Zašto ga nisu primili

U veljači je u bavarskom gradu Nürn­bergu aukcijska kuća Weidler održala dražbu na kojoj je, između ostaloga, bilo ponuđeno i pet slika pripisanih Adolfu Hitleru, ali nije ih nitko kupio. Protesta uoči aukcije nije nedostajalo pa je čak i nirnberški gradonačelnik Ulrich Maly izjavio da je ideja „neukusna“. No čini se da se kupci nisu pokolebali zbog tog nego zbog visokih početnih cijena slika – između 19.000 i 45.000 eura – a još više zbog sumnji u autentičnost umjetnina.

Ako se, naravno, o umjetninama uopće može govoriti. Hitler je 1907. vrlo samopouzdano pristupio prijemnom ispitu u Beču na Akademie der bildenden Künste te je prošao njegov prvi dio, koji se sastojao od dva trosatna termina namijenjena crtanju biblijskih prizora. Treći dan valjalo je komisiji predati portfolio, a njegov se sastojao uglavnom od crteža zgrada u Linzu. Hitler je bio iskreno šokiran kada su ga odbili te je zatražio razgovor s ravnateljem akademije, Siegmundom l’Allemandom. On mu je morao reći da ima malo dara za slikara, ali je povoljno ocijenio njegove crteže zgrada te mu preporučio studij arhitekture. No u tom bi se slučaju Hitler trebao vratiti u gimnaziju i maturirati, za što nije imao volje. Na akademiju se pokušao upisati još jednom iduće godine, a kad ni u tome nije uspio, zadovoljio se time da je visio po kavanama sa slikarima, štancao vedute i bojao razglednice, od čega se sve do 1913. u Beču i uzdržavao.

Adolf Hitler, Alter Hof u Münchenu

Čini se da je bio vrlo marljiv. U Mein Kamp­fu spominje da je znao izraditi i dvije-tri slike dnevno, što znači da bi njegovih slika moglo biti i više od tisuću. Vrlo mnogo tih slika prodao je bečki trgovac Samuel Morgenstern, a kako je vodio pedantnu evidenciju o svojim transakcijama, mi iz nje danas znamo da su većina njegovih kupaca bili Židovi. Nakon što je Hitler došao na vlast, tim je slikama naglo skočila vrijednost te su se prodavale za iznose od 4000 do 5000 maraka. Hitler je, pak, u privatnim razgovorima, tvrdio da slike ne vrijede više od 150 ili 200 maraka, dok ih je on u doba nastanka prodavao i za desetinu te cijene. Jedna od briga kao Führera bila mu je da uđe u trag svojim ranim radovima i da ih uništi, za što su bile zadužene posebne državne službe. Mnoge preživjele radove zaplijenila je američka vojska nakon rata i nikada nije dopustila njihovo izlaganje, dok je velik broj u raznim vojnim muzejima.

No mnoge su Hitlerove slike ostale u privatnom vlasništvu te se ponekad pojavljuju na dražbama. Britanske aukcijske kuće Mullock i Ludlow iz Shropshirea prodale su 2009. dva niza Hitlerovih slika – prva petnaest komada za gotovo 100.000 funti, a druga trinaest za 100.000 eura. U Slovačkoj je jedna jedina slika 2012. prodana za 32.000 eura, a 2014. u Münchenu jedan je akvarel prodan za impresivnih 130.000 eura, ali valja napomenuti da je uz akvarel bio ponuđen i izvorni račun te potpisano pismo Gruppenführera Alberta Bormanna. Uz takve cijene nije nikakvo čudo da se kupci plaše krivotvorina, tim više što su Hitlerove slike amaterski radovi kakve je lako naći u izobilju u svakoj staretinarnici. Treba lažirati samo potpis.

Adolf Hitler, Bečka opera

Hitler nije jedini politički ili ratni vođa koji je volio slikati. S njim su u društvu i Winston Churchill, Francisco Franco, Jimmy Carter, George W. Bush ili princ Charles. Gotovo da se ne začudite kad vidite spokojne Churchillove marine, nasilne Francove prizore lova, naivističke Carterove interijere, američki optimistične Bushove portrete ili blage Charlesove krajolike – kao da postoji izravna veza između onoga što slikaju i kako žive. Hitlerove slike, zbog čega je i bio odbijen na akademiji, ne pokazuju interes za ljude. Boje su mu, očekivano, turobne. Konstrukciju zgrada, međutim, prikazuje jasno i čvrsto. Speerovi planovi budućeg Berlina, s pet kilometara dugom glavnom avenijom i dvoranom za 180.000 ljudi, jamačno odražavaju opsesije mladoga slikara koji je bio nadareniji za arhitekturu – koji je bio nadaren za perspektivu, ali sam je nije znao naći.

Hitler je dugo nosio u sebi gorčinu zbog bečkog neuspjeha, inače ne bi 1939. rekao britanskom ambasadoru Nevileu Hendersonu da se ne osjeća kao političar, nego kao slikar, i da će se, čim se riješi poljsko pitanje, povući i slikati do kraja života. „Zašto ga nisu primili na akademiju“, jadikovao je poslije austrijski slikar i pisac Oskar Kokoschka, „bio bi to samo još jedan loš slikar. A vidi što je ispalo…“