Kraljevska ljepota knjiga

Knjižnica ugarskog i hrvatskog kralja Matije Korvina (1443–1490) u Budimu bila je znamenita već u vremenu nastanka. Firentinski humanist Naldo Naldi (1436–1513), prijatelj Marsilija Ficina i član neoplatoničke akademije u Firenci, sastavio je između 1487. i 1490. spis De laudibus augustae bibliothecae ad Matthiam Corvinum, iz kojeg navire bujica možda najuzvišenijih pohvala koje su ikad napisane u čast nekoj knjižnici, odnosno njezinu utemeljitelju i vlasniku. Unatoč Naldijevu poetskom „svjedočanstvu“ i drugim osvrtima suvremenika, unatoč mnogim kasnijim istraživanjima pretočenima u studije, izložbe i monografije, povijest Korvinove biblioteke i njezina fonda još je puna zagonetki i pitanja koja traže odgovore. Izložba priređena pod naslovom Korvinova biblioteka i budimska radionica u mađarskoj Nacionalnoj knjižnici u Budimpešti (Országos Széchényi Könyvtár, 6. 11. 2018–10. 2. 2019) usredotočuje se upravo na jedno od krucijalnih pitanja, a to je postojanje budimske radionice i njezina doprinosa formiranju Korvinove biblioteke. Recimo odmah na početku: ni ova izložba nije dala jednoznačan i konačan odgovor na to pitanje. No ona je na jednom mjestu sabrala više od pedeset korvina – knjiga koje su pripadale biblioteci kralja Matije, među kojima i neke od najglasovitijih, poput takozvane Cassianus-korvine i Philostratus-korvine. Njima je pridruženo pedesetak drugih kodeksa i nekoliko inkunabula koje pridonose stvaranju jasnije slike o budimskoj radionici i kulturi knjige u okružju budimskoga dvora u doba kralja Matije i nakon njega. Sabralo se tu visoko knjižno društvo iz najuglednijih svjetskih knjižnica, od Vatikanske biblioteke i venecijanske Biblioteke sv. Marka do Austrijske nacionalne knjižnice u Beču i pariške Nacionalne biblioteke. Dobar dio izloženih knjiga u posjedu je dviju najvažnijih mađarskih knjižnica: Nacionalne biblioteke i Sveučilišne knjižnice u Budimpešti.

Za mnoge od tih knjiga poznato je mjesto nastanka, poznati su njihovi prepisivači, sitnoslikari, knjigoveže. Mnoge su dopremljene iz talijanskih središta knjižne proizvodnje, ponajprije iz Firence. No velik je broj i onih za koje se pretpostavlja ili zna da su nastale, odnosno da su prepisane, oslikane i uvezane, u Budimu. Njihov naručitelj nije bio samo kralj Matija. Mnoge su oslikane za crkvene dostojanstvenike koji su oponašanje kraljeve mode u izradi knjiga smatrali pitanjem vlastitoga prestiža. Nakon Korvinove smrti knjige su se i dalje izrađivale za njegova nasljednika, kralja Vladislava Jagelovića i druge naručitelje. Budimska je radionica i dalje postojala, no intenzitet njezine aktivnosti znatno se smanjio. Na izložbi susreli smo imena i knjige dvojice velikih humanista hrvatskoga podrijetla, Ivana Viteza od Sredne i Janusa Pannoniusa. Susreli smo i zagonetnoga Dubrovčanina Feliksa Petančića, koji je imao važnu ulogu u funkcioniranju kraljeva skriptorija u posljednjim godinama njegova života. No krenimo redom.

