Slojevita jednostavnost

Tekst posvećen najnovijoj izložbi Ivana Tudeka započet ću konstatacijom koja bi po nekoj uvriježenoj logici pisanja likovnih osvrta odnosno kritika uvijek trebala uslijediti na samu kraju, kao svojevrsna poenta ili zaključna misao. Ona glasi: riječ je o zanimljivu autoru čija stvaralačka poetika izvire iz transparentno iskazanih, pa čak i pomalo banalnih, vizualno-verbalnih sklopova koji, međutim, u sebi sadržavaju neslućene interpretativne i problemske potencijale. To je ujedno prvi dojam što će ga svaki imalo zainteresiraniji i vizualno osvješteniji posjetitelj nužno steći pri susretu s Tudekovim radovima izloženim u Galeriji SC, i upravo zbog toga osjetih potrebu za donošenjem suda bez ikakve prethodne elaboracije. Promatrajući ih, u misli su mi čak došli i sačuvani fragmenti djela O prirodi što ga je prije otprilike dvije i pol tisuće godina napisao i u znamenitu Artemisionu, jednom od sedam svjetskih čuda antike, pohranio mudri Efežanin Heraklit, znan i po nadimku Tamni ili Mračni. Odakle sad Heraklit? Bit će da sam u Tudekovim slikama, asemblažima, fotografijama i objektima osjetio stanovitu lucidnost koja se, baš kao i u slučaju slavnih fragmenata, krije iza njihove prividne jednostavnosti.

Pri ulasku u longitudinalni izložbeni prostor, još dok se nalazi na vratima, posjetiteljevu pozornost privlači nasuprotni zid, dok će preostala tri, također ispunjena izlošcima, privremeno ostati u drugome planu. Na tom zidu i na podu uz njega razaznaju se tek dva vizualna akcenta, ali iz daljine nije moguće posve ih precizno vizualno odrediti. Ovdje valja reći kako su zidovi Galerije SC – usprkos velikom rekonstrukcijskom zahvatu 1970. – još bremeniti stanovitom mitskom komponentom, za koju su, dakako, ponajviše zaslužne danas već kultne izložbe s kraja šezdesetih i iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća. A u tom smislu za nijansu prednjači upravo istočni galerijski zid, dakle onaj nasuprot ulazu. Primjerice, taj je zid potkraj davne 1969. uvjetovao dužinu Martinisova ambijentalno osmišljena rada Modul n & z, zaustavljajući tako pravocrtno kretanje posjetitelja i prisiljavajući ih na povratak u suprotnome smjeru. Njegova realnost rezultirala je dramatičnom privremenom cezurom, svojevrsnim intermecom, u fizičkom i mentalnom doživljaju Martinisove zamisli. Istočni je zid odigrao ključnu ulogu i u prvom institucionalnom predstavljanju Gorana Trbuljaka.

Iz postava izložbe u Galeriji Studentskog centra / Snimio Ivan Buvinić

Na njemu je, naime, bio izvješen jedini eksponat Trbuljakove izložbe iz 1971, a radilo se o plakatu s fotografijom autorova lica u krupnome planu te ispisanom porukom: „Ne želim pokazati ništa novo i originalno“. Plakat nije bio velikih dimenzija pa su posjetitelji u svrhu otkrivanja njegova sadržaja bili prinuđeni proći gotovo cjelokupnim prostorom galerije, pritom se isključivo usredotočujući na, zapravo, tek omanji segment jednoga od četiri postojeća zida. Mogao bih možda još navesti i nešto kasniji Martinisov projekt iz 1981, a riječ je o izložbi Sic transit. Za tu priliku u galeriju dopremljene i instalirane željezničke tračnice vodile su, naime, ravno u zid, i to, posve logično, opet onaj istočni. Još jednom je, dakle, u Martinisovu slučaju pravocrtno kretanje – ovoga puta više imaginarno nego stvarno – bilo prekinuto i preobraženo u iznuđeni povratak.

Riječi kao zaštitni znak

Uvjeren sam kako pri osmišljavanju postava Tudeku nipošto nisu u mislima bile spomenute izložbe, ali jednako tako sam siguran i u njegovu instinktivnu reakciju na specifičnu poziciju istočnoga zida. Kako se ta reakcija iskazala? Na tom zidu, naime, visi tek jedna slika koja prikazuje ciglastu strukturu bijeloga zida po kojoj je Galerija SC već desetljećima prepoznatljiva. Naslikane cigle oblikom i dimenzijama identične su onim pravim, pa stoga nastaje mimikrijska situacija. Slika, dakako, sadržava i riječ zid, što je ujedno i njezin naziv. Zid odnosno jedan njegov segment jedini je motiv ove slike; njega umjetnik, kako to autorica predgovora Neva Lukić ističe, „izvlači na sliku i u prvi plan, ali smještajući ga u dno prostorije tako da nam pojača klaustrofobični osjećaj da zapravo – nema dalje“. Također, ispisujući na toj slici riječ zid, Tudek uspostavlja i značenjsku relativizaciju: naslikana riječ simulira grafit na zidu koji to u stvarnosti nije, da bi se istodobno gotovo posve stopila sa stvarnim zidom. Uz isti zid umjetnik na pod postavlja i ready-made-objekt u obliku male kutije, jedini izložak bez pripadnih riječi.

