Ljudi, vremena i sudbine

Na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma ZagrebDox, prema mnogima najzanimljivijem i najvažnijem domaćem filmskom festivalu održanu jubilarni petnaesti put, nije prikazan nijedan uistinu velik film kakvi su oni pobjednički i nagrađivani iz prethodnih godina, poput lanjskog laureata u Međunarodnoj konkurenciji O očevima i sinovima redatelja Talala Derkija, Povratka u Homs istog autora, pobjedniku 11. izdanja festivala, ili pak impresivnog Čina smaknuća Joshue Oppenheimera prikazana na ZagrebDoxu 2013. No to ne znači da i na ovom festivalu nije prikazan niz vrlo intrigantnih i provokativnih te kakvoćom većinom ujednačenih dokumentaraca, koji su itekako zavrijedili pozornost gledatelja, onih koji su ljubitelji rasnih i angažiranih dokumentaraca kao i onih, kako bi rekao Dražen Siriščević, koji će to tek postati.

Kadar iz filma The Magic Life of V

Panoramski prikaz

Velikim pečatom u Međunarodnoj konkurenciji zakitio se dokumentarac Na planini kineskog redatelja Yanga Zhanga, predstavnik dokumentarističke škole koja gotovo redovito pobjeđuje ili nepogrešivo biva nagrađena na ZagrebDoxu. Na gotovo svakom festivalu bude prikazan barem jedan takav film, fokusiran na predočavanje života u nekom provincijskom mjestu koje pamti i bolje dane, od gradova uz Černobil do mjesta u poljskoj, mađarskoj, rumunjskoj ili u recentnom slučaju kineskoj provinciji. Prije dvije je godine tako Veliki pečat u Međunarodnoj konkurenciji osvojila Zasljepljujuća svjetlost sutona redateljice Salomé Jashi, s prikazom života mjesta u gruzijskoj provinciji, a lani je posebno priznanje u Međunarodnoj konkurenciji dodijeljeno Gradu sunca Ratija Onelija, slici života stanovnika mjesta Čiatura u zapadnoj Gruziji, podignuta oko u međuvremenu iscrpljena rudnika mangana. Posrijedi su etnografskim motivima prožeti dokumentarci koji nude panoramske prikaze života slikovitih manjih ili većih zajednica, pri čemu je riječ o svojevrsnim filmovima rijekama koji polagano teku, meandriraju i razlijevaju se u bilježenju ritualizirane svakodnevice, koji bi načelno mogli trajati beskonačno, no stoga pate od zalihosti, što rezultira određenim zamorom i postupnim padom gledateljskog interesa. Takav je i film Na planini, dokumentarac o svakodnevici izoliranoga sela u kineskoj pokrajini Yunan, mjesta u koje se prije više godina iz Šangaja doselio slikar Shen Jianhua, koji je ondje pokrenuo slikarsku školu čijim je djelovanjem snažno utjecao ne samo na polaznike škole nego i na čitavo mjesto. Njegov je dom otvoren za sve goste, a čini se i putnike namjernike, ne samo za slikare, premda dominantno za njih, a galerija je likova koja se okuplja oko Shena zanimljiva, od nezaposlenog mladića koji naslika i proda jednu sliku godišnje, a planira ženidbu s djevojkom koju voli iako se njezinim roditeljima ne sviđa što on nema konkretna posla ni riješene egzistencije, do skupine sredovječnih i starijih žena koje u društvu vezu, kuhaju, krune klipove kukuruza i obavljaju slične poslove.

Kadar iz filma Na planini, red. Yang Zhang

Životi mladih skejtera

Većina žena i slika djela koja donekle asociraju na naše naivno slikarstvo, uglavnom s pasatističkim motivima stoke, polja i seoskih veduta, a tijekom godine dana u životu mjesta kamera će zabilježiti nekoliko svečanosti, proslavu Nove godine, mačku koja dobije mlade te naposljetku vjenčanje spomenutoga mladog para. Autor slijeđenjem mirnog ritma svakodnevice mjesta bilježi sudjelovanja ljudi u navedenim ritualima, njihove ponekad duhovite razgovore, ogovaranja i sitne probleme, pri čemu se postupno kristalizira razlika među generacijama, starije odane tradiciji i mlađe koja mašta o drukčijem životu u gradu. Tijekom gledanja filma gotovo je moguće osjetiti miris ribljega jela nalik fiš-paprikašu ili brudetu koje se kuha, čuti zvuk krunjenja kukuruznih klipova i osjetiti toplinu vatre oko koje se ljudi okupljaju. Riječ je o djelu gotovo geometrijski precizno komponiranih kadrova, u kojemu autor praktički zadire pod kožu mještanima. Kadrovi kompozicijom i koloritom nalikuju na slike koje izrađuju Shen i njegove učenice i učenici, svaki kadar gotovo i jest poput neke slike, a za praćenje filma potrebni su strpljenje i pozornost kao i za slikanje. Gledateljima kojima strpljenje nije jača strana ovaj donekle predug film mogao bi biti i naporan.