Biblioteka u nastajanju

Izloženim knjigama, pretežito rukopisnim kodeksima, no bilo je osim njih i nekoliko iluminiranih inkunabula, demonstrirani su tijekovi formiranja Korvinove knjižnice. Panegiričar Naldo Naldi nikad nije bio u Ugarskom Kraljevstvu, niti je svojim očima vidio kraljevu biblioteku. Svoju pohvalu konstruirao je kao idealnu sliku humanističke biblioteke dostojne velikoga vladara i mecene, koji nakon barbarskih srednjovjekovnih stoljeća ciljano i osviješteno oživljava jednu od najdragocjenijih institucija antičke učenosti, u kojoj su probrana djela najboljih grčkih i latinskih autora staroga vijeka i suvremenoga doba, prepisana i uvezana u kodekse koji plijene pažnju unutrašnjom vrsnoćom sadržaja i vanjskom ljepotom izgleda. Tom je opisu knjižnica u nekoj mjeri odgovarala tek potkraj osamdesetih godina 15. stoljeća, neposredno uoči kraljeve smrti koja je prekinula dovršetak njegova raskošno zamišljena projekta. Ipak, pišući svoj panegirik u Firenci, Naldi nije posve izmišljao. O planovima za veliki projekt kraljevske knjižnice čuo je iz prve ruke od svoga firentinskog prijatelja, Taddea Ugoleta, također učenog humanista, koji je od 1477. boravio na dvoru u Budimu kao praeceptor mladoga vanbračnog sina kralja Matije, Ivaniša Korvina (1473–1504). Ugoletu je povjereno uređenje kraljeve knjižnice, koja se u ozbiljnijem smislu počela formirati nakon 1476. Te godine kralj Matija vjenčao se s napuljskom princezom Beatricom Aragonskom, visokorođenom talijanskom damom, koja je na dvor u Budim donijela etiketu i običaje kulture prožete, između ostalog, poštovanjem i ljubavlju prema umjetnosti i prema knjizi. To vjenčanje bilo je nekom vrstom kulturnoga preokreta učinivši Ugarsko Kraljevstvo prvom zemljom onkraj Alpa u kojoj se snažno rascvala umjetnost renesanse i utvrdila kultura humanizma. No do takva procvata vjerojatno ne bi došlo, da kralj Matija nije bio spreman i otvoren humanističkom svjetonazoru.

Jedan od njegovih učitelja i savjetnika u mladosti bio je predvodnik ugarskih humanista, Ivan Vitez od Sredne (oko 1408–1472), ostrogonski nadbiskup i ugarski primas, koji je i sam imao izvrsnu biblioteku s probranim djelima latinskih pisaca. Ironija povijesti htjela je da učenik prisvoji knjige učitelja. Naime, fond kraljeve knjižnice povećao se početkom sedamdesetih godina preuzimanjem knjiga koje su pripadale Ivanu Vitezu i njegovu nećaku, pečujskom biskupu Janusu Pannoniusu (1434–1472). Njih su dvojica, zbog pokušaja urote protiv kralja, pali u nemilost i vrlo brzo, iste 1472. godine, završili svoj život. Ivan Vitez umro je u nekoj vrsti kućnog pritvora u Ostrogonu, Janusa Pannoniusa smrt je zatekla u Medvedgradu, gdje se sklonio kod zagrebačkog biskupa Osvalda. Njihovi su grbovi uklonjeni iz knjiga koje su im pripadale, na njihovu je mjestu naslikan grb kralja Matije. U ostavštini Ivana Viteza zatečeni su i nedovršeni rukopisi, kojima je nedostajao oslik početne stranice s grbom. Oni su u kraljevoj radionici dovršeni i opremljeni vladarevim grbom. Osobito je u tom sklopu zanimljiv primjerak knjige Johanna von Königsberga (Regiomontanusa) koja sadržava Ptolomejev Almagest s predgovorom kardinala Bessariona. Rukopis je oko 1470. priređen za Ivana Viteza. Deset godina poslije njegova je početna stranica raskošno oslikana u kraljevoj radionici u Budimu. Na donjoj margini naslikan je zajednički grb kraljeve ugarske i kraljičine argonske kuće, a u sredini desne margine umetnut je portret kraljice Beatrice Aragonske u profilu. Minijaturist je bio Firentinac Francesco Roselli, koji početkom osamdesetih godina boravi u Budimu. Djelo je, dakle, samom minijaturom posvećeno kraljici, dok je aproprijacija Vitezova kodeksa ovjerovljena grbom i portretom nove vlasnice, koja je aktivno sudjelovala u formiranju kraljevske knjižnice.

