Sudbine knjiga i jedne knjižare

„Sudbina knjige slična je sudbini čovjeka. Knjiga se rađa, živi i umire, a tijekom svog materijalnog, ovozemaljskog život doživljava sretne i tužne trenutke baš kao i sam čovjek. Ona je voljena, tražena, ljubomorno čuvana; ona je ponos bibliomanima, radost bibliofilima, najvjerniji je čovjekov prijatelj, utjeha usamljenicima, izvor znanja i užitka. Ona je prijeko potreban instrument znanstvenog rada i uvjet ljudskog napretka. Za nju se kaže da je memorija čovječanstva kao i memorija pojedinih naroda, Knjiga je dar Božji i sredstvo za širenje vjere; ona štiti čovjeka i domaće životinje od bolesti i zlih pogleda, ona je sredstvo za promicanje plemenitih i manje plemenitih ideja. (...) Nema te pohvale koja bi mogla zvučati pretjerano kada se govori o knjizi. Sve što je čovjek značajno stvorio proizašlo je iz knjige, sve što se značajno dogodilo, mislilo, osjećalo pretvorilo se u knjigu...“

Književni vjesnik iz 1919.

Te su riječi zapisane u Proslovu knjige koja nosi naslov Sudbina knjige. Njezin je autor Aleksandar Saša Stipčević (Arbanasi kraj Zadra, 1930–Zagreb, 2015), arheolog, ilirolog, povjesničar knjige, bibliotekar u NSK u Zagrebu, ravnatelj Knjižnice JAZU/HAZU, redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, autor brojnih knjiga, od kojih su posebice važne i vrijedne one o knjizi, njezinoj povijesti u svijetu i u Hrvatskoj.

Ali meni je govoriti o jednoj lijepoj knjizi i vrijednom nakladniku i knjižaru koji je označio povijest hrvatske knjige. Ili upravo – o obiteljima koje su utemeljile naše knjižničarstvo i nakladništvo u 19. i 20. stoljeću. Knjigu je napisala knjižničarka Dubravka Petek, obitelj kojoj je knjiga posvećena jest Kugli, a knjižara koja je bila hram hrvatske knjige – Knjižara Kugli, Ilica 30.

Izd. Knjižnice grada Zagreba, Zagreb, 2018.

Knjižar Stjepan Kugli

 Vjekoslav Klaić (1849–1928), hrvatski povjesničar, objavio je u književnom nizu Kuglijeve pučke knjige br. 3 (tako samo na koricama!) 1922. važnu knjigu o povijesti hrvatskoga nakladništva – Knjižarstvo u Hrvata. Kako je knjigu izdala knjižara i nakladnička kuća Kugli, o Stjepanu Kugliju, uz sliku, opisana je povijest te najvažnije knjižare i nakladničke kuće do dvadesetih godina 20. stoljeća. Uz tu obitelj vezano je nekoliko obitelji hrvatskih nakladnika, koji su se međusobno družili, pomagali i nastupali zajedno, što su iskazivali i na naslovnicama knjiga.

 U časopisu Smotra. Mjesečnik za obću prosvjetu, koji je pokrenuo i izdavao Milan Grlović (1852–1915), a izdavala nakladnička kuća C. (Karla) Albrechta, objavljena je 1887. obavijest o smrti Dragutina Albrechta, koji je rođen u saksonskom gradu Geri 1825. (Klaić: netočno 1826!). U nekoliko njemačkih gradova stjecao je i stekao „bogato tipografsko znanje i iskustvo“ s kojim je došao u Hrvatsku, u Zagreb, 1845, gdje je radio u Gajevoj, a zatim u karlovačkoj i varaždinskoj tiskari. Vrativši se u Zagreb, 1856. otvorio je litografski zavod, a zatim i malu tiskaru: „Od onoga vremena, dakle tečajem trideset godina, on je prvi podigao hrvatsko tiskarstvo na takav stepen, da su se djela, štampana u njegovoj tiskari, mogla takmiti sa svimi inozemnimi.“ U njegovoj je tiskari štampana 1863. znamenita Tisućnica slovjenskih apostolah sv. Cirila i Metoda: uz latinička u njoj se koriste glagoljska slova. Za Svjetsku izložbu u Beču 1873. „natiskao“ je jednu od najljepših knjiga 19. stoljeća Vienac domaćeg pjesničtva (tako na krasno izvedenim koricama), tj. Vienac izabranih pjesama hrvatskih i srbskih koji je sastavio August Šenoa. Knjiga je lijepo ilustrirana inicijalima i žanrovskim slikama koje su otisnute na litografskim prešama Dragutina Albrechta. Spretnji su slike dodatno ukrašavali bojom. Naslov ove antologije „posuđen“ je iz Matičina lista za zabavu i pouku s istim imenom „Vienac“, jer i časopis koji je počeo izlaziti 1869. neka je vrsta „cvjetnjaka“, tj. vijenca, antologije). Za Maticu hrvatsku Šenoa je priredio opsežniju ali opremom skromniju Antologiju pjesničtva hrvatskoga i srbskoga narodnoga i umjetnoga s uvodom o poetici. Taj je uvod i posebno tiskan pod naslovom O poetici. Šenoa pošteno priznaje da je tu poetiku sastavio prema tada najboljem njemačkom autoru R. Gottschallu. I ta je knjiga tiskana u tiskari Dragutina Albrechta. A za Dragutina Albrechta i ova napomena: „Nije bilo prosvjetnog zavoda, društva ili poduzeća komu on ne bi bio pripomogao; nije bilo žrtve koje on nije uložio u procvat našega knjižtva. Kao stranac on je hrvatsko ime poštovao i u svojoj obitelji i u svom poslu i dao mu ono mjesto koga mu ne daju uvijek ni rođeni sinovi.“ Zato je sprovod bio veličanstven: „ispratiše ga tisuće najodličnijega općinstva i građanstva zagrebačkoga, cijela vojska njegovih zahvalnih radnika i učenika, a i hrpica hrvatskih književnika na počinak“, na tadašnje gradsko groblje, uz crkvu sv. Jurja, u Jurjevskoj ulici.

