Preko folklora do Krleže i natrag?

Hrvati izvan Hrvatske malo kada imaju čime biti zadovoljni. Još se rjeđe imaju čime ponositi. Na sreću, tako nije s Hrvatima u Mađarskoj koji, iako malobrojni, imaju čak i svoj teatar – Hrvatsko kazalište u Pečuhu. Od proljeća prošle godine, kada je obnovljeno, svjedoči o njihovu identitetu te ih povezuje i zbližava s matičnom državom. Jednako tako je i susretište hrvatskoga i mađarskoga naroda, dvaju jezika i dviju kultura. I monografija, Dva jezika, dvije kulture – jedno kazalište, tiskana 2012. u čast dvadesetogodišnjeg postojanja Hrvatskoga kazališta u Pečuhu, potvrda je tih veza i međusobnih prožimanja.

Na početku monografije to dokazuje posveta na hrvatskom i mađarskom jeziku u kojoj piše: “Hvala našoj dragoj publici koja nas jača svojom prisutnošću i pljeskom, dajući nam snagu za svakodnevni rad i neprekidnu obnovu. Zahvaljujemo se hrvatskim i mađarskim umjetnicima na vrlo kvalitetnim dostignućima. Također se zahvaljujemo gradu Pečuhu, vlasniku kazališta, te svim sponzorima koji su nam pomogli da doživimo dvadesetu godišnjicu postojanja”.

 Povjesničar Dinko Šokčević, Hrvat iz Mađarske i donedavni kulturni ataše Mađarske u Hrvatskoj, o samom kazalištu napisao je: „Hrvatsko kazalište u Pečuhu od samog početka bilo je otvoreno prema svima, jednako prema Hrvatima i Mađarima – za razliku od mnogih hrvatskih manjinskih intelektualaca koji su uvjereni da se od asimilacije može obraniti samo izolacijom od većinskog naroda.“

Susretište hrvatske kulture

Priča o Hrvatskom kazalištu u Pečuhu, u Aninoj ulici broj 17, istodobno je i priča o otporu asimilaciji Hrvata bunjevačkog podrijetla, Antuna Tonija Vidakovića, idejnog začetnika kazališta, kojega je otac iz Sentivana poslao u Pečuh da stekne diplomu nastavnika. Stasanje mađarske demokracije Toniju je bilo poticaj, ali i dugoročna donkihotovska borba s vjetrenjačama – sukobi s mađarskim “demokratskim” vlastima i s nekim vodećim krugovima hrvatske manjine u Mađarskoj. To ga nije pokolebalo nego ojačalo.

Hrvatsko kazalište u Pečuhu

Kao afirmirani plesač i folklorni koreograf, vođen željom da mu koreografije nadiđu folklor, sanja o kazalištu u kojem će literarnu fabulu obogatiti ples i pokret. O totalnom kazalištu na sličan način istovremeno razmišlja i afirmirani mađarski redatelj Laszlo Bagossy stariji, tada ravnatelj Ljetnog kazališta u Pečuhu. Obojica sanjaju i smišljaju kazalište koje će biti totalno i isticati identitetsku posebnost, koju je Antun živio.

U Toniju je davno prije, poput embrija, živjela želja da bude i ostane Hrvatom! I zato je bio jedan od rijetkih koji je anticipirao nadolazeće globalizacijsko doba, u kojemu će pojedincu biti važno znati tko je, kojih je korijena, kamo ide? Želio je, kao što je to briljantno radio u folkloru, s ponosom predstaviti kulturnu baštinu hrvatskoga naroda, koji je u komunističkoj Mađarskoj bio marginaliziran i gotovo nestao.

Nacionalne manjine u komunističko-socijalističkoj Mađarskoj imale su strogo kon­tro­liran položaj; bila je dopuštena pokoja folklorna grupa i pokoje državno kulturno-umjetničko društvo, za inicijativu odozdo nije bilo mjesta. Čak ni koliko prije Drugoga svjetskog rata, kada su mađarski Hrvati, Antun Karagić i Ivan Petreš, pisali pučke komade, u vlastitom aranžmanu organizirali amaterske kazališne družine i režirali predstave za nastupe na balovima. To je bila sva hrvatska tradicija od koje je Antun krenuo.

