Ozbiljan pristup glazbi

David Danzmayr, aktualni šef dirigent Zagrebačke filharmonije od sezone 2016/2017, bio je na čelu orkestra ovosezonskoga koncerta pretplatničkog ciklusa Crvena oktava posvećena uspomeni na legendarnog šefa Lovru Matačića. Koncert In memoram Lovro von Matačić održava se svake sezone od maestrove smrti godine 1985. Štoviše, zadnji je održan i u godini 120. obljetnice Matačićeva rođenja. Ozbiljno je, kao i uvijek, David Danzmayr shvatio svoj zadatak, ali je nakon koncerta ostalo mnogo pitanja. Ponajprije o repertoaru. I dok je izbor Idile za orkestar Blagoja Berse i Druge simfonije u D-duru Ludwiga van Beethovena bio očekivan, osvježenje je trebalo stići od izvedbe skladbe Ponovno skladano: Vivaldi – Četiri godišnja doba suvremenoga njemačkog skladatelja srednje generacije Maxa Richtera (1966).

Alexandra Soumm u izvedbi Richterove prerade Vivaldija / Snimio Igor Šoban / PIXSELL

Na kraju večeri ispostavilo se da je Bersina Idila bila jedino što se moglo ozbiljno shvatiti, djelo izvedeno s punim poštovanjem prema skladatelju, meko i osjećajno, sugestivno i plemenito u lijepo oblikovanu zvučanju. Onakvo kakvo se na temelju iskustva moglo i očekivati od Davida Danzmayra, koji više nego temeljito i ozbiljno pristupa djelima koja izvodi. Pristupio je tako i Drugoj simfoniji u D-duru, op. 36 Ludwiga van Beethovena u sklopu svoga redovitog bavljenja njegovim simfonijskim opusom, odnosno u svladavanju tajni i odgonetanju najboljeg puta izvedbe ključnoga simfonijskog opusa svjetske glazbene baštine. Prihvatio se relativno rijetko izvođene majstorove simfonije, djela na razmeđu ljupkosti klasičnog nasljeđa prethodnika i kasnijh simfonijskih turbulencija, koje su poput klavirskih sonata nastojale zaključiti formu i ostaviti prostora novim stvaralačkim putovima namijenjenim simfonijskom orkestru. Nažalost kvaliteta prozračne zvukovnosti kakvu Simfonija očito nalaže i razborito prezentiranje formalne strukture ostalo je ponešto kruto i zvukovno plošno, bez trunka očekivanoga kontrasta.

Matačićev portret iz mladih dana

Najveće pitanje ostao je izbor skladbe Maxa Richtera Ponovno skladano: Vivaldi – Četiri godišnja doba. Možda se željela skinuti stigma o zapetljanoj i nekomunikativnoj suvremenoj njemačkoj glazbi, možda predstaviti uživo djelo medijski eksponirana skladatelja. Rekomponiranje bezbroj puta izvođenih Vivaldijevih koncerata kojih se motivi ionako koriste od reklama do filma, u slučaju je Maxa Richtera temeljito. Uz angažirane i pažljive gudače Filhamonije uz obvezni basso continuo čembala na barokni način, nastupila je živahna rusko-francuska mlada violinistica Alexandra Soumm, koja je izvedbi beskrajno ponavljanih motiva dala malo živosti. Među izgubljenim i nikad nađenim vlastitim glazbenim idejama Richter je posegnuo za molekulama iz Vivaldijevih Godišnjih doba. Vrlo temeljito i dosljedno – od koncerta do koncerta, od stavka do stavka. Uostalom, reklo bi se da je spomen na stare majstore u novom dobu već gotovo redovito. No Richter osim vlastite bezidejnosti na tragu nekog nadiđenog postmodernizma, ponavaljajućim mikrostrukturama nalik postupcima minimalista, Godišnja doba dovodi do apsurda lišena svakog smisla. Ni na koji način to nije bila posveta ili počast Vivaldiju, kojemu je oduzeo vještinu i šarm koji je Četiri godišnja doba održao stoljećima. Ni angažirana Filharmonija ni ozbiljnost dirigentova pristupa Richterovu bezidejnu, ocvalu i gotovo bezobraznu uporabu Vivaldija nije moglo odvesti dalje od eventualne buduće upotrebe djelića u kakvu videouratku ili u sklopu muzikoterapije za opuštanje uznemirenih duša.