Kutija je zatvorena i samim time pomalo zagonetna. Što se u njoj nalazi? Najvjerojatnije ništa. Možda ipak neke riječi? Tudek je, naime, svojedobno izlagao i drveni sanduk u obliku kocke koji se mogao otvoriti, a na njegovu dnu bile su ispisane riječi „Empty Box“. Kutijica u Galeriji SC, naprotiv, zatvorena je i ne sugerira mogućnost otvaranja. Čini se kako ima ulogu ostvarivanja ravnoteže u odnosu na minijaturnu platformu na kotačima smještenu uz ulazni zid, još jedan izloženi ready-made-objekt s natpisom „Bijeg“. Na taj način umjetnik sugerira njegovu moguću uporabu kao skateboarda, i to čini izrazito (auto)ironično: valja pobjeći iz galerije prije nego što se u nju čestito i zakorači.

Riječi su već dulje vrijeme svojevrsni zaštitni znak Tudekove umjetnosti. One najčešće – izravno ili metaforički – kratko opisuju ili konstatiraju neku vizualnu situaciju, pri čemu su obično i naziv rada. Primjerice, u slici Gdje je nestalo vrijeme? pitanje se referira na prikaz pješčanoga sata u kojemu nema pijeska čije curenje vizualizira protok vremena, pa iz toga nužno slijedi konstatacija da ukoliko nema pijeska, ne može biti ni vremena, odnosno njegove vidljive manifestacije. Vrijeme, dakle, u ovome prizoru niti stoji niti teče, nego ga uopće nema. Vrijeme je osnovna tema i slike Eternity s prikazom stalagmita i stalaktita, čiji se vrhovi procesom taloženja uzajamno približavaju ne bi li oformili stalagnat (spiljski stup), ali taj proces, dakako, traje nepojmljivo dugo, u ljudskim mjerilima vječno. Još nekoliko slika problematizira vrijeme, primjerice Activity. Linijski je podijeljena na dva polja/kadra; u gornjemu vidimo čavao s vrhom prislonjenim uz drvenu površinu, a u donjemu taj isti prizor ali sa zabijenim čavlom. Slika, dakle, prikazuje dvije vremenski odvojene situacije, a protok vremena odnosno aktivnost odvijali su se negdje između. U kontekstu Tudeku omiljena propitivanja protoka vremena spomenuo bih još i duhovitu When I´m Young, When I´m Old. U dva odvojena polja/kadra naslikani su oblikom identični, a koloritom različiti motivi, pri čemu crveno-bijeli uzorak gornjega sugerira dječju lizalicu, a smeđa boja donjega starački štap. Vrijeme, dakako, nije Tudekova jedina slikarska preokupacija.

Duh pop-arta

Bavi se i problemima zapažanja, kao u slici The Power of Observation. I ovdje vidimo dva linijski definirana pravokutna polja/kadra, ali lišena bilo kakva sadržaja. Njihova geometrijska preciznost naoko je savršeno izvedena, ali ipak postoji i mala pogreška. Naziv slike ujedno je i izazov promatraču da tu grešku registrira, ukoliko on taj prikriveni izazov uopće uspije shvatiti. A tu je i slika Iskliznuće. Još jednom je riječ o dvama ispražnjenim i linijski omeđenim kadrovima/poljima, ali ovaj put prikazanima u dijagonalnom otklonu u odnosu na pravokutni format cjelokupne slike. Na taj je način naziv slike nedvosmisleno izjednačen s njezinom osnovnom kompozicijsko-sadržajnom karakteristikom.

Tudek na izložbi u Galeriji SC izlaže i nadasve zanimljive digitalne fotografije. Rekao bih da je riječ o svojevrsnim nadrealističko-egzaktnim amalgamima. Osobito se to odnosi na rad Practical Learning, rekonstrukciju uzdužnog presjeka vulkana, a zapravo kolača. Iako djeluju kao da je na njima intervenirano naknadno, s pomoću kompjutorskih programa, sve Tudekove fotografije u apsolutnom smislu odražavaju ono što prikazuju, uključujući i neizbježne riječi, koje su također integralni dio aranžirana prizora.

Tu je i nekoliko asemblaža. Izloženi su u kutijama od pleksiglasa, a svojim karakteristikama iskazuju stanoviti duh pop-arta, i to one njegove struje što izvire iz dadaističkih premisa. Radovi Measuring Happiness i Stolen Treasure sadržavaju tako od umjetnih materijala hiperrealistički dočarane plodove prirode, dok se Imperfect World i Natural Disasters Compilation na pomalo bizaran, ali i posve osviješten način poigravaju s geografijom u prvome te geologijom odnosno snagom prirode pred kojom je čovjek još uglavnom nemoćan u drugome slučaju.

I, na kraju, zaključku s kojim sam započeo ovaj prikaz dodao bih još kako je Tudekov rad istodobno zahtjevan i zabavan te duhovit i fatalan, a sve to čini ga itekako vrijednim promatranja.