Živa ili pokopana metafizika?

Knjige koje se bave filozofskom problematikom u pravilu nisu uspješnice. Njihov izdavač po svoj prilici na njima neće zaraditi. Tim je značajnije ako se odluči na objavljivanje filozofskih djela bez kojih bi kultura jednog naroda bila bitno siromašnija. Matica hrvatska posljednjih dvadesetak godina intenzivno objavljuje filozofske tekstove stranih i domaćih autora – ističemo niz Parnas i biblioteku Aletheia. Na obje je strane vrlo zauzeto prisutan Damir Barbarić. U njegovu izboru autora i tekstova u biblioteci Aletheia našlo je svoje primjereno mjesto djelo Heinza Heimsoetha Šest velikih tema zapadnjačke metafizike, na koju se u ovom napisu kanimo osvrnuti.

Heinz Heimsoeth (1886–1975) njemački je povjesničar filozofije koji se istaknuo svojim radovima o Leibnizu i Kantu. Knjigu Šest velikih tema zapadnjačke metafizike objavio je 1922. Ona je u mnogome neuobičajena ako je mjerimo općenitim prikazima povijesti filozofije sastavljenima prema razdobljima i autorima. Heimsoeth se ograničio na metafiziku, i to prema temama koje su u središtu te filozofske „discipline“. Obrada je dijakrona, sintetička, vrlo zbita, a osjeća se i stanovit emotivni polet 36-godišnjeg mislioca, koji se odlučio na veoma zahtjevan intelektualni pothvat koji pretpostavlja izvrsno poznavanje povijesti filozofije. Izabrane teme: Bog, svijet, duša-život, bitak-bivanje, pojedinac i sloboda – obrađene su u velikim linijama na nepunih 300 stranica. Prevoditelj i priređivač hrvatskog izdanja (Ivan Kordić i Damir Barbarić) prenijeli su stilski dosta težak njemački tekst u vrlo čitljiv i terminologijski korektan hrvatski jezik. Čitljivosti i razumijevanju teksta pridonose i prijevodi izraza koje original donosi na latinskom ili kojem drugom jeziku.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2018.

Autor se odmah u uvodu distancira od uobičajenih načina prikaza metafizike ili „prve filozofije“. Uobičajilo se, naime, isticati razliku između grčkog filozofiranja prije pojave kršćanstva i kršćanske misli koja se oblikovala kroz nadovezivanje u protuslovljenju prema grčkoj misli te se dalje razvijala sve do Descartesa i njegova cogito, ergo sum, čime je inaugurirana novovjekovna forma filozofijske misli sa svojim središtem u novovjekovnoj metafizici, koja je prema nekima u Nietzscheu došla svojem kraju: kažu, sa smrću Boga umrla je i metafizika. Živimo dakle i pokušavamo misliti u postmetafizičkom razdoblju.

Nasuprot tomu, Heimsoeth u svojem prikazu šest spomenutih tema metafizike ističe neke potrebne korekcije tog gledanja. Uglavnom se naime smatra da je s pojavom kršćanstva filozofija gurnuta u zapećak, svedena na služničku ulogu teologiji pa je trebalo čekati više od deset stoljeća da se ona etablira u svoj potrebnoj slobodi filozofiranja kroz novi vijek. Odatle je onda glavni prijelom smješten u 16. i na početak 17. stoljeća. Heimsoeth pak pokazuje dubok i upravo stoga skriven kontinuitet srednjovjekovne misli, pogotovo one od početka 14. stoljeća i dalje sa strujama novovjekovne misli, sve tamo do druge polovice 18. stoljeća, ali i dalje, dakako, u promijenjenoj postkantovskoj perspektivi.

