Polemičan roman o židovstvu

Mihail Sebastian (1907–1945) jedan je od najvažnijih rumunjskih pisaca prve polovice 20. stoljeća, a uz dnevničke zapise roman Već dvije tisuće godina... (izvorno objavljen 1934) smatra se njegovim najvažnijim djelom. U njemu iz perspektive svoga alter ega autor dočarava političko-društvenu atmosferu Rumunjske između 1922. i 1933. fokusirajući se na snažno antisemitsko ozračje i propitujući tzv. židovsko pitanje. Pripovijedajući iz motrišta studenta (a poslije arhitekta) Sebastian ispisuje prozu zasnovanu na refleksivnosti i misaonosti, uz iznenadne proplamsaje grube poetičnosti, rabeći fragmentarnu naraciju koja kombinacijom hiperrealističkih deskriptivnih vinjeta i esejističkih dionica tvori bogato tkanje života i stvarnosti. Mladi protagonist bori se s paradoksima svoje naravi – uživa u analitičnosti, dok istovremeno žudi za jednostavnošću i nesputanošću, intelektualna glad nagoni ga na spoznavanje, a ono ga čini nesretnim, sumornim, neslobodnim. Na podvojen način doživljava i svoje židovstvo, pripadnost židovskoj kulturi čini ga ponosnim, ali mu i predstavlja teret jer mu dokida individualnost. A ta intimna podvojenost postaje i način promatranja svijeta, koji postaje svojevrsnom pozornicom dijalektike – život se pokazuje kao poligon za dosezanje unutarnje ravnoteže između međusobno suprotstavljenih polova, a pobjeda u borbi protiv isključivosti u sebi postaje najjače oružje protiv antisemitske isključivosti u okolini. Da bi se naposljetku došlo i do bitne podvojenosti kao problemskog temelja romana – rascijepa između cionističke želje za državom i intimne samoće Židova, između skupnoga državotvornog napora i naravi Židova koji su „predodređeni za život u sebi samome“, uz nemogućnost razbijanja „željeznog kruga koji ih razdvaja od svijeta“.

Prev. Luca-Ioan Frana i Ivana Olujić, izd. Hrvatsko filološko društvo i Disput, Zagreb, 2018.

Protagonist i njegovi studentski kolege nalik su mladim intelektualcima iz Krivotvoritelja novca Andréa Gidea, puni idealizma, kipte od zanosa i ambicije, gladni iskustva, a autor ih pozorno prati na njihovu prevratničku putu u deziluziju i otkrivanje vlastitih ograničenja, u osvještenje besmislenosti pokušaja bijega „iz tog zatvora bez zidova, bez vrata i bez rešetaka, iz tog zatvora koji je sam život“. Sebastian junakovo završno konstruiranje i gradnju kuće simbolički kontrapunktira rušilačkoj antisemitskoj histeriji te 1933, uz apostrofiranje sebe kao čovjeka kojega u istoj mjeri čini i njegovo židovstvo i njegovo rumunjstvo, i to što se osjeća Podunavljaninom. Isticanjem višestrukosti i višedimenzionalnosti svojega identiteta on se suprotstavlja jednodimenzionalnosti antisemitizma, svođenju ljudi na kolektivitet i apsurdnom osuđivanju cijeloga kolektiviteta.

Ali cilj naglašavanja kompleksnosti svojeg identiteta – kao Židova, i kao Rumunja, i kao Podunavljanina – nije kako bi tim nabrajanjem umanjio značenje židovske komponente tog identiteta (jer bi to ujedno značilo prihvaćanje sugerirane, a nepostojeće krivice, koja je pogonsko gorivo antisemitizma), nego je riječ o naglašavanju slojevite jedinstvenosti svake osobe, individualiteta kao vrijednosti nasuprot obezvređivanju pojedinaca koji objedinjeni pod kolektivnim korpusom (npr. Židova, iako je u univerzalnom smislu posve irelevantno o kojem je kolektivitetu riječ) bivaju svedeni na masu, na broj. Jer takvom se dez­individualizacijom poništava pojedinačna vrijednost svake osobe upravo kako bi se te ljude dehumaniziralo, svelo na gomilu, na korpus poništene ljudskosti, na poniženje i poništenje pretvaranjem pojedinačnih subjekata u kolektivni objekt uništenja.

Roman je izazvao polemike, promatran kroz fokus odnosa autora Mihaila Sebastiana s autorom predgovora. Predgovor je napisao profesor Nae Ionescu čiji je Sebastian bio proteže i za čije je novine pisao, a predgovor je profesorov polemički odgovor na sadržaj romana. U predgovoru se antisemitski nastrojen učitelj suprotstavlja učeniku koji je napisao roman kao sredstvo borbe protiv antisemitizma. A taj učenik, Mihail Sebastian, unatoč divljenju i zahvalnosti spram profesora koji mu je pomogao u afirmaciji, smogao je snage oponirati mu napisavši 1935. esej Kako sam postao huligan (koji je sastavni dio Disputova izdanja). Baveći se metafizikom patnje i „moralnom klimom“ Sebastian se bori s vlastitom kontradiktornošću, jer i on „židovsku patnju“ i „židovsku svijest“ promatra iz prizme kolektiviteta, iako se osobno opire kolektivizmu i ustrajava na individualizmu. No on upravo kontradiktornost vidi kao srž židovstva, npr. kontradiktornost zajedničkoga supostojanja vjerskog zanosa i racionalističke, analitičke, kritičke inteligencije; stalan suživot duboke sumnje i strastvene religioznosti, skepse koja vodi samoći uz istovremeni osjećaj kolektivne solidarnosti iz razloga preživljavanja; neprestane želje da se ostvari mi (u smislu državnosti), čemu se opire snažno individualističko ja. Upravo u tim antinomijama Sebastian vidi uzrok židovske metafizičke patnje, dok antisemizitam smatra važnim, ali tek kao perifernu nadgradnju te patnje, a nikako ne njezin temelj. Pritom proročanskom snagom odjekuju njegove riječi (iz 1935) da čovječanstvo očekuje uspostava novoga poretka, ali bez obzira prevlada li fašizam ili marksizam, on u oboma vidi opasnost i pogubnost, jer u obama slučajevima „povijesni naglasak premješta se s čovjeka na masu“. Dakle, „smrt pojedinca, individualca“, koji postaje nebitan u odnosu na kolektivitet, pa dolazi do zatiranja nijansi i razlika, gušenja osobnih stajališta, „kako bi u igri ostale tek dvije-tri apsolutne istine koje nitko ne smije propitkivati, ali za koje svi moraju biti spremni umrijeti“.