Mračni prikaz matrijarhata

Recentnim fantastičnim hororom s elementima trilera Suspiria te njegovim kod nas prethodno distribuiranim filmovima Rasprskavanje i Skrivena ljubav, Luca Guadagnino predstavio se kao autor kojem leže prilagodbe intrigantnih književnih predložaka kao i reinterpretacije, odnosno drukčija čitanja popularnih pa i kultnih filmskih naslova. Nakon što je u Rasprskavanju slobodno posegnuo za romantičnom krimi-dramom Bazen Jacquesa Derayja iz 1969, a u Oscarom za najbolji adaptirani scenarij nagrađenoj Skrivenoj ljubavi suptilno i poetično adaptirao roman Call Me by Your Name Andréa Acimana, Talijan Guadagnino (Protagonisti, Melissa P) je u Suspiriji inicijalni kultni horor svog sunarodnjaka Darija Argenta iz 1977. obradio na bitno drukčiji te u tematskom i osobito značenjskom smislu originalniji i intrigantniji način. Kad govori o svom filmu, Guadagnino ističe da je posrijedi novo čitanje izvorne filmske priče, a ne njezina puka prerada pod drugom redateljskom palicom.

Ishodišni zaplet isti je u obama filmovima, a prati mladu američku plesačicu Susie Bannion (vrlo uvjerljiva Dakota Johnson), koja tijekom jeseni 1977. stiže u prestižnu plesnu školu u Berlinu. Unatoč istim zapletima, razlike među filmovima vidljive su od sama početka. U Argentovu djelu zbivanja se odigravaju u Münchenu, u izvorniku je riječ o plesnoj akademiji Freiberg, a ovdje Markos, kao važan lik Guadagnino na samu početku uvodi staroga psihijatra Josefa Klemperera, a za razliku od nepolitičnog Argenta njegov nasljednik stvara intrigantan, makar, kako će se pokazati, za samu priču nevažan društveno-politički kontekst.

Luca Guadagnino  stvara djelo nimalo nalik originalnoj Suspiriji

Taj se kontekst ogleda u sveprisutnoj policiji, vijestima o terorističkim napadima skupine Baader-Meinhof, transparentima s porukama protiv istočnonjemačkoga predsjednika Honeckera te u nekoliko kadrova koji se odigravaju uz Berlinski zid, čime tjeskobno ozračje postaje dodatno naglašeno i sugestivnije. Argentova Suspiria ima veći odmak prema šundu i trivijalnosti, posrijedi je djelo koje i danas imponira impresivnim žarkim koloritom, vizualnim stilizacijama, igrama svjetla i sjene, scenografskim rješenjima te izvrsnim kreiranjem jezivog ozračja kroz mnoštvo detalja poput udara vjetra, zagonetnog slijepca sa psom, očiju s druge strane prozorskog stakla i kadrovima koji u sjećanje prizivaju njemački filmski ekspresionizam. Luca Guadagnino u tom smislu priču i koncept oslobađa onoga što smatra palpovskim utegom, pa umjesto intenzivnog kolorita koristi zagasite boje, umjesto ekspresivne vizualnosti utječe se građenju ozračja kroz likove i njihove tjeskobne egzistencije i odnose, a strategiju šoka zamjenjuje artističkim pretenzijama.

Te su pretenzije zanimljive, najvećim dijelom i uspjele, a autorova želja da priču, likove i njihove odnose učini slojevitijima i intrigantnijima zaslužuje pohvalu. No filmofili koji od Guadagninova filma očekuju djelo nalik Argentovoj Suspiriji bit će razočarani, jer je posrijedi ostvarenje koje iz izvornika samo posuđuje određene motive, koje pak koristi i razrađuje na drukčije načine, te koje je izvedbom, a osobito pesimističnim raspletom, gotovo posve drukčije. Različitosti postaju sve očitije već od uvođenja sporednih likova, i psihijatra Klemperera, koji prezimenom asocira na glasovitoga Victora Klemperera, autora dnevnika Želim svjedočiti do kraja o njegovu životu u weimarskoj Njemačkoj, Trećem Reichu i DR Njemačkoj, a osobito plesačice Olge, koja će u dramskom smislu preuzeti ulogu Susy Bannion iz Argentova filma, odnosno postat će ona koja otkriva zlo i postaje ga svjesna.

Guadagninova protagonistica zla ne da nije svjesna, nego tijekom priče sugerirano postaje simbolom hladne osobe potpuno predane ostvarenju cilja i umjetničke afirmacije, da bi se kao takva u završnici razotkrila kao samo zlo. Kao Helena Markos odnosno Mater Suspiriorum, jedna od triju majki kojima se Argento bavio i u filmovima Pakao i Treća majka. Scenografski i društveno-političkim kontekstom nova Suspiria više asocira na Fassbindera i dijelom Pasolinija, i zbog važne sporedne uloge Fassbinderove supruge i česte glumačke suradnice Ingrid Caven. Iznimno snažan adut elegantno i sugestivno režirana filma efektnih stilizacija te tjeskobnog i jezivog ozračja strašnoga matrijarhata čak su tri uloge Tilde Awinton, redateljeve muze, koja je glumila u većini njegovih dosadašnjih djela. U ulogama profesora Klemperera i protagonističine majke na umoru ona je tjelesno neprepoznatljiva, no glumački, kretnjama tijela i mimikom maestralna.