Sanjarije samotnog vozača

Mnogoga će čitatelja ovaj naslov na nešto podsjetiti. Podsjetit će ga, naravno, na djelo J. J. Rousseaua Sanjarije samotnog šetača, u kojem pisac iznosi svoja razmatranja o raznim pitanjima društva, filozofije i politike. Ali nisam ja odlučio parafrazirati taj naslov zato da bih pokazao kako poznajem francusku književnost, niti mislim ikomu dosađivati tupeći o klasicima. Ne, stvar je u tome što se meni čini da između samotnoga šetača i samotnoga vozača doista postoje velike, upadljive i – da kažemo – znakovite sličnosti. Tim bih sličnostima htio posvetiti ovo uvodno razmatranje.

Što je karakteristično za samotnoga šetača? Očito, u jednu ruku to što on nema društva, a u drugu to što se lagano i opušteno giba. Zapravo bi se moglo reći da se on šeće zato da bi bio samotan, i da se osamljuje zato da bi se mogao šetati. A zbog čega mu je to potrebno? Ja mislim da mu je potrebno zbog nečega trećeg, što nije ni šetnja ni samoća. A to treće je razmišljanje. Dobro je poznato da čovjek bolje razmišlja dok hoda, pa zato mnogi stanu koračati gore-dolje po sobi čim se zamisle, a jedan moj prijatelj za sebe tvrdi da misli nogama. Šetnja je, naime, mehanička radnja, pa je to i logično. S druge strane, da bismo mogli razmišljati, potrebno je da nam nitko ne smeta, pa je zato najbolje ako smo sami. Osamljeni šetač, reklo bi se, ima sve što mu je potrebno za razmišljanje, pa se s razlogom nada da će nešto i smisliti.

A kako je s vozačem? Pa, zapravo, vrlo slično. Jer i on obavlja mehaničke radnje koje su potrebne za upravljanje vozilom, a koje ne traže nikakav osobit umni napor. Vozačeve misli, dakle, mogu lutati, gotovo jednako slobodno kao i šetačeve, on može mozgati o čemu god želi. Istodobno, on je u vozilu sam, pa ako odoli napasti da pusti kakvu glazbu ili da posluša vijesti, moći će po glavi neometano prebirati kakve god želi teme, pa može o njima zaključiti i nešto pozitivno.

Mirovanje u kretanju

Zapravo, moglo bi se reći da samotni vozač ima i bolje uvjete za razmišljanje od samotnoga šetača. Jer šetač, koliko god da se odmakne od svijeta, ipak je u taj svijet nekako uključen, ipak je s njim u neposrednu dodiru i ima prema njemu i nekakve obaveze. A s vozačem je drukčije, jer njegov je status u odnosu na svijet oko njega posve specifičan i ne može se ostvariti ni na koji drugi način. Ta je tvrdnja zaslužila kratko objašnjenje. Dat ću ga ovdje u dva koraka.

Prvi je korak ovaj: vozač u isto vrijeme i miruje i kreće se. Miruje on u odnosu na svoje vozilo – u odnosu na volan, mjenjač i špeceraj u prtljažniku – a kreće se u odnosu na cestu po kojoj njegovo vozilo putuje. A ta dvostrukost traži od njega osobit oblik pažnje. Jer ne smije se on posve posvetiti ni onomu u odnosu na što miruje, ni onomu u odnosu na što se kreće. Ako mu, recimo, torta koju vozi na suvozačkom sjedalu klizne na pod, on se mora pretvarati da to ne vidi, jer ako nešto poduzme, njegovo bi kretanje moglo završiti posve loše. Isto tako, ako mu privuče pozornost nešto u onome svijetu u odnosu na koji se kreće – recimo, kakva lijepa prolaznica na pločniku – on se ni tome ne može posvetiti, jer bi opet moglo biti zla i u autu i oko njega. Zato samotni vozač mora ustrajavati u tom stanju istodobnoga kretanja i mirovanja, u tom međuprostoru kad se zapravo ne nalazi nigdje. A to može biti poticajno za razmišljanje.

Drugi korak mojega objašnjenja opet se tiče odnosa između unutrašnjosti automobila i vanjskoga svijeta. Kad se nalazi u autu, vozač je naime istodobno i uključen u vanjski svijet i isključen iz njega. Da uzmem banalan primjer: ako pada kiša, on to mora uzeti u obzir i paziti kako vozi, ali njemu ta kiša ne pada na glavu, niti mu na ikoji način smeta. A to vrijedi i za ozbiljnije stvari i pojave: ako, recimo, naiđe na kolonu koja izvikuje parole i maše transparentima, vozač će cijelu stvar promatrati izbliza i vidjet će je bolje nego na televiziji, ali će u vozilu biti zaštićen i moći će postupati – pa čak i misliti – kao da ga se cijela ta stvar nimalo ne tiče. Još više, moći će sebi dopustiti da o njoj uopće i ne misli.

