Plesna dekadencija Studija 54

„Studio 54 nije bio samo epicentar hedonizma sedamdesetih. Bilo je to mjesto koje je redefiniralo pojam noćnoga kluba pretvorivši se u simbol svojega vremena.“ Teško da se može bolje sročiti uloga i značenje notornoga njujorškog diskokluba od ove objave za tisak u povodu odličnoga dokumentarnog filma Matta Tyrnauera Studio 54, koji je u sklopu službenoga programa prikazan i na nedavno održanu ZagrebDoxu.

Doista, ako iz notorne krilatice o seksu, opijatima i rock ‘n’ rolu izbacimo rock i zamijenimo ga riječju disko, dobit ćemo Studio 54 – famoznu diskoteku smještenu na njujorškom Manhattanu, u 54. ulici. Korijeni su mu kazališni – otvoren je 1927. izvedbom Puccinijeve opere La Boheme, a i danas je u njemu smještena neprofitna kazališna kuća The Roundabout Theatre Company. No u vrijeme disko-groznice funkcionirao je kao trendsetersko utočište posebne – najekscentričnije – vrste. Od otvaranja u travnju 1977. do zatvaranja početkom idućega desetljeća, njegovim su podijima prodefilirali svi pripadnici svjetskoga džetseta – od Andyja Warhola, Micka i Biance Jagger, Michaela Jacksona i Ala Pacina do Eltona Johna, Lize Minnelli i Elizabeth Taylor.

Svakovrsni dekadentni ekscesi bili su dio njegove svakodnevne ponude, a njegov uspon i pad Tyrnauer prikazuje iz mikro- i makroperspektive, obuhvaćajući potpunu sliku – ne samo iznutra nego i onu širu, koja se stvarala pod utjecajem frenetične disko-buke. Dakako, film Studio 54 nije samo posveta kultnom klubu nego i njegovim pokretačima Ianu Schrageru i Steveu Rubellu, prijateljima s fakulteta čiji su se suprotstavljeni karakteri (prvi introvertan i povučen i tih, drugi glasan i hiperdinamičan) zapravo nadopunjavali u procesu kreiranja nove scene. No njihov glamurozni, hedonistički san uskoro se (treba li naglašavati: zbog novca i poreznih teškoća) pretvorio u kapitalistički eksces, pa je postalo očito da je novac, jednako kao i inkluzivnost igrao ključnu ulogu u usponu i padu najvažnije diskoteke onoga doba.

Plakat dokumentarnog filma Matta Tyrnauera

Uzgred, koncept disc-jokeyja – nasuprot raširenoj percepciji – nije začet u New Yorku, u čijem je slobodoumnom okružju doživjela vrhunac – nego u Aachenu, nevelikom njemačkom gradu blizu nizozemske granice. U tamošnjem klubu Scotch 19. listopada 1959. najavljen „živi bend“ morao je otkazati nastup, pa je (kako bi spasio večer) angažiran devetnaestogodišnji Klaus Quirini. Zauzevši poziciju iza gramofona, Quirini je prvu pjesmu najavio riječima: „Moje dame i gospodo, zavrnite nogavice. Slijedi pjesma Doći će brod u izvedbi Lale Anderson.“ Plesna groznica izazvana takvim novim načinom prezentacije glazbenih potisaka ubrzo je zarazila i druge zapadnonjemačke gradove, a do kraja šezdesetih američki su je vojnici, dotad smješteni u njemačkim vojnim bazama, prenijeli u domovinu. Kada je disko-pošast zahvatila američke urbane centre poput Chicaga, Los Angelesa i New Yorka, bilo je jasno da je na pomolu novi oblik iskazivanja popkulturnog identiteta. Nekada pod čvrstim skutima hermetičnih istospolnih zajednica, disko napokon izlazi na svjetlo dana i postaje ravnopravan dotad dominantnim bijelim rock-formama. U očima (i ušima) hedonistički nastrojenih masa, uloga dee-jaya, ili jednostavnije DJ-a, zauzela je kraljevsku poziciju, osiguranu eksplozijom glazbe kojoj je cilj bio isključivo vezan uz ono što je Bregović na vrhuncu popularnosti pretočio u slogan „svi marš na ples“. Kreirana je nova kulturna paradigma s korijenima u tradicionalnim crnačkim pop-žanrovima: uskiptjelom soulu i fanku s four to the floor beatom, nakićenim aranžmanskim zahvatima, sinkopiranim bas-dionicama i ekstatičnim refrenima. Sve to u kombinaciji s ledenom europskom elektroničkom podlogom.

