Vožnja do Oscara

Ako i jest na mjestu tvrdnja da je posljednjih godina generalno teško i nezahvalno predviđati godišnje mijene ukusa i preferencija glasača američke Akademije filmske umjetnosti i znanosti, to ipak ne znači da se neke stvari ne mogu s priličnom pouzdanošću i unaprijed tvrditi i naknadno potvrditi. Politička korektnost i licemjerje tako nikad ne dolaze u pitanje, često su i međusobno čvrsto isprepleteni i nerazlučivi, pri čemu se i jedno i drugo ogleda u tretmanima istih filmova pri nominacijama i proglašavanju pobjednika po kategorijama. Dakako, to ne govori mnogo o kakvoći nominiranih i nagrađenih filmova, već primarno o trenutno dominantnim političkim strujanjima u načelno liberalnom Hollywoodu. U jeku Trumpovih nastojanja da i po cijenu izazivanja ozbiljne krize u upravljanju državom i blokiranja ključnih državnih institucija isposluje izgradnju zida na granici s Meksikom, deset nominacija, uključujući i prvi put istovremene za najbolji film i najbolje ostvarenje s neengleskoga govornog područja, dobije izvrsna drama Roma, feminizirana priča o burnoj godini u životu Meksika i dviju žena različitih klasa koje će povezati životne nevolje i rodni identitet. Naposljetku film je pobijedio u trima važnim kategorijama, za režiju, fotografiju i film s neengleskoga govornog područja, no i samim nominacijama Hollywood je već poslao jasnu poruku. Slično vrijedi i za tretman političke biografske drame Čovjek iz sjene, koja je od osam nominacija potvrdila samo onu za šminku, jer Akademija u nominacijama afirmira djelo koje satirički ubojito čeprka po tamnom naličju nedavne državne politike i još itekako osjetljivim tragičnim posljedicama zlouporabe moći i za vlastite interese, dok se u izboru pobjednika ipak ne usudi ići toliko daleko da bi do kraja poduprla za srednjostrujaške standarde odveć provokativan i subverzivan naslov.

Viggo Mortensen (Aragorn iz Gospodara prstenova) u Zelenoj knjizi ostvario je najuspjeliju ulogu dosadašnje karijere

Posve je logično i da nagradu za najboljega glavnog glumca osvoji interpretator tragikom obilježena i „od života većeg” Freddyja Mercuryja u kakvoćom tek osrednjem filmu, kao što je logično i da budu nominirani tjelesno izmijenjeni glumci (Christian Bale, Viggo Mortensen, Rami Malek), neki i s viškom kilograma, u likovima stvarnih osoba u određenim razdobljima. Ostavši tek nominiran za sporednu rolu pokazao se precijenjenim Adam Driver za rasno angažiranu faction krimi-dramu Crni član KKKlana Spikea Leeja, dok Oscar dvije godine nakon vrlo precijenjene također rasno ali i seksualnomanjinski  angažirane Mjesečine zasluženo opet ode u ruke Mahershala Alija, ravnopravnog partnera Vigga Mortensena u na istinitoj priči temeljenoj te Oscarima za najbolji film i izvorni scenarij ovjenčanoj humornoj drami Zelena knjiga: Vodič za život nekadašnjeg majstora komedije Petera Farrellyja, brata Bobbyja Farrellyja i darovitoga filmaša koji se nakon debakla s nastavkom hita Glup i gluplji pametno okrenuo drukčijim projektima.

Očekivano, i Zelena knjiga, čijem je izvornom naslovu u domaćem prijevodu nesuvislo pridodano Vodič za život, rasno je angažirano ostvarenje superiorne režije, elegantne, razigrane i sugestivne, dojmljivo rekonstruirana razdoblja, snažnih, istodobno realističnih i u slučaju protagonista Tonyja Lipa duhovitim i vrlo životnim odmakom obilježenih likova te inteligentnih dijaloga. U filmu u kojem je Viggo Mortensen (Aragorn iz Gospodara prstenova) ostvario najuspjeliju ulogu dosadašnje karijere, toliko sočnu i u svakom smislu hedonističku, od sitnih svakodnevnih radnji do prejedanja pohanom piletinom, pred gledateljima je i galerija tek naznačenih, ali vrlo plastičnih sporednih likova pa i epizodista, od Tonyjeve supruge Dolores i njegovih prijatelja sve do vlasnika kluba na američkom jugu, zbog čijih će neumoljivih stajališta tamnoputi pijanist Dr. Don Shirley odbiti nastupiti pred gostima. Vlasnik je čak nabavio i koncertni glasovir Steinway, sve do kraja jedini na kojem Shirley pristaje muzicirati, no pravila u državama američkog juga 1962, dok Tony dva mjeseca radi kao Shirleyjev vozač na njegovoj borbom za afirmaciju rasne ravnopravnosti Afroamerikanaca motiviranoj turneji, takva su da crnci ne smiju jesti s ostalim gostima, već samo u smočnici, spremištu za metle ili negdje slično.

Odnos dvojice ravnopravnih likova sjajno se profilira i uslojava, obojica su primarno ljudi obilježeni vrlinama i manama te obiteljsko-socijalnim zaleđem i kontekstom, a tek potom formalni predstavnici rasa koji će se unatoč početnom nerazumijevanju naposljetku zbližiti i postati prijatelji. U korijenu njihova međusobna prihvaćanja i razumijevanja ponajprije je ljudskost, ali i svijest da obojica pripadaju manjinama, Tony talijanskoj u New Yorku, gdje u klubu Copa radi kao redar i izbacivač (u jednoj sceni Shirleyju kaže da se u životu toliko naradio i namučio da je veći crnac od njega), a Shirley onoj rasnoj te, kako će u jednoj sekvenci biti naznačeno, i seksualnoj. Mnogo je više onog što Tonyja i Shirleyja povezuje nego razdvaja, a u kontekstu Amerike 60-ih, ali i ove današnje, njihov suživot i prijateljstvo jedan su od temelja društvenog napretka, ne samo u prevladavanju rasnih podjela.