Heimsoeth pokazuje kako su neke teme kršćanske misli (pitanje stvaranja svijeta po Bogu, shvaćanje pojedinca i njegove nutrine, novo poimanje vremena i naglašeno shvaćanje povijesti kao hoda prema eshatonu) duboko utjecale na kasniju filozofijsku misao. One su i dalje prisutne u raznim formama i figurama također tijekom 20. stoljeća, ali su danas teško prepoznatljive jer se u vladajućem prezentističkom shvaćanju vremena i povijesti na razini prosječne svijesti naših suvremenika ne vidi duboka povijesno-filozofska pozadina glavnih ideja i pojmova koji nas (opet) zaokupljaju: napredak, inovacija, sloboda, pojedinac, duhovnost, vrijednosti, smisao… Novovjekovni mislioci sve tamo do u 18. stoljeće mnogo dublje i točnije poznaju srednjovjekovnu misao negoli je to vidljivo u shematiziranim prikazima povijesti filozofije – kako ju poznaju, oni znaju od čega se nastoje odmaknuti i drukčije misliti te onda na razne načine inzistiraju na svojoj novosti. To se ne može reći za golem dio filozofskih napora u posljednja dva i pol stoljeća.

Odnos konačnog i beskonačnog

Posebna je vrijednost knjige u prikazu razvoja spomenutih šest središnjih tema, koje su obrađene u šest poglavlja, dok je uvodno poglavlje posvećeno bitnim distinkcijama na koje smo netom upozorili. Tematika natuknuta pojmovima Bog, svijet, duša-život, razrađena je kroz tematizaciju suprotnosti koje dakako valja razlikovati, ali ne i razdvojiti: Bog i svijet: jedinstvo suprotnosti (I); Beskonačnost u konačnom (II); Duša i vanjski svijet (III). Nakon tih tema (Bog, svijet, duša), sljedeće tri teme (bitak-bivanje, pojedinac, sloboda) možemo, uz stanovite ograde, shvatiti kao jače približene antropologijskoj problematici: Bitak i životnost (IV); Individuum (V); Razum i volja (VI). Pritom nije u pitanju svođenje metafizike na antropološku problematiku. Autor naime posvuda započinje filozofski ab ovo, tj. od Grka, pa onda – doduše shematizirano zato što ne može ulaziti u detaljnije razradbe pitanjā i rješenjā jer mu to i nije cilj – pokazuje mijene poimanja dotičnog predmeta kroz povijest antikne i srednjovjekovne kršćanske misli te završava s prikazom pomaka i širenja misli u novovjekoj filozofiji sve do konca 19. stoljeća. Teme koje smo saželi u šest pojmova obrađene su u polju napetosti koje je naznačeno naslovima poglavlja.

Posvuda su jasno istaknuta bitna težišta misli, njezini pomaci i prijelazi, u neku ruku pojava novog u krilu starog. Heimsoeth pazi da ne bi stanje stvari prikazivao prema često primjenjivanoj shemi napretka: novo prevladava staro pa je stoga bolje. No, to nije paradigma prema kojoj bi valjalo prikazati povijest filozofske misli i glavnih metafizičkih tema. Autor kreće od početka (Grci) i vodi računa o novom, do sad neviđenom, ali ne tako da bi se staro, ono prethodno, odbacilo kao prevladano i nevažno. Naprotiv, početni se uvidi proširuju i dubinski transformiraju. Ono prethodno prisutno je i na svoj je način moment nove cjeline. Izabrani se „predmeti“ diferenciraju u smjeru jasno razlučenih linija misli, divergentnih ali i ukrštenih, otkrivaju se njihova čvorišta i raspleću se u prikazu daljih koraka mišljenja.

To bi se dalo pokazati za svako poglavlje knjige. Možda je u tom smislu najinstruktivnije četvrto poglavlje knjige, koje smo saželi u riječi bitak-bivanje, a Heimsoeth ga je naslovio Bitak i životnost. U njemu se u neku ruku zrcale i prelamaju ostale teme knjige pa ćemo stoga (svjesni rizika sažimanja onog već ionako sažeta) ukratko upozoriti na neke momente prikaza.

