolaca i brojni nastavnici pamte Silića i kao autora ili suautora (s Dragutinom Rosandićem) većeg broja udžbenika i/ili priručnika za nastavnike, posebno s područja fonologije  (1974) i morfologije (1979). Od priručnika za nastavnike posebno treba spomenuti knjigu Prema modernoj nastavi jezika u srednjoj školi (1973), također u suautorstvu s Dragutinom Rosandićem. U suautorstvu s potpisnikom ovih redaka Silić je objavio i Gramatiku hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta (2005). Ta je gramatika poslužila i kao polazište za Gramatiku crnogorskoga jezika (2010) što ju je Silić izradio s I. Pranjkovićem i A. Čirgićem.

Unatoč tomu što je sam ili u suautorstvu objavio veći broj knjiga, osobito udžbeničkoga i/ili priručničkoga tipa, Silić je mali broj svojih studija i rasprava objavio u  knjigama. Zato je vrlo važno spomenuti da je upravo ovih dana (samo desetak dana prije Silićeve smrti) objavljena i knjiga njegovih izabranih rasprava pod naslovom Dihotomije (Disput, Zagreb, 2019) što ju je na čak 714 stranica vrlo pedantno priredio član Katedre za hrvatski standardni jezik Odsjeka za kroatistiku kolega Ivan Marković. Sve što je rečeno tim je važnije što su brojne Silićeve rasprave objavljene u danas teško dostupnim publikacijama (uglavnom u časopisima ili zbornicima) koje su dijelom tiskane i izvan Hrvatske, npr. u Sarajevu, Beogradu, Novom Sadu, Banjaluci, Podgorici, Cetinju, Warszawi, Poznańu, Münchenu. Knjiga Dihotomije sadrži predgovor priređivača (Što je Silić hrvatskoj filologiji?), potpunu Silićevu bibliografiju te odjeljke Sustav i standard, Razine i jedinice, Fonologija i ortografija, Morfologija i sintaksa, Tekst i red riječi, Leksik i češnjak te Jezik i računalo.   

Vrsni mentor

Vratimo li se pedagoškoj odnosno nastavnoj djelatnosti prof. Silića, treba dodati da je cijeli svoj radni vijek proveo kao visokoškolski nastavnik, ali ne samo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nego i kao uvijek rado viđen gost predavač  na brojnim dodiplomskim i poslijediplomskim studijima i hrvatskih (Rijeka, Osijek, Pula) i inozemnih sveučilišta (Sarajevo, Podgorica, Lille, Bochum, Bratislava, Ljubljana, Klagenfurt, Graz, Innsbruck, Trst…). Održao je također mnogobrojna predavanja u osnovnim i srednjim školama širom Hrvatske, a isto tako povelik broj javnih predavanja. Bio je također poznat kao izuzetno strpljiv i savjestan mentor velikog broj diplomanata, magistranada i doktoranada.

Zaključno se mora reći da je prof. Silić bio iznimno važan i ugledan znanstvenik koji je u mnogim područjima unaprijedio struku kojom se bavio, ponajprije jezikoslovnu kroatistiku, i to i u fundamentalnom i u primijenjenom njezinu aspektu. Kad je riječ o fundamentalnom aspektu, on je učinio velike teorijske i metodološke pomake u proučavanju hrvatskoga jezika, osobito na području fonologije, gramatike i funkcionalne stilistike. Kad je riječ o primijenjenom aspektu, Silić je, osobito svojim udžbenicima i priručnicima, bitno pripomogao unapređivanju i osuvremenjivanju nastave hrvatskoga jezika.

Izd. SNL, Zagreb, 1984.

Svemu rečenome treba dodati i iznimne ljudske kvalitete prof. Silića, ponajprije njegovu, rekao bih, upravo nevjerojatnu tolerantnost, koja je dolazila do izražaja i u znanstvenim pitanjima i u odnosima prema studentima i kolegama. Što se tiče znanstvene problematike, on je često isticao kako jezikoslovcu nijedna pojava u jeziku ne smije ići na živce koliko god mu ona bila zahtjevna ili teško objašnjiva, a u poslovnim, stručnim ili privatnim susretima s ljudima uvijek je imponirao ljudskim i profesionalnim poštenjem, velikom strpljivošću, srdačnošću, nenametljivošću i toplinom.

Neka je vječna hvala i slava mom dragom profesoru, kolegi, suradniku i prijatelju Josipu (Jozi) Siliću!