Krležino Kraljevo
rođendan kazališta

Suradnja s Laszlom Bagossyjem i Ljetnim kazalištem u Pečuhu postala je temelj iz kojega poslije izrastaju Malo kazalište, Hrvatsko kazalište i Pečuške ljetne igre. U simbiozi želja dva zanesenjaka nastaju značajne, iz današnje perspektive epohalne, predstave poput Antigone, Sikuljskog prela i Krležina Kraljeva na hrvatskom jeziku, koje je u produkciji s osječkim HNK-om 1990. prikazano na splitskom Festivalu hrvatske drame i proglašeno najboljom predstavom. Povjesničar i diplomat Šokčević tvrdi da je Kraljevo rođendan Hrvatskoga kazališta u Pečuhu. Od tada se Toni i Laszlo još hrabrije hvataju ukoštac s nedaćama i odlučnije jure prema snu i osnivanju kazališta.

O tim vremenima Mišo Hepp, tadašnji predsjednik Hrvatske državne samouprave u Mađarskoj u monografiji piše: „Budući da sam u ono vrijeme dosta blizu tih događaja, i danas sam ponosan što sam mogao biti nazočan u Budimpešti, u tvrđavi, kada je u Varszinhazu poslije predstave Hamleta u selu Mrduša Donja u nazočnosti tadašnjeg predsjednika Mađarske, Arpada Gonca, proglašeno osnivanje Hrvatskoga kazališta, koje je postalo jedno od naših temeljnih ustanova.“

Bilo je to 1992, kada je u Bagossyevoj režiji u Budimpešti odigran Brešanov Hamlet na hrvatskom i mađarskom jeziku. U tom Hamletu glumačku karijeru započeo je danas profesionalni glumac i ravnatelj Hrvatskog kazališta Slaven Vidaković, koji je tada na obama jezicima izvikivao rečenicu: Škokić se obisija u zatvoru!

Tada je Bagossy bio i ravnatelj Malog kazališta u Pečuhu, koje je prigrlilo Hrvatsku sekciju pečuškog Malog kazališta. Ali sve nije krenulo kako su idejni začetnici željeli. Prvo je Bagossy zbog nedostatka financijske i moralne potpore 1993. podnio ostavku, a ustanova se – možda zbog toga i zbog zdušne (ne)suradnje politike i novog intendanta – ugasila. Na sreću zadržana je zgrada, u kojoj je Antun prvo unutar Maloga kazališta oformio hrvatsku sekciju, a onda nakon dvije godine – zahvaljujući borbenosti i potpori vrsnih mađarskih i hrvatskih intelektualaca – i utemeljio samostalno Hrvatsko kazalište u Pečuhu.

Vidaković je postao prvi vršitelj dužnosti, a zatim i njegov ravnatelj, koji kao redatelja zapošljava Bagossya. Zatim, ne slučajno, Toni za prvu službenu premijeru Hrvatskoga kazališta, kojom je pridobio publiku, izabire Karagićevu Rastatkinju, koju režira Stipan Filaković – diplomant režije zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, rođen u Mađarskoj – a igraju glumci iz Hrvatske i Mađarske. Nakon prve uslijedile su predstave pučkog žanra, pa režije Molièrea, Shakespearea, Gogolja, Cervantesa i brojna djela suvremene dramske književnosti.

O početnom repertoaru Bagossy piše: „Pučke igrokaze postavljali smo tako da se mogu izvoditi i u najmanjim selima. Dakako, iz komada koji iziskuju veću glumačku ekipu, poput Umišljenog bolesnika ili Škrtca, ili jedne vesele pučke komedije prepune glazbenika, nisam štrihao polovicu likova, no Macbetha smo izveli tako da su osim kralja i kraljice sve ostale uloge tumačile četiri vještice. Budući da naše kazalište očekuje i mađarsku publiku, neke smo predstave igrali na oba jezika.“

Značajan segment djelovanja kazališta činila je Udruga Csopor(t)-Horda, likovna udruga koju je s Vidakovićem osnovao Tahir Mujičić. Članovi Horde često su bili scenografi i kostimografi, organizirali su odlične likovne izložbe u Pečuhu, Budimpešti, kao i mnogim mjestima u Mađarskoj i Hrvatskoj. Osim likovnjaka članovi su bili glumci, književnici, ljubitelji umjetnosti koji su još prakticirali gurmanske i vinske matineje.