Raritetni izdavački biseri

U Zagrebu su 1860. uz veliku Gajevu tiskaru, koja se ponosno ističe dvama atributima: da posjeduje brzotisak i da je narodna (nacionalna) – ona je 1863. tiskala glagoljicom Listine hrvatske – Acta croatica Ivana Kukuljevića Sakcinskoga – postojale mala tiskara i litografija D. Albrechta te dvije dobro opremljene nakladne knjižare i tiskare: Lavoslava Župana i Lavoslava Hartmana. Uz Županovo prezime na kasnijim knjigama stoje još dva prezimena: uz Albrecht i Fiedler, a „rodoljubni svijet uzradovao se kad je u Zagreb došao i „osnovao i tiskaru i narodnu hrvatsku knjižaru“ Antun Jakić (1828–1878).

Šenoin Vienac domaćeg
pjesničtva iz 1873.

Za hrvatsko knjižarstvo znamenita je 1896. godina, kad su (Stjepan) Kugli i (Albert) Deut­sch proslavili četrdesetogodišnjicu rada knjižare – nekoć Gajeve, pa zatim Hartmanove – tada su izdali znameniti katalog svih raspoloživih knjiga – Popis vlastite naklade knjižare (1856–1896). U tom su popisu brojne knjige koje su otkupili od drugih izdavača te ih čuvali u vlastitom skladištu. Dragocjen je to katalog, jer mnogih knjiga s popisa nema više ni u NSK (Nacionalna i sveučilišna knjižnica) ni u Knjižnici HAZU, tim središnjim knjižnicama, zastupljene su tek u zbirkama rijetkih bibliofila. U knjizi-albumu nije reproducirana npr. Šurminova Povjest književnosti (tako na naslovnici, unutarnji naslov još hrvatske i srpske, 1898) s 21 ispravom i 70 portreta. Nakon uvodne riječi slijedi popis po abecednom redu autora (1–57), zatim pregled knjiga po strukama.

Povijest zagrebačkoga nakladništva

U lijepoj knjizi Dubravke Petek Kuglijeve knjige, s podnaslovom Nostalgični hommage knjizi, ukratko je opisana povijest nakladnika u Zagrebu, od Ivana Müera, koji je naručio i dao tiskati u Veneciji za Zagrebačku biskupiju krasan Misal (1509–1511), a zatim o knjigama tih nakladnika, uz izvrsne reprodukcije knjiga. Vjerojatno su neke knjige posuđivane, a nisu vraćene, te su danas pravi rariteti. Neke su, poput Hirčeve lijepo napisane i krasno ilustrirane, doživjele pretisak: Gorski kotar, Hrvatsko primorje, Lika i Plitvička jezera. Knjige je ilustrirao Vaclav Anderle, koji je kao šumar boravio u Hrvatskoj. Slično je i s knjigama Vjekoslava Klaića Povjest Hrvata (I–IV, 1899–1911), široko zasnovanim, o čemu svjedoči podnaslov: Od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća. Među lijepim je knjigama i ona Marije Jambrišak Znamenite žene iz priče i poviesti (I–III, 1885–1898). Među iznimno lijepe knjige pripada i knjiga Marije Kumičić Za spomenar. Mudre izreke iz naše kniževnosti (vjerojatno 1896).

Šurminova Povjest
književnosti iz 1898.

Pri otkupu nekih naklada vlasnici knjižare Kugli i Deutsch zamijenili bi naslovnu stranicu te su svoju firmu potpisali kao nakladnike. Neke Kuglijeve knjige nemaju godine izdanja: dok ih je bilo u skladištu, oni su ih opremali zaštitnim omotom, koji je za njih crtao, najčešće u boji, slikar Andrija Maurović. Među njihovim izdanjima posebice se ističu Sabrana djela Evgenija Kumičića, Ks. Š. Gjalskoga, J. Kozarca. Zahvaljujući nakladniku Kugliju i Shakespeare je postao pohrvaćeni autor. Posebnu su zaslugu stekli objavljujući knjige, lijepo opremljene i ilustrirane, za djecu svih uzrasta, od slikovnica do priča klasika dječje književnosti – Jakoba Grimma, H. C. Andersena, E. De Amicisa, Julesa Vernea. Ali i Ivane Brlić Mažuranić – Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1921). Nezaobilazan je bio Robinson Crusoe J. H. Campea. Popularni su bili njihovi kalendari, Zagrebački pučki koledar, Zvonimir: hrvatski ilustrovani kalendar, Živila Hrvatska: kalendar za hrvatski narod. Slično je i s bogato ilustriranim časopisima: Dom i sviet, Zvekan, humoristički list, ali i Književni vjesnik, koji je izlazio od 1904. do 1941. Brojna i cijenjena bila su glazbena izdanja i raznovrsne pjevanke.

Kuglijeva se knjižara selila zagrebačkim središtem, dok se nije zaustavila u Ilici 30. Tamo je bila na početku 20. stoljeća, za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i u poraću, sve do naših dana, kad su je prodali za modnu kuću – strancima, naravno. Nepopravljiva šteta – mogla je biti pravi muzej hrvatskoga nakladništva u 19. i 20. stoljeću, Muzej hrvatske knjige.