Tragedija stalnih rezova

Iako su ukusi različiti, sve je teže prisjetiti se – zadnjih nekoliko godina u osječkom HNK-u – provokativnih, smionih i mnogoznačnih predstava na repertoaru kazališnog osamljenika u istočnoj Slavoniji. Nešto su iskara izazvali slojevito parodijski i snažno lokalizirani Vitez slavonske ravni (red. Dražen Ferenčina, 2016) i odmetnuto ženstvo u Ručnome radu (red. Ivan Leo Lemo, 2018), no zasad nedovoljno da se uspavanom kazalištu ne poželi zdrava konkurencija. Pitanje alternativne scene, mjesta gdje će studenti osječke Akademije za umjetnost i kulturu eksperimentirati, osmišljavati neke nove poetike i imati pravo na pogrešku, pitanje je opstanka i razvoja. Izoliranost, samodostatnost i nedovoljna sinergija ustanova u kulturi izvan Zagreba pokazuju sva puknuća naše (ne)kulturne politike.

Prizor iz osječkog Othella / Snimio Kristijan Cimer

Druga ovosezonska dramska premijera na velikoj sceni donijela je nimalo svježe čitanje Shakespeareova Othella u režiji Damira Zlatara Freya i dramaturgiji Roka Andresa. Izvedba nije bila snažno aktualizirana, ostala je u zadanim dramaturškim okvirima bez prevelikih uzbuđenja, zapadajući povremeno u melodramu i ponavljanja. Dramaturgija rezova i sporih izmjena scena učinila ju je još tromijom i dosadnijom nego što ona možda zapravo jest. Raspršena u masovne scene, glazbu blockbustera i brojna intermezza, tragedija je gubila cijeli kompleks psiholoških motiva jasno podcrtavajući kazališnu iluziju.

Nekoliko godina nakon što je napisao Mletačkog trgovca Shakespeare se vratio predmetu mržnje pokušavši zamisliti kako bi bilo kada onaj koji mrzi ne bi imao nikakvih granica, kada bi išao daleko koliko god je potrebno za uništenje neprijatelja. Neprijatelj je Othello – autsajder, Maur i vojskovođa koji jedini može odoljeti Turcima, nije odveć inteligentan, divljak je i kao takav iznimno podatan za raznorazna Jagova spletkarenja. Geografski je dio zapadnoga svijeta, no nipošto nije prihvaćen te je baš takav kakav jest tim lakša meta. Jaga ne zanimaju načela pravednosti, ne zanimaju ga ni zakoni, jedino što ga zanima jest brisanje s lica zemlje velikog vojskovođe. Pritom ne mari što mu je taj isti i mrski nadređen te što je njegova žena Emilija Desdemonina služavka.

Kada bismo Jagovu amoralnost zla transponirali u današnjicu, njegova bi zavodljivost i spletkarenje bili nalik Franku Underwoodu u Kući od karata – on je pohlepni hazarder, igrač tuđim sudbinama, a i svojom vlastitom, neusiljen i ružan. Othello je pak s druge strane divljak umiven lažima lijepih manira, bolesni egoist i paranoik, koji će mladu, naivnu i iskreno dobru Desdemonu zadaviti darovanim rupcem poput najobičnijeg primitivca. Sve te finese i bitne psihološke elemente osječki glumci nisu bili kadri iznijeti. Između Othella (Aleksandar Bogdanović) i Desdemone (Ivana Soldo Čabraja) strast je mehanička i papirnata, kretnje su im na sceni otežane zbog puzećih kostima Ivane Bakal i zakretnih kulisa Damira Zlatara Freya, a artikulacija nerijetko usiljena. Soldo Čabraja nevješto kontrolira glas te on često odjekuje povišenom intonacijom.

Jago (Miroslav Čabraja) je u shemi širokih gesta, oscilirajući od čvrstih detalja do monotonije bez unutrašnjeg poniranja u lik. Njegov je spletkar bogat izražajnošću, mračni cinik koji se vrhunski zabavlja tuđom glupošću, no nedovoljno intrigantan i zavodljiv igrač osuđen na konačni poraz. Čabraja je glumac s izraženim darom za komične minijature pa se čini kako u konkretnoj izvedbi jednostavno nije našao odgovarajući kod. Jedinu zaokruženu i sugestivnu interpretaciju donosi Petra B. Blašković u licu Emilije. Lice đavolje supruge izgrađuje nadahnuto, slojevito, mnogoznačno i posvećeno dajući drami napokon željeno meso. Ostala se lica pojavljuju kratko i usputno tijekom izmjena scena.

Jago u izvedbi fantastičnoga Nikole Đuričkog i minimalističkoj režiji Miloša Lolića u Jugoslovenskom dramskom pozorištu tjera nas na introspekciju. U suvremenoj inačici Othella (2015) Franke Perković sve je pošlo po zlu od režije, predloška do podjele. Zadarski Teatro VeRRdi (2017) sa Zlatkom Pakovićem klasik okreće naopačke čineći prostor pobune aktualnim poput žilet-žice koja za razliku od izbjeglica, ovdje okružuje raspelo. Svi su ti kodovi različiti, neki uspješni, a neki manje – no svaki od njih pokušava suvislo odgovoriti na pitanje o naravi iskonskog zla. U osječkoj se tragediji stalnih rezova i usporavanja režijski i glumački nije ni zagrebalo po površini tog pitanja.

Ne tako davno, prije gotovo dvije godine, Zlatar Frey je u Osijek donio Lorcine Krvave svatove. Koreodrama je bila daleko od savršenstva, no ansamblu i publici ponudila je nešto novo, oslanjanje na intuiciju, instinkte i podsvjesno. Dokazala je da dio ansambla itekako može iznijeti zahtjevnu koreografiju i igrati izvan zone komfora. Othellom kao da su gurnuti korak unatrag.