Posebno priznanje u Međunarodnoj konkurenciji dodijeljeno je dokumentarcu U procjepu autora Binga Liua, jednom od četiriju ovogodišnjih kandidata za Oscar prikazana u programima ZagrebDoxa. U fokusu su trojica mladih skejtera (jedan od kojih je i autor filma) iz provincijskog grada Rockforda u Illinoisu, na početku najbolji prijatelji, koje neposredno pratimo tijekom nekoliko godina njihovih života, a u cjelini u rasponu od po prilici dvanaest godina. U to se vrijeme oni bore s, kolokvijalno rečeno, vlastitim demonima, neveselim pa i traumatičnim obiteljskim situacijama obilježenima ranom smrću jednog oca, agresivnošću i alkoholizmom drugog te rasnim problemima trećeg, istovremeno se i osamostaljujući te započinjući nove živote. No svi se s time ne nose jednako, pa će primjerice Zack s djevojkom Ninom začeti dijete, da bi je, nakon što se isprva čini da je on zrelija i ozbiljnija osoba, naposljetku ostavio zbog neiživljenih želja i planova povezanih i sa skejtanjem. Tamnoputi Keire Johnson pokazat će se kao ozbiljniji i zreliji mladić, koji će pronaći i posao te se nekako nositi i s manjinskim rasnim identitetom i s ranom očevom smrću. A o redatelju Bingu Liuu ćemo, i kroz njegove razgovore s majkom, doznati da je njega i brata u djetinjstvu zlostavljao očuh te da je na isti način patila i njihova majka. Cjelina je vrlo efektno dramaturški i narativno koncipirana, protok vremena jasno se osjeća, ali nije izveden napadno, naglim skokovima. Pred kamerom su trojica mladića, njihovo prijateljstvo koje im služi i kao nadomjestak za sretniju obitelj, njihova suočavanja s vlastitim problemima i obiteljskim tajnama, a sve je garnirano atraktivnim snimcima vožnji skejtborda realiziranima kamerom pričvršćenom za redatelja koji skejta.

Veliki pečat u Regionalnoj konkurenciji pripao je filmu Una Primavera Talijanke Valentine Primavera, naslov kojeg se može pročitati i kao Proljeće tijekom kojeg kći, autorica filma, počinje pratiti majku Fiorellu, koja je nakon navodno još jednoga nasilnog suprugova ispada, a poslije četrdeset godina braka u kojem je rođeno troje djece, konačno odlučila napustiti supruga, kuću i obitelj te postati slobodna. Fiorella je energična šezdesetogodišnjakinja koja je službeno zatražila razvod, a autorica je prati na početku nečeg što se isprva čini kao neizvjesna budućnost. No kad upoznamo supruga, prema kojemu Fiorella još nije ravnodušna i gaji, čini se, dovoljno snažne osjećaje, njega ćemo vidjeti i uplakana, dok doslovce rida zbog svega što se događa i jer se obitelj raspada, te obećava da će biti bolji, da će se popraviti i da više nikad neće biti agresivan. Premda načelno staje na majčinu stranu, autorica nije negativna prema ocu, predstavlja i svoje dvije sestre, nijedna od njih nema loših riječi o ocu, a prema svemu viđenom nemoguće je prosuditi je li otac uistinu nasilnik koji desetljećima zlostavlja majku, kako ona kaže, ili je možda riječ o njezinoj hirovitosti i demonstrativnom donošenju odluke o odlasku od kuće, da bi se nakon nekih šest mjeseci, tijekom kojih boravi kod autorice u Berlinu, vratila i da bi se sve nastavilo po starom. Valentina Primavera načelno se želi i pokušava baviti obiteljskim odnosima i ostacima patrijarhata u tim odnosima, no u tome tek donekle uspijeva, jer su i majka i ona i njezine sestre moderne slobodoumne žene koje ne robuju nikakvoj tradiciji ni patrijarhatu, toliko da autorica u jednom trenutku ironično komentira da nije ispunila svoju svrhu kao supruga i majka, budući da nije udana i nema djece. Film koji više fingira bavljenje određenom tematikom no što to uistinu čini, najzabavniji kao portret autoričine majke Fiorelle, temperamentne, odlučne i hirovite žene u društvu koje, čini se, nikad nije dosadno, i pored koje suprug mora vagati svaku riječ i paziti na intonaciju glasa.

Dokumentarac kao politički čin

Posebno priznanje u Regionalnoj konkurenciji dodijeljeno je dokumentarcu U ime Republike Hrvatske Gorana Devića, plodnog autora kojemu je nakon naslova Buffet Željezara i Na vodi ovo već treći film unatrag godine dana, neumornog i provokativnog dokumentarista koji tvrdi da je svaki film koji snima ujedno i politički čin, kao i oblik društvene komunikacije. Njegovo novo ostvarenje svojevrsni je kroki-portret Marka Franciškovića, antiglobalističkog i euroskeptičnog političkog aktivista, čovjeka vrlo radikalnih stavova koji se na parlamentarnim izborima 2013. zalagao za uvođenje smrtne kazne i vješanje svih političara, bez obzira na njihove stranačke boje i ideološke predznake, jer su prema njemu svi oni veleizdajnici. Dakako, posljedice toga bili su pravosudni progon i medicinski tretman (dobio je dijagnozu paranoika), a film u najvećem dijelu bilježi detalje sa sudskog procesa protagonistu, pri čemu kamera isključivo prikazuje njega u bližem planu, dok suca i odvjetnike čujemo, ali ih ne vidimo. Francišković je i obiteljski čovjek, otac dvoje djece, od kojih jednomu tijekom filma nabavlja sličicu za album koja mu nedostaje, čovjek kojemu se brak raspao, što zaključujemo jer ga vidimo kako se hrani u roditeljskom domu, uz razgovore sa zabrinutim roditeljima. Unatoč svim njegovim proturječjima, i koliko god gledateljima bili odbojni njegovi stavovi, u segmentima snimljenima u sudnici neizbježno je suosjećanje s njim kao i određeni stupanj sućuti, jer je prikazan kao žrtva pravosudne represije, kao izgubljeni pojedinac suočen s neumoljivim državnim aparatom.