Ali, ako je imalo iskusan, on će dobro znati da je njegov specifični položaj – i kretanje i mirovanje, i unutra i vani – ne samo ugodan nego i opasan. Ako se preda toj lakoći i toj opuštenosti, može mu se dogoditi da mu misli sasvim odlutaju te da zaboravi gdje je i što radi. Može, naime, u toj lagodi smetnuti s uma da se nalazi za volanom i da zbog toga ima stanovite dužnosti i obaveze. A takav zaborav može izazvati svakojake neželjene posljedice.

Dobro, kazat će netko, pa što onda da radi takav vozač? Najprije sam ustvrdio kako on ima sve uvjete za razmišljanje, a sad mu odjednom to razmišljanje branim. Odlučno tvrdim: ne branim, niti bih to mogao; htio bih samo nešto skromno savjetovati. Evo što.

Kad već mora razmišljati, neka samotni vozač razmišlja o prometu, o onome, dakle, u čemu i sam neposredno sudjeluje. Neka se pita kako bi se mogla poboljšati sinkronizacija semafora, je li pješački otok ispravno postavljen, kako se ponašaju motoristi i slično. A to nipošto nije onako dosadno kako se na prvi pogled može činiti. I to ću dokazati primjerom.

Vozite se, recimo, zelenim valom iza vozača koji ostavlja neprirodno velik razmak između svojega auta i vozila ispred sebe, tako da se tu stvara prazan prostor u koji se onda ubacuju poduzetniji vozači. Pa se onda počnete pitati što je tomu vozaču (koji je, uostalom, samotan kao i vi): je li prirodno tupav, je li mu se nedavno dogodilo da na nekoga naleti pa sad puše na hladno, ili je možda bolestan, pa su mu refleksi oslabjeli? Protiv tupavosti se, doduše, ne može ništa, ali zašto je onaj tko je bolestan ili ustrašen uopće sjedao za volan? I, ako samo malo razmislite, vidjet ćete da tu priče – a i pitanja – samo vrve kao kederi u ribnjaku.

Filozofija prometa i života

Uostalom, nije tu samo auto ispred vas, nego i onaj sa strane. Ondje vidite da se dvoje divlje djece bjesomučno tuče na stražnjem sjedalu, dok njihova majka – sa zapaljenom cigaretom u ustima i s telefonom na uhu – stalno okreće glavu – a pomalo i volan – i pokušava ih umiriti. Jasno vam je, dakako, da iza toga stoji cijela priča, i da je na vama hoćete li je razviti ili nećete.

No ako vas ne zanimaju priče, promet kroz koji plovite daje vam materijala i za mnogo općenitije zaključke, sociološke, pa i filozofske. Možete se, recimo, upitati kamo su se to – usred radnoga dana – uputili svi ti ljudi, što će raditi tamo kamo su namjerili i čine li to što čine u dobroj namjeri, ili kako drukčije. Možete se upitati je li sve to vozikanje doista potrebno i koliko ono košta, možete konstatirati kako se u tome istom času u tisućama gradova diljem svijeta ljudi isto tako voze u automobilima, u istom skvrčenom fetalnom položaju nerođenoga djeteta kao i vi sami, i kako možda misle iste misli kao i vi. Možete kalkulirati koliko je to goriva u sekundi, a koliko u satu, i možete se pitati kamo će nas sve to skupa odvesti.

A ako svoje misli ne uspijete dovršiti i zaokružiti jer ste u međuvremenu stigli na odredište, neka vas to ne zabrinjava: ionako ćete uskoro – najdalje na kraju radnog vremena – opet sjesti u auto, pa možete s mislima nastaviti ondje gdje ste stali.

A ako to doista učinite, možda vam se javi iskušenje da te svoje automobilske misli povežete u nekakvu malu logičku cjelinu, koja će se, doduše, ticati samo prometa, ali će i dalje biti nekakva filozofija. Možda otkrijete da i cijeli vaš život izgleda kao nekakvo putovanje autom, kao stanje u kojem se u isto vrijeme i krećete i mirujete, i u kojem ste u isto vrijeme i uključeni u svijet oko sebe i isključeni iz njega.

Kao što je, uostalom, mislio i J. J. Rous­seau. Jer, da nije vjerovao kako u njegovim samotnjačkim mislima ima nečega univerzalnog, ne bi mu ni palo na pamet da ide pričati o svojim šetnjama. A to i mene hrabri. Ja se, doduše, s francuskim piscem ne mogu uspoređivati, nego ga mogu samo nasljedovati, pa ću vam zato ovdje pripovijedati o onome o čemu sam sanjario kao samotni vozač.