Prve dame ilirizma

Josipa Dragičević, zaposlena na Odsjeku za povijest hrvatske književnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, objavila je knjigu Književnost u hramu ljubavi. Hrvatska nacija, rod i književnost u prvoj polovici 19. stoljeća. Polazeći od činjenice, kojoj se posebice posvetila Nira Yuval-Davis u knjizi Rod i nacija, da većina vladajućih teorija zanemaruje rodne odnose te položaj, ulogu i važnost žena u njima, Josipa Dragičević problematizira ulogu i mjesto žene u ideologiji hrvatskoga narodnog preporoda i procesima stvaranja hrvatske moderne nacije, a posebice u stvaranju nacionalne književnosti, koja je u to doba jedan od najvažnijih nositelja nacionalne ideologije. Autorica na zanimljiv način pokazuje da postulat suvremenih, posebice rodnih, ali i inih teorija prema kojemu su i žene one koje biološki, kulturno i simbolički reproduciraju naciju, hrvatski preporoditelji već u samim počecima nacionalne organizacije razumiju i u skladu s takvim shvaćanjem važnosti žene u prihvaćanju modernih tendencija planski oblikuju strategije kako bi i žene postale dijelom preporodnoga pokreta. No autorica istodobno naglašava kako te strategije nisu značile nikakav važan pomak u položaju žene u društvu i njihovim pravima, već dapače učvršćivanje patrijarhalnih osnova društva, koje su, kako se smatralo, uzdrmane zbog priljeva modernih ideja sa Zapada.

Portret Dragojle Jarnević

Prvo poglavlje knjige posvećeno je upravo tim strategijama, kojima su preporoditelji željeli uključiti žene u preporodnu ideologiju vođeni pretpostavkom o svojevrsnoj odnarođenosti žena te njihovoj većinskoj germaniziranosti na sjeveru, odnosno talijaniziranosti onih na jugu hrvatskoga prostora, a shvaćajući žene kao biološke stvarateljice budućih naraštaja koje će nacionalnim odgojem omogućiti dugovječnost i opstanak hrvatske nacionalne ideje. Autorica pritom analizira članke iz hrvatske književne periodike zaključujući da se zahtjev preporoditelja za hrvatskom nacionalnom identifikacijom, kao najvažnijom identitetskom odrednicom postavljenom pred žene, može smatrati iznadrodnom kategorijom, koja se odnosila kako na žene tako i na muškarce, dok su rodne identitetske uloge ostale nepromijenjene te na patrijarhalnim osnovicama smatrane intrinzično uspostavljenima. Zbog toga navedene disperzivne strategije i prakse upućene ženama u razmatranjima nisu u znatnoj mjeri polazile od rasprava o rodnim ulogama, a ponajmanje o pravima i mogućnostima žena, ali su pozivom za domoljubnim angažmanom ženama otvarale slobodan prostor za djelovanje i izvan ograničene privatne sfere, smatrane isključivo ženskim djelokrugom, ukoliko je u skladu s preporodnom ideologijom.

Od čitateljica do autorica

Hrvatske su žene u, kako se tumači, domoljubnom zanosu svojim angažmanom zahvatile brojna javna područja neovisno koliko su „službeno“ njima imale pristup, pa i unatoč tomu što je to nerijetko bila tek simbolička potpora muškim aktivnostima, prvi se put žene organiziraju u većem broju, a njihova potpora izlazi iz privatnosti i tišine doma u javni prostor, i to uz glasno muško odobravanje. Žene su u velikom broju financijski podupirale institucionalizaciju hrvatskoga kulturnoga života, isticale su se u organizaciji društvenoga života, različitih koncerata i zabava s nacionalnim predznakom, pratile su politička zbivanja, podupirale brojne preporodne aktivnosti, a organizirale su se i u humanitarnom radu. No žene su, pristajući uz preporodnu ideologiju, najdugovječniji trag djelovanja ostvarile na polju književnosti.

Autorica na temelju činjenice da su žene do 19. stoljeća, uz nekoliko iznimaka koje poznaje historiografija, u hrvatskoj književnoj produkciji shvaćane isključivo kao čitateljice, te uvidom u onodobnu periodiku pokazuje kako hrvatski preporoditelji nisu imali u vidu da bi se taj status žena u hrvatskom književnom svijetu mogao ili trebao promijeniti. Njihove su strategije jedino išle u smjeru da se žene pridobije u čitateljski krug hrvatske književnosti, programatski javno iskazane i u brojnim uvodnicima hrvatskih časopisa, pa je jedna od strategija bila i objavljivanje tekstova za koje je uredništvo smatralo da su u skladu s ukusom ženskoga čitateljstva. No, kako autorica pokazuje u drugom poglavlju knjige, žene su pak u preporodnom ozračju prepoznale klimu koja im je pogodovala da iz pozicije objekta kao čitateljice odnosno konzumentice književne proizvodnje zauzmu poziciju subjekta kao autorice književnih djela. Platforma za objavljivanje su ondašnji časopisi, pa već od 1835. i prvih brojeva Danice može se pratiti hrvatska ženska književna produkcija. Tijekom razdoblja izlaženja prvih književnih časopisa kroz nekoliko desetljeća priloge je objavilo petnaestak autorica, no među njima je najveći broj onih kojima je to bio i jedini prinos hrvatskoj književnosti. S obzirom na većinom domoljubnu tematiku, valja istaknuti da se žene javljaju iz različitih krajeva, što svjedoči da su odjeci hrvatskoga narodnoga preporoda obuhvatili čitav hrvatski, tada politički razjedinjen, prostor, a prilozima iz drugih europskih sredina i nadišli njegove granice.