Snažniji zamah u popunjavanju knjižnoga fonda djelima antičkih autora uslijedio je upravo nakon kraljeve ženidbe napuljskom princezom. Taddeo Ugoleto bio je zadužen da u Firenci, kod tamošnjih prepisivača i minijaturista, organizira izradu novih kodeksa za kraljevsku knjižnicu u nastajanju. Iz firentinskih skriptorija u Budim su prispjele oslikane knjige koje se ubrajaju među najljepše primjerke toga vremena. Na njihovu oslikavanju radili su u Firenci vodeći iluminatori poput Attavantea degli Attavantija, od kojega smo na izložbi vidjeli djelo Ivana Zlatoustog, Homilije o poslanicama sv. Pavla u prijevodu Ambrogia Traversarija. Najmanje trideset od dvjestotinjak sačuvanih knjiga iz Korvinove biblioteke potječe iz velike i plodne Attavanteove radionice.

Feliks Petančić, Historia Turcica, 1490–1500. (Nürnberg, Gradska knjižnica)

Istodobno sa sve žustrijim pritjecanjem knjiga iz talijanskih skriptorija ojačala je i skriptorska djelatnost u Budimu, povezana s dvorom i visokim crkvenim dostojanstvenicima. Lukrativne narudžbe privukle su ugledne talijanske minijaturiste, oko kojih su se okupile domaće snage. Njihova aktivnost traje sve do propasti Ugarskoga Kraljevstva. Kad je riječ o budimskoj radionici u smislu sitnoslikarstva, treba jasno istaknuti da je riječ o širokom umjetničkom fenomenu, koji pod zajednički nazivnik privodi djelatnost niza poznatih i nepoznatih minijaturista koji su djelovali u Budimu od osamdesetih godina 15. stoljeća i koji u stilskom pogledu nipošto nisu bili jedinstveni. Primjerice, Francesco Roselli donio je u Budim firentinsku eleganciju, no istodobno u Budimu počinje djelovati i Francesco da Castello iz Milana, koji u sitnoslikarstvu njeguje osebujan sjevernotalijanski stil rane renesanse. Njegov likovni izraz nije tako profinjen i elegantan kao Rosellijev, ali je zato ekspresivniji i neposredniji. Francesco da Castello u znatnoj mjeri utječe na formiranje „zrelog“ stila budimske radionice osamdesetih godina 15. stoljeća. Taj stil očituje se kako u načinu slikanja ukrasnih motiva, tako i u oblikovanju figura, posebice njihovih fizionomija, koje su poprilično shematizirane, katkad gotovo groteskne. Vrhunac budimskoga sitnoslikarskog izričaja postiže tzv. Cassianov majstor – neidentificirani sitnoslikar koji je oko 1490. oslikao djelo Johannesa Cassianusa De institutis coenobiorum (Pravila pustinjaka). Naravno, mnogo je manje ili više darovitih sitnoslikara u Budimu oponašalo te velike i zahtjevne uzore.

Johann von Königsberg (Regiomontanus), Ptolomejev Almagest s predgovorom kardinala Bessariona,
oko 1470. / oko 1480, nekoć u vlasništvu Ivana Viteza od Sredne (Beč, Austrijska nacionalna knjižnica)

