Katalog naratora i jezična polifonija

Osvrćući se svojedobno u Vijencu na roman Stijepa Mijovića Kočana Sin otac sin (2015) napisao sam da je u njegovu opusu daleko najvažnije pjesništvo, a da mu prozna dionica zauzima marginalnu poziciju. Na taj dio vage, naime, mogla se, i to dosta nategnuto, staviti samo knjiga putopisa i dječji roman, pa mi se autorov izlet u prozu učinio iznenađenjem s obzirom na njegovo dotadašnje stvaralaštvo i, pogotovo, životnu dob (imao je tada 75 godina). No u to vrijeme nisam znao – pretpostavljam: kao ni mnogi drugi – da se iza (pseudonima) Ane Bako, čiji potpis stoji na koricama romanā Jane Perkanova (2010) i Mariuchi i Kukuriko (2015), krije upravo – Stijepo Mijović Kočan! Sada se pak, nakon uvođenja tih novih autorskih elemenata i objave romana Čoek zlatnije ruka, ne može govoriti o marginalnome mjestu umjetničke proze u njegovu stvaralaštvu: naravno, Kočan i dalje ostaje dominantno pjesnik, ali spomenuti romani svakako mijenjaju ne samo sliku piščeva opusa nego i obogaćuju suvremenu hrvatsku prozu.

Roman Čoek zlatnije ruka mnogim je nitima vezan, u dobroj mjeri komplementaran, s Kočanovim prethodnim proznim ostvarenjem Sin otac sin. Uostalom, oba su i nastala iz iste inspiracije i istog rudnika građe, a ovaj novi i iz pobude „da ipak ne ostane nezapisano to o tvojim precima“: naime, glavni junak, marangun (stolar) Mijo Alejić Velin, „meštar nad meštrima“, u izvanknjiževnoj zbilji je – autorov otac Marko, u Konavlima svojedobno znan kao „čoek zlatnije ruka“. Roman govori o seoskom dječaku Miji Malom, dečku sa silnim drvodjeljskim talentom, koji se jednog dana s tržnice u Herceg Novom nije vratio u svoje konavosko selo Juriniće, nego je ostao u gradu gdje ga je prihvatio mjesni stolar na izučavanje obrta. Čitatelj prati njegovo odrastanje i profesionalni razvoj, ženidbu, potrese i promjene koje je donio rat, povratak na selo. Roman je zapravo pohvala majstorovoj ruci, meštrovu velikom, sjajnom umijeću, što se efektno poentira u Epilogu. Ali Čoek zlatnije ruka, kao i roman koji mu je prethodio i u kojem je protagonist Mijin sin, književnik Jako Alejić Velin – u zbilji autor Kočan – zahvaća u biti četiri generacije te porodice, a djelomice ulazi i dublje u njezinu genealogiju.

U žanrovskom pogledu u obama je djelima riječ o spoju obiteljskog, povijesnog i društvenog romana, s visokim udjelom (auto)biografskih elemenata, koji se mogu provjeriti na različitim mjestima, ponajbolje u Kočanovoj autobiografiji objavljenoj u zborniku Vinka Brešića Iz prve ruke (knj. 2). U Autorovoj opasci uz roman jasno se vidi koliko se pisac trudi da uvjeri čitatelja kako je njegov tekst „istinit i dokumentaran“, a dokazi su tomu da je stolarski alat glavnog junaka romana sačuvan i dijelom javno izložen, da postoji i tamburica koju je on napravio kao trinaestogodišnji autodidakt, da je namještaj koji je meštar izradio „još uvijek tamo gdje je i u ovom romanu rečeno da jest“ itd.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2018.

Kočan za svoje romane zna odabrati vrlo zanimljive naratore ili situacije iz kojih se pripovijeda. U romanu Sin otac sin pripovjedač opisuje vlastiti život, ali se istodobno javlja i njegov alter ego kao oponent; u Čoeku zlatnije ruka imamo pak kurioznu situaciju, s petnaestak pripovjedača: svako od 23 poglavlja i Epilog u načelu pripovijeda jedan narator (neki se ponavljaju). U ulozi naratora tako su se našli protagonistovi roditelji, rođaci i susjedi iz sela, majstor kod kojega je učio stolarski obrt, žene s kojima je imao ljubavne veze, predstavnici vlasti. Odlukom da pripovijedanje romana prepusti „sudionicima ili svjedocima života ‘čoeka zlatnije rukā’“ autor je najprije postigao iznimnu polifoniju, a iz nje je proizašla i složenija pa i objektivnija slika karaktera i sudbine glavnog junaka i povijesnoga konteksta u kojem se ona oblikovala i odigravala, u rasponu od Prvoga svjetskog rata pa sve do 1970-ih. U tom višeglasju posebno zvučno odjekuju lokalni konavoski te bokeljski i crnogorski idiomi u govorima likova i naratora, o čijim (jezičnim) osobinama autor izvještava u posebnoj napomeni.

Iskazi pripovjedača i pripovjedačica strogo su funkcionalni. Važni su zato što mogu rasvijetliti okolnosti nekih događaja u vezi s glavnim junacima Mijom i njegovom ženom Adom, zato što upućuju na njihove karakterne osobine, na prirodu međusobnih odnosa, osobne interese, svjedoče o mučnoj svakodnevici i odjecima velikih povijesnih zbivanja koja određuju njihove živote na granici različitih civilizacija, tu „na kraju svijeta“. Impresivno je npr. poglavlje u kojem Mijina majka Jane govori o poslovima koje mora obaviti u jednom svome „radnom danu“ ili dio u kojem Mijin rođak govori o njemu kao inovatoru i prosvjetitelju, a posredno i o zaostalosti sela, ili kad hercegnovski stolar oduševljeno slavi talent i posvećenost poslu Malog Mije.

 Autor je vrlo vješto, uz uporabu više pripovjedača i njihovih različitih perspektiva, artikulirao situacije u kojima je između Mije i Ade, zbog nepomirljivosti njihovih stavova o tome treba li živjeti u gradu ili na selu, dolazilo do čestih napetosti i svađa. Taj budući, ključni, bračni problem simbolički je najavljen već u kratkom komentaru s njihove svadbe: „…ona [Ada] ne zna plesat valcer, on [Mijo] balat linđa, a valcer i linđo zajedno, to nikako ne ide. Kako li će nji dvoje…“ Na (formalno) sličan je način više pripovjedača, govoreći o različitim razdobljima, oblikovalo dijabolični lik posrbljenoga Crnogorca Vase koji se kao policajac održao u svim sistemima koji su se izmijenili u tom vremenu.

Čoek zlatnije ruka nadahnuta je posveta umjetniku u nevremenu.