Afirmaciju brojnih drugih klubova (poput Warehousea u Chicagu) pratila je savršena medijska logistika, a promptno je reagirala i filmska industrija. Teško je Johna Travoltu zamisliti u prikladnijoj ulozi od one iz filmskog hita Groznica subotnje večeri, koji je disko-supkulturu promovirao u globalni fenomen prvoga reda, odmah uz pank, koji je u Velikoj Britaniji i djelomice u New Yorku tutnjao gotovo istovremeno.

No svaka supkultura oplemenjena je primjerenim zvučnim dizajnom. Ranih 70-ih Donna Summer pjevala je prateće vokale za rock-sastav Three Dog Night i sudjelovala u mjuziklu Kosa. Uz asistenciju ključnog arhitekta elektronskog plesnog zvuka, talijanskog producenta Georgia Morodera, tek koju godinu poslije njezino je ime postalo sinonim za novoformirani žanr. Što je pritom učinio Moroder? Najslikovitije pojašnjenje dao je popkulturni teoretičar Simon Reynolds: „Pojednostavnio je ritmove fanka kako bi bijelci mogli lakše plesati.“

Revolucionarna disko-himna I Feel Love konstruirana je, napominje kritičar, gotovo u cijelosti od sintetičkih zvukova, a Donna Summer „improvizirala je svoj rasplinuti vokal na Moroderovo žongliranje pulsova udaraljki i prekidima pravilnim kao otkucaj sata. Rezultat je istodobno senzualan i čudnovato bestjelesan.“

Nakon toga svi su uskočili u zahuktali plesni vagon – čak i oni sa suprotne strane bojišnice, poput Roda Stewarta (Do Ya Think I’m Sexy), Rolling Stonesa (Miss You) i hard-rockera Kiss (I Was Made For Loving You). Hipnotički disko-ritmovi infiltrirali su se i u neke onodobne snimke tvrdokornih rokera sa Zapadne obale poput Grateful Dead, iako je Shakedown Street jedan od njihovih najneuspješnijih albuma u karijeri.

Posebno dizajnirani svjetlosni efekti na podiju, jednako kričava ulična moda, uz glazbu koja unosi nova pravila ponašanja u izvedbi i produkcijskim postupcima... sve je to izmijenilo zbivanja na pop-sceni. I onda je, po principu klatna koje podrazumijeva trendovsku logiku „što bi gori sad je doli“, disko izašao iz mode. Osamdesetih se disko transformirao u dance, ali njegov je utjecaj ostao nemjerljiv: hip-hop i haus tek su dva suvremena stilska rukavca nastala na zasadama ideje koju je – posredno i nehotice – potaknuo Klaus Quirini, a potom preuzeli New York, Chicago, Detroit, London i svi ostali.

No bez obzira na nečiji osobni stav prema onome što mnogima zvuči kao neprekinuti mehanički podražaj, odnosno prema unaprijed snimljenoj glazbi za ples – zvala se ona disko, dens ili drukčije – teško je ostati ravnodušan. Konačno, suprotstavljeni društveni tokovi i različite kulturne silnice nerijetko su se prelamali, ukrštali i prožimali na naoko trivijalnim mjestima kao što su diskoteke. Mjestima koja su, podsjetimo, više od pola stoljeća institucionalizirana i okamenjena u tkivu popularne kulture. U tom smislu, Studio 54, unatoč razmjerno kratkoj aktivnoj životnoj dobi i neizbježnom padu, ostaje trajna metafora za neobičnu oazu živahne urbane slobode – one u kojoj se čini da je, barem na nekoliko sati, dopušteno sve.