Budimska radionica i Zagreb

Iza Francesca da Castella i njegova kruga, odnosno njegovih oponašatelja, ostao je niz raskošno oslikanih kodeksa, i to ne samo za kralja nego i za visoke crkvene dostojanstvenike Ugarskoga Kraljevstva. Među njima istaknut je biskup Dominik Kálmáncsehi, prepošt u Stolnom Biogradu, a poslije biskup u Velikom Varadinu. Dominik Kálmáncsehi, pak, izravno je povezan s knjižnom kulturom u okružju zagrebačkoga biskupa Osvalda Tuza (biskup od 1469. do 1499). Naime, u Riznici zagrebačke katedrale i danas se čuva bogato oslikan putni misal koji u prvom dijelu na oslikanim stranicama nosi grbove biskupa Kálmáncsehija, a u drugom zagrebačkog biskupa Osvalda. Smatra se da je čitav misal oslikan u budimskoj radionici koja je radila u stilu Francesca da Castella. Tijekom oslikavanja misala došlo je po svoj prilici do promjene vlasnika. Biskup Kálmáncsehi misal je vjerojatno naručio za sebe, no iz nekog razloga vlasnik je usred oslikavanja postao zagrebački biskup Osvald. Vjerojatno je Dominik Kálmáncsehi odlučio taj nepotpuno oslikan misal darovati prijatelju, zagrebačkom biskupu, a on ga je dao do kraja oslikati u istoj radionici koja je već na njemu radila za biskupa Kálmáncsehija. Osim toga, u jednom popisu dragocjenih predmeta u Riznici zagrebačke katedrale iz 1502. spominje se rukopisni brevijar koji je nekoć pripadao biskupu Kálmáncsehiju. Taj brevijar, međutim, više se ne čuva u Zagrebu. Na izložbi smo vidjeli raskošno oslikan brevijar pisan prema zagrebačkom obredu iz ostavštine biskupa Kálmáncsehija (danas u budimpeštanskoj Nacionalnoj knjižnici). To je ujedno jedina oslikana knjiga u kojoj se sitnoslikar Francesco da Castello potpisao na tri mjesta, što ukazuje na to da ju je i sam držao osobito važnom. Smatra se da je brevijar nastao oko 1481. Privlačna je pomisao da je možda riječ o istom brevijaru koji se nalazio u Zagrebu kod biskupa Osvalda. U svakom slučaju Zagreb je, zahvaljujući uskoj povezanosti svojih biskupa s konca 15. i početka 16. stoljeća s budimskim dvorom, bio u izravnom doticaju s budimskom radionicom. Ovdje neizbježno padaju na pamet dva misala koja je naručio pomoćni zagrebački biskup i nadarbeni opat cistercitske opatije u Topuskom, Juraj iz Steničnjaka (umro 1498). Gotički sloj minijatura u obama misalima nedvojbeno pokazuje povezanost njihova autora s nekom od inačica budimskoga sitnoslikarskog panoptikuma s konca 15. stoljeća, koji se razvio iz umjetničkih zasada Francesca da Castella. Stoga se i neidentificirani sitnoslikar u Zagrebu posljednjeg desetljeća 15. stoljeća može donekle smatrati osebujnim izdankom budimske radionice. Nešto kasniji, renesansni sloj minijatura u misalu biskupa Jurja, koji se danas čuva u Riznici zagrebačke katedrale, a oslikan je po narudžbi biskupa iz obitelji Bakač-Erdödy, nastao je vjerojatno upravo u Budimu. Time je spona Zagreba i budimske sitnoslikarske umjetnosti dodatno učvršćena.

Budimsko sitnoslikarstvo u doba Jagelovića – Feliks Petančić

Zagreb je, zahvaljujući uskoj povezanosti svojih biskupa s konca 15. i početka 16. stoljeća s budimskim dvorom, bio u izravnom doticaju s budimskom radionicom

