Još koja (p)o kurikulu, lektiri, hrvatskom

Prašina oko lektire pokazuje da i struka i svekolika javnost težište nastave hrvatskoga jezika i književnosti stavljaju isključivo na čitanje. Pritom se loš, ili zastarjeli, ili neadekvatan popis lektire smatra glavnim krivcem za problem učeničkog nečitanja, pa možda čak i općenito nečitanja u Hrvatskoj. Bilo bi dobro da su stvari tako jednostavne. No vjerojatno nisu. Generacijama se navika čitanja stjecala (i) preko lektire, ili pak usprkos lektiri, koju su činila kanonska djela uvrštena i u ovaj najnoviji popis. I uvijek je među učenicima bilo čitača i nečitača, onih koji su lektiru čitali s guštom, onih koji su je odradili jer se mora, kao i onih koji su izbjegavali čitanje i snalazili se na druge načine. Neke je roman Zločin i kazna ponukao da uzmu i Braću Karamazove, a druge pak da se vrate Agathi Christie ili Zagorki, no nikome nije palo na pamet da bi propisano čitanje Dostojevskog općenito uništilo želju za čitanjem i već oblikovana ili tek potencijalnog čitatelja zanavijek odbilo od čitanja bilo kakve literature.

Bit će da problem čitanja ipak nije isključivo u popisu lektire. Prelomilo se tu mnogo stvari, krupnijih od alternative stari ep/recentni roman, dosadni klasik/moderni pripovjedač... A mi smo pak usrdnom koncentracijom isključivo na popis lektire, kao da jedino u njemu leži ključ (ne)čitanja, stvari podosta pojednostavnili. Iskustvo pokazuje da će oni koji već vole čitati ili oni koje se na dobar način približi knjizi najčešće pročitati i Marina Držića (pretpostavimo: jer moraju), i Kristiana Novaka (pretpostavimo: jer će im se već na početku svidjeti pa će „zagristi“); oni kojima je tako odbojno pročitati Novelu od Stanca uglavnom neće pročitati ni Kristiana Novaka te ih vjerojatno neće zanimati ni tko je taj tip i zašto je u posljednje vrijeme tako zanimljiv. Ili, drugačije rečeno, nakon čitanja romana Črna mati zemla Kristiana Novaka netko će lakše posegnuti i za njegovim prvim i trećim romanom, a preletjet će ili nekako prožvakati i Držića, no što s onima koji ne žele čitati ni Kristiana Novaka? Uostalom, da bi se čitati moglo i da bi se pročitano razumjelo, potrebna su i neka znanja. Ovisi li ljubav prema čitanju samo i isključivo o popisu lektire? Zašto nastavu iz biologije ne koncipiramo tako da odgajamo samo puke ljubitelje prirode, koji neće trebati znati što je fotosinteza? I jesmo li sigurni da bismo, sve kada bi u lektiri i bili isključivo „zabavni“ naslovi, dobili čete novih čitatelja? Konačno, što je kome zabavno i koja je to lektira „ultimativno“ zabavna?

Lomimo se već koju godinu oko popisa lektirnih naslova i nekako ispada da cijela reforma počiva upravo na njima. Taj popis može imati obvezni, jezgreni, i fakultativni, širi dio, no osim što se nismo zapitali kako će i hoće li uopće promjena lektire doista od nas stvoriti naciju čitatelja, nismo si postavili ni mnogo krupnija pitanja, a to je imamo li (plodno) tlo na koje ćemo promjene, ma kakve god bile, posijati. Kakva je to reforma ako u gimnaziji i dalje ostaju četiri sata hrvatskoga tjedno? Hrvatska je zemlja u kojoj je nastava iz materinskoga jezika, po satnici, vrlo mizerno tretirana. Ili, općenitije i jednako točno: prosvjetni kadar, pa i škola općenito, toliko su mizerno tretirani da svi ovi pokušaji reformi nisu mnogo više do građenja kuće na pijesku.

I dok sve svoje reformske nade polažemo u lektiru, nitko ne primjećuje jednu znatno veću i problematičniju stvar, koja također ima reformski značaj. Nedavno je naime na snagu stupio zakon po kojemu hrvatski u osnovnim školama, osim diplomiranih kroatista, mogu predavati i oni koji se školuju za učitelje (hrvatski im je tek „pojačani predmet“), kao i diplomirani kroatolozi. U srednjoj školi mogu predavati kroatisti i kroatolozi. E sad, ako mogu oni koji su završili studij hrvatske kulture (dakle: kroatologiju), a ne studij hrvatskoga jezika i književnosti (kroatistiku), premda se predmet u školama zove Hrvatski jezik (te uključuje i nastavu književnosti), a ne Hrvatska kultura, što očekivati od nastave hrvatskoga i zašto se toliko uzrujavamo zbog lektire? Za dobro čitanje lektire, kakva god ona bila, potrebni su dobro obučeni filolozi. Može li se programom kojemu je težište na hrvatskoj kulturi, u okviru kojega se slušaju i kolegiji kao što su „Hrvatska gastronomija i enologija“, „Hrvatski identitet u europskom kontekstu“ i „Vrjednote hrvatskoga ustavnog poretka“, steći dovoljno filoloških kompetencija? Jesu li kulturološke kompetencije dovoljne za profesora hrvatskoga, odnosno za onoga tko bi nas trebao (i) naučiti čitati? Ako u razrede odsad ulaze osobe s kulturološkim kompetencijama, korisnima za razna zanimanja, ali ne i za profesora hrvatskog, nismo li onda uvelike precijenili pitanje lektire, a itekako podcijenili neke znatno krupnije probleme? Ili jednostavno u školama više nećemo imati nastavu hrvatskoga jezika i književnosti, nego umjesto toga samo čitateljske klubove i kulturološke kružoke?