Lazićevo klavirsko djelo privlači

Sa željom da ove sezone na repertoar Zagrebačke filharmonije uvrsti više djela hrvatskih autora, šef dirigent David Danzmayr odlučio je na koncertu Crvenoga ciklusa održanu 8. ožujka predstaviti publici Dejana Lazića, i to u dvostrukoj ulozi – interpreta i skladatelja. Svestrani umjetnik rođen je 1977. u Zagrebu u glazbeničkoj obitelji, gdje je dobio prvu poduku iz klavira te poslije klarineta. Već kao trinaestogodišnjak nastupao je uz Društveni orkestar HGZ-a, a pozornost javnosti privukao je i autorskim radom. Osim toga, sa Zagrebačkim solistima snimio je LP-ploču s dvama solističkim koncertima svoga najdražeg skladatelja, Wolfganga Amadeusa Mozarta – za klavir u Es-duru KV 449 i za klarinet u A-duru KV 622. Životni put Dejana Lazića odveo je potom u Salzburg, gdje je na Mozarteumu studirao klarinet, klavir i kompoziciju, a trenutno živi u Amsterdamu. U zagrebačkoj dvorani Lisinski već je nastupao prije gotovo trideset godina pa je ovo bila prilika da ga se hrvatska publika prisjeti, ali i upozna sada kao afirmirana pijanista i skladatelja.

Dejan Lazić i dirigent David Danzmayr primaju pljesak na kraju koncerta / Izvor Zagrebačka filharmonija / Igor Soban / PIXSELL

Koncert s dirigentom Davidom Danzmayrom Zagrebačka je filharmonija počela jednim od najizvođenijih orkestralnih djela Franza Schuberta – uvertirom Rosamunde. Izvedba je bila korektna izuzmemo li ritamska iskliznuća rogova, no izostalo je umjetničke nadogradnje, pa je cjelokupni dojam nedorečena interpretacija. U nastavku večeri orkestru se pridružio Dejan Lazić kao solist u svojem Koncertu za klavir i orkestar u istarskom stilu, op. 18. Od praizvedbe na Aspenskom glazbenom festivalu 2014. izveo je djelo dvadesetak puta s raznim orkestrima u SAD-u i po Europi, a ovo je prvi put da ga predstavlja hrvatskoj publici.

Koncert se sastoji od čak pet stavaka (Uvertira, Intermezzo, Cadenza ad libitum, Kanon i rondo (na istarski narodni napjev) i Finale), koji se izvode attacca (bez stanke između). Skladatelj je inspiraciju pronašao u istarskom narodnom melosu, ali i prirodnim ljepotama Istre, u kojoj je provodio ljeta. Uz solistički instrument pisan je za veliki orkestar, kojemu su pridodane i dvije harfe. Iako je relativno duga trajanja (više od pola sata), skladatelj je vješto isprepleo zanimljiv tematski materijal, spretno iskoristio kombinacije instrumentalnih boja i folklorni idiom, ostvarivši time zaokruženu cjelinu, koja će kvalitetom zasigurno nastaviti privlačiti pozornost slušatelja. Početni stavak Uvertira u neoromantičarskom je ozračju, mahom homofonoga sloga, s naglašenom ulogom limenih puhača i virtuozno tretiranom solističkom dionicom, dok je Intermezzo s reduciranim orkestralnim aparatom i transparentnijim slogom svojevrstan uvod u sljedeći stavak, skladan gotovo samo za solistički instrument.

Cadenza ad libitum stavak je obogaćen harmonijskim iskoracima te ukorijenjen u pijanističkoj tradiciji romantizma. Njime je Lazić pokazao izvrsnu pijanističku tehničku spremu, kao i sposobnost improvizacije. Kanon i rondo (na istarski narodni napjev) donosi citat teme narodne melodije, koja se zatim varira i obrađuje, provodeći se kroz različite skupine unutar orkestra, solistički instrument, ali i pojedine instrumente poput tube. Pritom je glavna uloga povjerena oboama i fagotima, glazbalima po zvukovnoj boji najsrodnijima narodnima.

Najkraći stavak, Finale, s punim orkestralnim aparatom donosi zaključak koncerta u klasičnom smislu. U angažiranoj izvedbi dirigenta i orkestra te sa skladateljem kao solistom djelo je publika dobro primila, a sudeći po broju izvedbi u drugim zemljama, očito i slušatelji u svijetu prepoznaju jedinstvenost Lazićeva skladateljskog rukopisa. Pozitivan je to primjer ne samo za promociju hrvatske glazbene kulture izvan granica domovine nego i za predstavljanje posebnosti naše tradicijske glazbe.

U drugom se dijelu večeri Zagrebačka fil­harmonija vratila Schubertovu opusu. Uz vodstvo šefa dirigenta Davida Danzmayra izvela je dvostavačnu simfoniju u h-molu, Nedovršenu, koja je na praizvedbu čekala gotovo pola stoljeća. Dirigent je uspješno izrazio kontrastnost karaktera i ostvario dinamička nijansiranja, no povremeno je nedostajalo pokretljivosti u tempu. Prvi je stavak donio i prepoznatljivu lirsku temu u muzikalnom nastupu sekcije violončela. Koncert je završio suitom iz opere Kavalir s ružom Richarda Straussa. Unatoč lijepim solo nastupima drvenih puhača, posebno flaute, te pojedinim stavcima koji su zazvučali sigurno, činilo se da je izvođačima nedostajalo energije, a dirigentu jasne vizije pa je interpretacija u cjelini ostala pomalo blijeda.