Nasiljem izobličena ljudskost

Jakim pljeskom i ovacijama publika je nagradila autorski i glumački tim predstave Obitelj na premijernoj izvedbi u subotu 9. ožujka na Sceni 55 HNK-a u Splitu. U medijima najavljena kao predstava koja se ne preporučuje mlađima od šesnaest godina zbog nasilnih scena i psovki, i više je nego uspjela održati pozornost i uvući publiku u tešku i nažalost svakim danom sve prisutniju stvarnost nasilja, uvijek jednako okrutna i neprihvatljiva. Pritom je otvorila mnoga pitanja o kojima se u današnje vrijeme sve više lomimo: kako se odnosimo prema drugima, drukčijima, strancima, jesmo li zaista usvojili nultu toleranciju na nasilje, i to ne samo na ono krajnje, na granici ludila, nego i na svakodnevno otuđujuće razlikovanje nas i njih, poznatih i nepoznatih: koliko smo daleko spremni ići u opravdavanju sebe kada je naše činjenje zlo, dok isto takvo osuđujemo u drugih?

Autor drame Dennis Kelly smatra se jednim od najnadarenijih suvremenih britanskih dramskih pisaca, piše za kazalište i televiziju, a drama Obitelj (izvorno Orphans) prva je autorova izvedba u Hrvatskoj (prijevod i dramaturgija Mile Pavićević). U režiji Ivana Plazibata glumci energično raspleću radnju na putu od početne širine obiteljskoga prihvaćanja pa sve do krajnjeg odbijanja i gnušanja nad činom nasilja. Na dojmljivo ogoljenoj crno-bijeloj sceni (scenografija Ozrena Bakotića), dok se mladi bračni par opušta uz večeru, u stan upada Liam (Stipe Radoja), krvavih ruku i majice, ali držeći se kao da se ništa bitno nije dogodilo. Njegova sestra Helen (Ana Marija Veselčić) i njezin suprug Danny (Goran Marković) pokušavaju doznati o čemu je riječ, zauzimajući polako potpuno različit stav prema događaju: Helen se ponaša zaštitnički prema mlađem bratu i sklona je odmah povjerovati njegovoj priči u kojoj je on nevin prolaznik koji je pokušao pomoći nekom unesrećenom čovjeku, dok Danny želi odmah pozvati policiju i pomoći čovjeku koji „upravo sada tamo negdje vani krvari i umire“.

Ana Marija Veselčić kao Helen i Stipe Radoja kao Liam uvjerljivo predočuju napete odnose / Snimio Matko Biljak

Prateći nelogičnosti Liamove priče, Danny pokušava u brata i sestre izazvati empatiju prema unesrećenom. Helen se tomu usprotivi i pritom otkriva da je Liam već bio u sličnoj nevolji, u kojoj ga je ona lažnim svjedočenjem zaštitila, kao i toliko puta otkako su im roditelji stradali, iako joj je upravo Liamova nasilna narav onemogućila dobro udomljavanje i školovanje. U namjeri da zaštiti Liama, suprotstavlja se Dannyju, prigovarajući mu da je kukavica koji izbjegava sukobe i ide tako daleko da stavlja u pitanje svoju drugu trudnoću. Kaže da možda i nije dobra ideja roditi drugo dijete ako Danny nije spreman zaštititi obitelj od situacije u kojoj su se našli. Premda je Danny šokiran Heleninim ponašanjem, nakon nekoliko njezinih ponovljenih provokacija na kraju ipak pomogne Liamu...

Kada se napokon vrati kući, Helen mu postavlja pitanje o unesrećenom čovjeku, usputno pitanje koje bi na kraju svega trebalo vratiti njihov život na sigurni(ji) kolosijek, a on slomljeno odgovara: „Arapin? Nema tamo nikakvog Arapina. To je čovjek. Čovjek koji se vraćao kući, svojoj ženi i svojoj djeci...“

Scene su filmski odmjerene naglim izmjenama svjetla i tame, glasnoćom glazbe koja prati Liamovu psihotičnu pojavu u rasponu od sentimentalno skrušena brbljavca do divlje okrutna nasilnika koji se hrani mržnjom prema gotovo svakome, naglašeno prema imigrantima, a istodobno kao da je potpuno obuzet iluzijom u kojoj je on žrtva drugih, prikazujući svoje nasilje kao obranu. Iskorištava sestrin zaštitnički stav, prijeti i samoubojstvom kako bi se izvukao iz nevolje. Stipe Radoja vještim je maničnim prebacivanjima iz Liamova skrušenog u divljačko lice uspio publiku čak i nasmijati, dok su tu crnohumornu nit poduprli Goran Marković stavom duboko zaprepaštena čovjeka kojem se u jednoj večeri srušio čitav svijet i Ana Marija Veselčić, a njezinu je liku izbor koga zaštititi i kako očuvati teško stečen obiteljski mir prevelika kušnja. Sve troje glumaca snagom i posvećenošću ulogama izvrstan su izbor za dramu i održavaju napetost radnje pune iznenađenja do sama kraja, kada na sceni ugledamo okrvavljenu Helen u plaču.

Kostimografkinja Ana Marin odlučila se za jednostavnu odjeću koja ne odudara od svakodnevne, kao da naglašava univerzalnost takvih situacija sivom i bijelom bojom, tako da pozornost na sceni neometano privlači crvena boja krvi. Glazba je upotpunila filmičnost scena (skladatelj Damir Šimunović uz izbor glazbe samog redatelja), prateći stanja u koja upadaju likovi – za Liama glasna i agresivna, kod Dannyja mirna i u iščekivanju, a u Helen lirski tužna, naglašavajući tragičnost izbora pred kojim se nalazi.

Premda je Liamov glavni motiv za nasilje mržnja prema imigrantima, u predstavi je naglašena ljudska sklonost nasilju koja izvire ne samo iz mržnje nego i iz straha, slijepe vezanosti za svoje potrebe, nemoći pred razornošću počinjena zla. Na publici je da se na teži način suoči s kazališnim otkrivanjem stvarnosti nasilja.