Vječni život

Bitak i bivanje, živo i neživo povezani su i ujedno uzajamno suprotstavljeni. Grci tragaju za onim stalnim u nemirnom tijeku bivanja. Pritom je duša čežnja i polet prema stalnom i nepromjenjivom (ideja) usred svega prolaznog i nestalnog. Aristotelov sustav četiriju uzroka, s finalizmom kao krajnjim dometom, tumači kretanje kao ostvarivanje mogućeg. Tako – uz ono stalno i nepromjenjivo (forma, bit) – inteligibilnim postaje i ono promjenjivo. Prvi nepokrenuti pokretač (bog), ne čineći ništa, kao „ono žuđeno“ sve „drži“ u uređenom kretanju time što sva bića – svako na svojoj razini bitka – imitira njegov način bitka. Zamisao pak živog Boga stvoritelja u kršćanstvu unosi kretanje također na strani principa kojemu je vlastita ne samo inteligencija nego i neiscrpna životnost i stvoriteljska svemoć. Duša slična Bogu, slobodna je samodjelatnost kojoj je ispunjenje „vječni život“. Pritom je vrijeme života vrednovano u tom smislu da otvara prostor povijesti usmjerenoj prema svršetku (eshaton), prema Božjem carstvu koje je već u začetku tu i kojemu čovjek odgovara svojim etički kvalificiranim djelovanjem. Srednji vijek nastoji održati ravnotežu tih momenata, ali Meister Eckhart i Ivan Duns Škot udaraju temelje novoj metafizici bivanja. Time se mijenja poimanje kretanja i života. U nominalizmu i u Nikole Kuzanskog imamo začetke nove kozmologije koja će dovesti do novog promišljanja i istraživanja prirode početkom novog vijeka. Kretanje je imanentno materiji, a samostojnost se misli kao samodjelatnost; poistovjećuju se supstancija i akcija. Prolaznost bića upućuje na plodnost prirode i na povijest kao kretanje u čijem je središtu čovjekovo djelovanje. Život je bitno čin održanja sama sebe. Dijalektička metoda npr. u Hegela vodi o tome računa pa u mišljenju pokazuje „tekuće“ događanje nužnosti bitka. Cjelina je bivanje i život, a život je put, cilj i istina ujedno. Mijena dakle nije manjak, nego je vrhunski izraz uvijek novog života; ono početno supstancijalno pak nije ukinuto nego je dinamizirano; „supstancija je subjekt“. U Nietzschea pak je vječna plodnost života vrhovni princip: on opravdava i preobražava nestalnost bivanja, „pa čak i sve propadanje i uništenje“.

Metafizičko živo biće

Heimsoeth ne donosi neko zaokruženo završno razmišljanje o udesu, kraju i o možebitnoj (ne)mogućnosti metafizike u budućnosti. On je svjesno povjesničar filozofije koji je prikazao pomake i promjene, nove uvide probleme, ali nema govora o nekom prevladavanju ili zastari metafizičkog mišljenja, kako se to s raznih strana moglo čuti tijekom 20. stoljeća. Ako je i došlo do takvih pomaka koji su metodički i sadržajno promijenili tijek mišljenja, pritom se pokazalo da filozofska pitanja ne poznaju zastaru. To u stanovitom smislu vrijedi i za dane odgovore: oni također zavređuju da budu iznova promišljani.

Pitanja o Bogu, svijetu, čovjeku, slobodi salijeću i salijetat će misaone ljude; ona zahtijevaju odgovore i odluke. Čovjek je barem u tom smislu „metafizičko živo biće“. To onda znači da metafizika nije mrtva niti su njezine teme zastarjele. Tomu su znak pozamašne publikacije u Francuskoj, uspostava katedre za metafiziku na Collège de France (Claudine Tiercelin), primjetljiva prisutnost ontologijske problematike u kontekstu analitičke filozofije kao i u filozofiji „u susjedstvu teologije“ itd.

Smatramo da Heimsoethova knjiga predstavlja važan i nezaobilazan prilog poznavanju filozofske misli u nas. To posebice vrijedi ne samo za one koji se profesionalno bave filozofijom nego i za svakoga tko ne zatvara oči pred dubljim pitanjima opstanka čovjeka i svijeta, kao i za svakog intelektualca zainteresirana za hod ljudske misli kroz povijest do danas. U tom smislu ovo djelo može biti više od nadahnuća i dobrodošla poticaja u izgradnji vlastite filozofske misli, nego i orijentacijski oslonac za nju. Autentična se filozofska misao naime rađa iz dijaloga s prethodnicima, napose s onima koji su je obilježili svojim jedinstvenim i smjerodavnim uvidima. Heimsoeth je pritom pouzdan vodič.