Od hrvatskih redatelja tamo su režirali spomenuti Stipan Filaković, koji je izrežirao najviše predstava u Hrvatskom kazalištu. Prvo je 1992. režirao Božićnu bajku Mate Matišića u koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem iz Osijeka, u kojoj su glumili velikani osječkog kazališta Ružica Lorković i Ico Tomljenović. Uslijedila je režija pučke komedije Rastatkinja Antuna Karagića, pa Čaruga Ivana Kušana, pa Osvajanje kazališta Dubravka Jelačića Bužimskog, pa crkveno prikazanje Muke gospodina našega Isusa Krista, pa Osobne stvari Noela Cowarda / Sanje Ivić, pa Klupko Pere Budaka, pa Državni lopov Fadila Hadžića, pa Betlehemska zvijezda Mavra Vetranovića / Vojmila Rabadana...

Od redatelja iz Hrvatske režirali su Želimir Mesarić, Ljubica Ostojić, Tahir Mujičić, Damir Mađarić, virovitički glumac Draško Zidar, Robert Raponja, Pero Mioč, Damir Munitić, Matko Sršen, Želimir Orešković, Tomislav Pavković. Prošle godine Nina Kleflin režirala je Povratak Filipa Latinovicza...

U predstavama su glumili domaći glumci, većinom nadareni amateri, ali repertoar su nosili profesionalci iz Pečuha i Hrvatske. Najbrojniji su bili Pečuhu najbliži; osječki i virovitički, ali ih je bilo i iz Zagreba. Mnogi su tamo započeli svoje uspješne karijere. A glumačku karijeru u tom kazalištu završio je Darko Ćurdo, Darko Ćurdohoz, za kojega je Bagossy napisao: „Darko Ćurdo je jedna od najvećih glumačkih osobnosti s kojima sam radio, a Dnevnik jednog luđaka koji sam s njim radio u Zagrebu spada među moja najveća dostignuća.“

S predstavama je kazalište sudjelovalo na Festivalu hrvatske drame u Splitu, Danima satire, osječkim Krležinim danima, riječkom Međunarodnom festivalu malih scena, Festivalu glumca. Pozivano je na Mostarski teatarski festival i na međunarodne festivale u Tuzli i Ljubljani, na Kikindski pozorišni festival. Ali u Mađarskoj su do sada, nažalost, nastupali jedino na Državnom festivalu manjinskih kazališta. To je ukratko prošlost prvih dvadeset godina sna Antuna Vidakovića.

Budućnost kazališta

Nažalost Toni se iz sna nije probudio u novosagrađenom i prošle godine otvorenu Hrvatskom kazalištu u Pečuhu. Umro je dok je kazalište bilo u izgradnji, koju su uz Mađarsku izdašno financirali Grad Zagreb i Republika Hrvatska. Ali nije zaboravljen, njegova fotografija visi na zidu foajea iznad ulaza u gledalište. Njegovo djelo nastavlja sin Slaven, koji je diplomirao glumu na zagrebačkoj ADU. On je sada ravnatelj kazališta i glumac u mnogim predstavama Hrvatskoga kazališta i mađarskog Narodnog kazališta u Pečuhu.

Kazalište, kaže Slaven, godišnje producira najmanje četiri predstave i izvede stotinjak predstava. Stalnog ansambla nema i zbog loše ekonomske stvarnosti, ali ima dramski studio u kojem djecu uče i pripremaju za kazalište, a jednog dana možda za angažman i povećanje ansambla. Do kada će tako izdržati, teško je pretpostaviti. Jer, osim spomenutih razloga za opstanak će biti važno i što o ulozi Hrvatskog kazališta među Hrvatima u Mađarskoj misli matična Hrvatska.

Redatelj Stjepan Filaković o tome piše: „Odnos matične zemlje prema hrvatskoj manjini u skladu je s odnosom matične zemlje prema Hrvatskom kazalištu u Pečuhu... Hrvatsko kazalište u Pečuhu kao da služi za povremeno gostovanje neke kazališne kuće iz matične zemlje, koje će potom ispuniti rubriku u svom godišnjem planu ‘gostovanje u inozemstvu’, čast iznimkama. Je li tomu kriva samo matična zemlja ili dio odgovornosti snosi i političko-kulturni vrh Hrvata u Mađarskoj – pitanje je na koje bismo u interesu Hrvatskoga kazališta u Pečuhu i hrvatske manjine u Mađarskoj što prije trebali odgovoriti.“