Književnica posebnog kalibra

Irena Lukšić / Snimio Mirko Cvjetko

Irena Lukšić, jedna od najistaknutijih hrvatskih spisateljica, prevoditeljica, znanstvenica i urednica, umrla je u svom stanu u Dugoj Resi 12. ožujka, vjerojatno na svoj 66. rođendan. Rođena 10. ožujka 1953. u Dugoj Resi, na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je komparativnu književnost i rusistiku. Apsolvirala je studij novinarstava na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Doktorirala je s temom ruske emigrantske književnosti, istodobno pišući prozu, drame, eseje, televizijske i radijske drame, filmske scenarije, stručne i znanstvene radove i prevodeći s ruskoga.

U svijet kritičke recepcije ulazi sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, tad se javljajući i kao prevoditeljica, a pripovijetke počinje objavljivati potkraj sedamdesetih. Prvi roman, u kodu proze u trapericama, objavljuje 1981. pod naslovom Konačište vlakopratnog osoblja, uprizorujući prosvjed protiv društvenih ograničenja i autoriteta, što će joj biti provodna nit u svim spisateljskim i egzistencijalnim pregnućima, pa i u romanu Traženje žlice i u zbirci priča Sedam priča ili jedan život. Spajajući rusistički i komparatistički nerv i jezične igre piše postmodernističku zbirku priča Noći u bijelom satenu. Romanom Povratak slomljene strijele okreće se prema stvarnosti prikazom velikosrpske agresije na Hrvatsku. Stvarnosnu pozornicu o šezdesetim godinama spaja s dokumentarističkim materijalom iz pop-kulture u romanu Nebeski biciklisti. Nekonvencionalnost i otvorenost raznim kulturama, koje su krasile Irenu Lukšić, obilježavaju i putopisno-pustolovnu prozu Očajnički sluteći Cohena.

Njezina esejistička pozornica otkriva teme o kućnim ljubimcima, hrani i jelu, putovanjima i kulturi celebrityja. U nizu takvih djela uspostavlja autobiografske poveznice (Dnevnici, snevnici, rječnici, 2009) i opće stanje duha postpovijesnog vremena.

Istaknuta stručnjakinja za rusku emigrantsku književnost, o njoj je niz godina i predavala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu – ali i o autorima i djelima hrvatske književnosti – objavila je tristotinjak radova. Za svoj umjetnički, stručni i prevoditeljski rad dobila je niz nagrada i priznanja. Suradnica je Američke enciklopedije svjetske književnosti, a u Hrvatskoj je surađivala na najvažnijim enciklopedijskim izdanjima. Proza joj je prevedena na engleski, makedonski, njemački, slovenski i turski jezik.

Dva njezina u posljednje vrijeme objavljena romana, Berlin–Pariz, 2016. i Sve o sestri Robina Hooda, 2018. svjedoče o širini i dubini tema kojima se bavila i u četrdesetak drugih tiskanih djela. Uređivala je višestruko nagrađivanu biblioteku Na tragu klasika (zajednički projekt Hrvatskoga filološkog društva i Disputa iz Zagreba). 

Prerani odlazak Irene Lukšić nenadoknadiv je gubitak za hrvatsku književnu, znanstvenu i prevoditeljsku scenu.