Izd. Ex Libris, Zagreb 2017.

Među književnicama koje se javljaju u prvoj polovici 19. stoljeća nekoliko je onih koje su za hrvatsku književnu historiografiju ostvarile vrijedan opus, poput Ane Vidović i Dragojle Jarnević, koje objavljuju u brojnim časopisima svoga doba, ili Jagode Brlić, koja je iza sebe ostavila stotinjak pjesama postumno objavljenih ili pak Ane Vrdoljak, koja je zadužila književnu historiografiju književnoestetskom vrijednošću svoga, iako nevelika, opusa kojima Josipa Dragičević posvećuje zasebna poglavlja.

Iako se zadržavajući na biografskim i bibliografskim činjenicama vezanih za navedene književnice analiziranih i tumačenih i u okviru onodobnoga položaja žene u društvu, Josipa Dragičević pokazuje predvodničke uloge koje su autorice preuzele u brojnim aspektima hrvatske novije književnosti. Tako se može govoriti o uvođenju novih motiva i tema te njihovoj originalnoj obradi u okviru onodobne književnosti i to mahom kod svih književnica, o Ani Vidović kao autorici prvoga romantičarskog spjeva ili Dragojli Jarnević kao autorici jednoga od prvih romana u novijoj hrvatskoj književnosti, o činjenici da su prve uspjele u nakani da pridobiju širu čitateljsku publiku, ispunivši time jednu od najvažnijih zadaća preporodnih nastojanja, prve u epske forme uvode nove teme od onih uobičajenih hajdučko-turskih, okreću se i suvremenim temama i prvim pokušajima psihologizacije likova, tematiziraju žensko pitanje u okviru društveno općeprihvaćenih rodnih uloga, ali i prepoznaju djecu kao važnu čitateljsku publiku i važnost književnosti za odgoj i obrazovanje.

Pogrešne atribucije

U trećem dijelu knjige autorica se bavi recepcijom navedenih književnica i njihova književnoga rada u hrvatskoj književnoj historiografiji zaključujući da se može govoriti o više razina njihove zastupljenosti. S obzirom na relativno malen broj tekstova o njima, odnosno nezastupljenosti u više hrvatskih književnopovijesnih sinteza radi se, s izuzetkom Dragojle Jarnević, o svojevrsnom prešućivanju njihova književnoga djelovanja. Druga razina načina predstavljanja odnosi se na netočne odnosno nepotpune činjenice ali i sudove o pojedinim književnicama. To uključuje nepoznavanje cjelovitih opusa, primjerice pogrešno pripisivanje autorstva pojedinih pjesama Jagodi Brlić, pogrešno pripisivanje autorstva pjesama Ane Vrdoljak njezinu stricu, pogrešna atribucija ili nepoznata datacija pojedinih djela itd. što nerijetko dovodi do dvojbenih sudova o pojedinim književnicama, njihovom djelu i njihovoj, kako književnopovijesnoj tako i književnoestetskoj, vrijednosti, pa valja naglasiti da autorica na više mjesta pridonosi rješavanju takvih nejasnih mjesta. Također se posebna razina njihove recepcije odnosi na neadekvatan prostor i način predstavljanja pri čem je zamjetno da se u govoru o književnom djelu spisateljica književnoestetska komponenta ili ne razmatra ili se negira, a pridaje im se tek književnopovijesna važnost u kontekstu činjenice da su žene i/li činjenice da su pridonijele stvaranju hrvatskoga ženskoga čitateljstva, zanemarujući njihove ostale prinose.

Knjiga Josipe Dragičević višestruko je važna − prvi put cjelovito donosi podatke o ulozi, mjestu i položaju žene u ideologiji hrvatskoga narodnog preporoda te pokazuje važnost ženskoga prinosa u razvoju hrvatske nacionalne književnosti − čime postaje temeljnim polazištem za dalja izučavanja hrvatske povijesti i književnosti toga važnoga razdoblja za stvaranje i budući razvoj hrvatske nacije, ali i istraživanjem koje se ne bi smjelo zaobići u historiografskim sintezama spomenutoga razdoblja.