Živjeti život priče

Dianu Rosandić, pjesnikinju, prozaisticu, spisateljicu za mlade i najmlađe i osebujnu slikaricu koja kreira mozaike „od pronađenih keramičkih krhotina“, predstavili smo prije na stranicama Vijenca prikazima njezina romana Što se dogodilo s Dinom Jailon? (2005), poezije Golubica mira (Colomba di pace, 2008) i knjigom pjesama Na istom zarezu (2011). Posebnu pozornost autorica ostvaruje objavljivanjem romana Ignacijeva Plava Ruža (2012), zbirkom priča Strah od konja (2015) i pričama Zidoder. Zbirka Zidoder sastoji se od sedamnaest priča artikuliranih iznimnom energijom literarnosti. U proznoj funkciji ta je literarnost osmišljena mehanizmima tekstualne strukture u kojima dominira dinamizam dijaloga i živahna ironijski usmjerena interpretacija stvarnosti. U izvrsnoj priči Staza stršljena autorica nas vodi vještom spisateljskom rukom kroz scile i haribde događanja interpretirajući neke privremene verbalne ispovijedi u kojima se vješto skriva poenta raspleta, iako ni tzv. rasplet nije konačan. Autoričini su prozni afiniteti pritajena krimi-priča: „Kao fijukanje silovitog vjetra, koji je u zrak podignuo gomilu oštrog šljunka pa ga sad bahato osipa i baca naokolo, tako se začuo dolazak jata u potrazi za žuđenim mjestom odmorišta. Urlikanje i lupanje po aluminiju trajalo je kratko vrijeme. Zatisnula je uši, čvrsto. Kad ih je odčepila, bila je tišina. Ni jato se nije čulo. Ipak tek je ujutro, provjerivši da su stršljeni otišli, pozvala policiju.“

Izd. Studio Moderna,
Zagreb, 2018.

Eto, naoko trivijalna priča o rastavljenoj ženi, bivšem mužu koji se vraća iz zatvora i žudi za osvetom i osamljenom starcu koji upozorava na nalet stršljenova. I tako se smireno i bez panike dogodi ubojstvo s predumišljajem. Stršljenovi su izboli bivšeg muža i zatvorenika do neprepoznatljivosti, a onda nas autorica uvodi u drugu priču: budući spoj između policajca i žene-ubojice. Možemo zaključiti da je bolje živjeti u privremenom nego u konačnom.

Jer, priča se nastavlja i radoznalim čitatelju pruža se „pogodnost“ da on sam dalje interpretira nadolazeću stvarnost. Autorici valja pripisati i tzv. uživanje u pisanju, jer očito je da njena umješnost verbalne manifestacije (dijalozi!) vodi neočekivanim raspletima.

Sedamnaest priča u Zidoderu i sedamnaest osebujnih i simboličkih naslova (Jak u glavi, Zlatna munja, Skrovište puhova, Medaljon svetog Antuna, Putopis poljubaca). Spomenuta energija literarnosti u proznoj funkciji donosi nam dopadljivu naraciju koja bez zastoja teče prema fiktivnoj katarzi. I sve savršeno funkcionira bez vulgarnih uboda i zadjevica.

Gotovo radostan ironijski odmak bez zloće i indiferentnosti dovodi novu stvarnost bića koja žive autentičnim životom. A posebnu osjetljivost na ritmičnost teksta i funkcionalnost dijaloga – treba naglasiti.

Valja se suočiti s pričama i čitati ih. Uostalom, ljubav kao tema ovdje se pojavljuje na 101 način. Naravno, autorica Diana Rosandić progovara u svojim pričama i o drugim problemima koji nas tište, osobno i globalno. Ipak, autoričina dinamička imaginacija ublažava splet ljudskih tjeskoba. Ona ostvaruje autorsku ravnotežu stvaralačkom znatiželjom pa onda i mi postajemo radoznali, ne bismo li otkrili kuda nas to autorica vodi i što će biti dalje.

Da, i još nešto: u ovim prozama nema gorčine. Lakše se diše...