Drugi par rukava

Dok sam u stanci jednoga koncerta kružila predvorjem dvorane Lisinski protežući noge (što se mora nakon sata sjedenja na neudobnim sjedalima), prišla mi je jedna gospođa i, uz hvalospjeve za moj rad u i na hrvatskom jeziku, upozorila me da ne bih trebala govoriti nešto što sam u jednoj TV-emisiji rekla. Naćulila sam uši. „Nemojte govoriti drugi par rukava.“ Od čuđenja što je u tome loše i zašto, nisam dobro ni čula ni razumjela njezin razlog, a činilo se umalo kao da govorim prostote. No hvala joj na primjedbi jer sam se počela dublje kopati po toj frazi da se i sama uvjerim griješim li ili ipak ne. Ipak ne, no pođimo redom!

Henrik VIII. proslavio je puf-rukave

Jasno je da je prije rukava bila ruka. Da pišem samo o njoj, ispisala bih cijeli Vijenac. Što li sve ona ne čini?! Izrađuje, gradi, sije i žanje (danas pokreće svoje mehaničke rođakinje ručke i ručice na poljoprivrednoj mehanizaciji), mijesi, kuha, dijeli, hrani, gladi, češlja, pere, glača, lovi, udara, piše, riše, vodi (dijete, starca), sadi i bere (rukosad je ručna sadnja biljaka). Ruke nam ljube iz poštovanja (rukoljub), kao izraz finoće, uglađenosti, ljubaznosti i kavalirštine, pritom je damama ruka uvijek u rukavici (koju izrađuju rukavičari), na kojoj kadšto zvecka i otmjena narukvica. Sve što nam u nekoj zgodi treba nastojimo da nam bude pri ruci, priručno, u što su nekoć ulazili i priručnici. Danas gube utrku s drugim izvorima informiranja i znanja. Nekoć su djeca pozdravljala starije rečenicom ljubim ruke (što se s vremenom pretvorilo samo u ruke, a onda i u ke). Dati komu ruku (isprositi koga, zaručiti se) značilo je pristati na udaju itd. Kao imenica, ruka je nastala od prasl. *ro¸ka, što u lit. rankà ili u lat. branca znači šapa (ipak smo nekoć bili dlakaviji). Sve to izvire iz ie. baze *urenk-, uzimati, grabiti. Ruka prvotno i znači uzimanje, to činimo onim dijelom tijela koji prima, uzima, grabi. I obriše se potom u ručnik.

Ni za analizu izvedenice rukav ne bi mi dostajao ovolik prostor. Taj dio odjeće u koji se uvlači ruka mogao je poprimiti sve hirove što ih i inače stvara moda, pa je tako npr. u ručnoj izradbi kaputa, odijela, sakoa i sl. rukav trebalo podstaviti rukavinom ili rukavnjakom, a to je pak trebalo biti od glatka i izdržljiva materijala, jer je ruka pri oblačenju trebala u rukav lagano uklizati. Umjetna svila pokazala se najboljom, a imala je još jednu dobru stranu: obuzdavala je znojenje. Za odijevanje majica i kratkih i dugih rukava ruka nije toliko važna koliko je važna glava. Navlače se preko glave, a rukave treba samo naći.

Vidjeli smo kako je rukav, poglavito u muškoj modi, trebao izgledati iznutra. A kako rukavi izgledaju izvana? Kao i svaki modni detalj, i on je nešto neopisivo. Tako je npr. puf rukav, njem. Puffärmel, bio vrsta kratkoga, bogato nabranoga rukava stegnuta manšetom. Južnonjemačka ili austrijska dindrlica nezamisliva je bez takvih bluza. Rukavi mogu biti i uski k’o pištolji, mogu biti i široki, napuhani, da kroz njih puše sa svih strana, bauš. Mogu biti i nešto između kratkoga i dugoga, na trifrtalja (preko lakta, ali ne do zapešća). Rukav kroji stil i kad kao predmet izostane, kad ga nema, pa govorimo o majicama i haljinama bez rukava. Takvi su i prsluci bezrukavnici.

Ostati kratkih rukava ne znači biti stalno u takvoj odjeći nego što izgubiti, ne postići planirano, kad se očekivanja rasprše, ali i kad nas tko „nasanjka“, prevari, izigra.

Od svoje djece naučila sam da se rukavi i rukavice mogu i značenjski pomiješati. Djeci nismo tepali, pa su ona shvatila da su sve riječi koje završavaju na -ica umanjenice (kosica, glavica, nogica, rukica – maloj djeci još se umiljavamo nogicom i rukicom, ostavljajući nožice i ručice za kasnije). Tako mi je sin jednoga dana rekao da nema rukave. Pogledam mu kaputić, a rukavi na mjestu. Tada sam shvatila da on kaže kako nema rukavice. Objašnjenju su pripomogle i njegove stepene (stepenice), nogave (nogavice) i slične riječi koje je on doživljavao kao deminutive.

Približili smo se i frazeologiji, koju su rukavi, kao i još produktivnija ruka, obilno nadarili. Osim već objašnjenih kratkih rukava, i široki imaju svoju frazu: biti širokih rukava, biti rasipan ili izdašan. Sipati, istresti, istresati kao iz rukava može onaj tko zna: lako, brzo, glatko govoriti ili odgovarati. Obično su takvi vicmaheri, koji mogu sipati viceve jedan za drugim cijele večeri, uveseljavajući tako svoje društvo. Mogu se komu i podrezati rukavi ako mu se smanji vlast, pogotovo ako se tko razmaše i osili. Političari, svi od istoga tijesta, znaju kako će mu dohakati.

I konačno moj sumnjivi drugi par rukava. Niti znači što prosto niti je u hrvatskom jeziku sumnjiv. Fraze u jednom jeziku nisu u riječ iste u nekom drugom, prenosi se samo smisao, i to onim frazemima koji vrijede u tom jeziku. Drugi par rukava znači nešto sasvim drugo. Željko Bujas u svojem Velikom hrvatsko-engleskom rječniku (1999) ima upravo taj ekvivalent za that’s another pair of shoes, po čemu se vidi da smo mi rukavima baratali prije nego cipelama, premda danas imamo i drugi par cipela, negdje i opanaka, a ne zaostaju ni čarape (drugi par čarapa). Umiješala se i gramatika, pa za nešto sasvim drugo kažemo da je to drugi padež. Ni V. Ivir nije u svojem Englesko-hrvatskom frazeološkom rječniku (2009) zazirao od rukava, čime se prevodi that’s a horse of a different colour (što je iz Shakespearea, no priča ovamo ne stane) ili that’s a different ball game. Drukčija može biti i pjesma, priča, stvar, nešto sasvim deseto. Talijanski un altro paio di maniche (i opet rukavi!) došao je iz mode. Naime, u renesansi su mijenjali rukave na istim prslucima ili odjeći na trupu, pa su tako bili uvijek modno ažurni. Domišljato i praktično.