Nakon nenadane smrti Matije Korvina u Beču 1490. mnogi su kodeksi ostali nedovršeni, zapela je provedba projekta idealne kraljevske knjižnice u Budimu, koja je njezinu vlasniku već priskrbila univerzalnu reputaciju. Matija Korvin, potomak transilvanskog vojvode Ivana Hunyadija, popeo se na ugarsko kraljevsko prijestolje kao običan plemić bez dinastičkih predaka. Izgradnja kraljevskog imagea u duhu humanističkih standarda bila je čvrsto utkana u njegovu kulturnu politiku, a biblioteka je bila jedna od poluga u vladarevu image-makingu. Novi kralj, Vladislav Jagelović, unatoč tomu što je bio privržen renesansnom ukusu, ipak nije imao dovoljno sredstava ni ambicije da započeto prethodnikovo djelo nastavi istim intenzitetom. Unatoč tomu on je dao dovršiti niz kodeksa koji su bili započeti po nalogu njegova prethodnika – poput krasnoga Evangelijara, čije su minijature pripisane minijaturistu tzv. Cassianove grupe kodeksa. Potreba za oslikanim kodeksima, posebice liturgijske namjene, nije jenjavala. Crkveni dostojanstvenici, poput Ivana Thurzóa, vroclavskoga biskupa, Urbana Nagylucsea, prepošta u Stolnom Biogradu, Jurja Szatmárija, pečujskog biskupa, kardinala Tome Bakača, naručuju bogato oslikane brevijare, časoslove, psaltire, graduale, misale, koji su svi obilježeni njihovim obiteljskim grbovima. Budimska je radionica proizvela i velik broj kraljevskih diploma i drugih dokumenata, poput statuta gradova (primjerice Iloka iz 1525), manje ili više bogato oslikanih dekorativnim i heraldičkim motivima.

Među osobito zanimljiva ostvarenja budimske radionice ubrajaju se knjige i spisi kojih je autor pisac i diplomat Dubrovčanin Feliks Petančić (oko 1455–1517). Petančić je na budimski dvor došao 1487. iz Senja, gdje je obnašao dužnost gradskoga kancelara. Prema kasnijem izvješću biskupa Nikole Olaha, on je u Budimu vodio kraljev skriptorij u kojem je, prema njegovim riječima, za života kralja Matije radilo tridesetak kopista, od kojih je gotovo svaki znao latinski i grčki. Sam Petančić, čini se, ipak nije bio iluminator, već organizator i nadzornik skriptorija. Za kralja Vladislava Jagelovića bio je gotovo neprestano na različitim diplomatskim misijama, pa je, primjerice, 1502. u Budim iz Senja pratio buduću kraljevu ženu, francusku kneginju Anu de Foix. Petančić je u kulturnoj povijesti najviše zabilježen kao pisac turkoloških spisa. Neki su od njih pripremljeni kao rukopisi s iluminacijama, da bi poslije bili objavljeni tiskom. Takav je spis De itineribus in Turciam, koji je Petančić kralju Vladislavu podastro 1502, a objavljen je tiskom 1520. S aspekta knjižne forme osobito je zanimljiv Petančićev rukopis poznat kao Genealogia Turcorum imperatorum, izrađen oko 1498. u obliku velikog okomitog svitka na pergameni. Na njemu su pokraj kratkih životopisa turskih vladara nanizani njihovi medaljonski portreti. Jedan se primjerak tog svitka čuva u Madridu, a njegova kopija iz vremena nastanka u Budimpešti. Na izložbi smo vidjeli još jedno važno, bogato oslikano Petančićevo turkološko djelo, poznato pod naslovom Historia Turcica, nastalo također devedesetih godina 15. stoljeća (čuva se u Gradskoj biblioteci u Nürnbergu).

Sve u svemu, izložba u Budimpešti sigurno će se moći smatrati jednim od miljokaza u već poduljoj povijesti istraživanja Korvinove knjižnice i budimskog sitnoslikarstva. Središnja problemska tema tzv. budimske dvorske radionice na njoj je predstavljena u svim važnijim vidovima. Ipak, u prvom planu izložbe bila je ljepota kodeksa, njihove unutrašnje i vanjske opreme, iluminacija i uveza. Svaki promatrač, od najvećeg stručnjaka do slučajnog namjernika, mogao je doživjeti čaroliju rukopisne knjige u njezinu najblistavijem izdanju.