Osvajanje kazališne slobode

Sasvim slučajno, ali i sudbinski točno, dogodilo se da se premijera adaptacije Kiklopa, prema kultnom romanu hrvatskoga književnika Ranka Marinkovića iz 1965, dogodila na dan Marinkovićeva rođenja, 22. veljače (1913, Vis). U Gradskom dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu taj su datum odredili kao zadnji mogući termin premijerne izvedbe, a zbog zastoja rada na predstavi koju je započeo redatelj Zlatko Sviben zbog, kako se tvrdi u kuloarima, „neslaganja dijela glumaca s njegovim radom“. Kad je novi Gavellin ravnatelj Dražen Ferenčina dao svojevrstan otkaz uglednom i nagrađivanom redatelju, priliku je za adaptaciju i režiju svojega omiljenog romana dobio Saša Anočić, inače diplomirani glumac i nastavnik glume na osječkoj akademiji, koji u svojim režijama, npr. u legendarnim Exitovim Kaubojima, donosi spoj lepršavosti, ludičnosti i dubine.

Izvrsni Filip Šovagović kao Atma (lijevo) i Franjo Dijak kao Melkior (desno)
Snimila Vladimira Spindler

Dakle, Saša je Anočić imao samo dva mjeseca vremena kako bi inscenirao slojevito tkivo Marinkovićeva romana, koje je u nizu anketa 21. stoljeća proglašeno najboljim hrvatskim romanom, a neki ga kritičari drže „remek-djelom književnog modernizma“.

Anočić se morao suočiti i s teškim a slatkim bremenom kazališnoga, filmskog i televizijskog nasljeđa: gotovo nema kazališnoga čovjeka u Hrvatskoj koji ne zna za izvrsnu adaptaciju i režiju Koste Spaića cjelovita Marinkovićeva romana u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 1976, kad se Spaić dovinuo izvrsnom rješenju: Melkiora je glumio Rade Šerbedžija, a njegov alter ego, kao Kor, Zvonimir Zoričić, dok je Maestro bio sjajan, kako tvrde svjedoci te predstave koja je ulazila u gledalište podignutim hodalištem, Jovan Ličina, uz sudjelovanje ansambla hrvatske nacionalne kuće koji je uprizorivao atmosferu predratnoga Zagreba i početka Drugoga svjetskog rata sa strahom kao temeljnim osjećajem, kao i u najnovijoj premijeri.

Saša je Anočić, u suradnji s dramaturginjom Petrom Mrduljaš, koja je bila i Svibenova suradnica, u početnim silnicama spojio to Spaićevo rješenje s onim legendarnim filmskim iz 1982. i televizijskim u pet epizoda Antuna Vrdoljaka, nižući događanja i introspekcije rezovima filmskih kadrova i montažom elemenata tijeka asocijativne svijesti, ali je na kraju realizirao originalno ostvarenje za kazališne sladokusce koji su mogli uživati u pozitivnoj energiji cijeloga Gavellina ansambla.

Franjo Dijak, suptilan, krhke građe i senzibilan, iznimno talentiran glumac, a zbog nosive uloge Melkiora i ekstremno mršav, Tresića, kazališnoga kritičara, diplomiranoga psihologa i filozofa koji se kreće zagrebačkim eksterijerima i interijerima u strahu od ratne mobilizacije kako bi mršavljenjem izbjegao unovačenje u vojsku jugoslavenske države prije njezina raspada, ostvaruje dosljedno, koncentrirano i začudno, povremeno i s referencijama na nijeme i crno-bijele zvučne filmove, evocirajući i dolazak kinematografije i reklama u Zagreb. Dijalogizirajući sa susretačima, boemima, intelektualcima i željenim ženama plašljivo, melankolično, zapitano i turobno, izvrsno dijalogizira s vlastitim alter egom, nositeljem monologa, solilokvija i neizgovorenih replika, u uigranoj sinkronizaciji iznimno dobro snimljenih unutarnjih razgovora sa samim sobom i s umjetnosti, s nizom književnih citata, na rubu snovitosti i fantazmagorije. „On je ležao na odru: ruke uz tijelo, brada iznad pokrivača, zaklopljene oči. Ovako će to jednom biti doista. Uokolo cvijeće, šaputanje, a sve u crnini.“ U drugom dijelu predstave, koju Anočić određuje prostorima ratišta, vojne bolnice i početka rata u proljeće 1941, Dijak kao Melkior ostvaruje glumačku preobrazbu, od glumljenja glupava vojnika do izigravanja duševnoga bolesnika sve do oslobođenja od ratnoga oklopa, uz stalnu naglašenost Uliksova tijeka svijesti i Polifemova dolaska svih ratova.

Emotivno je i tjelesno kontrapunkt Dijakovu Melkioru Ugo maestralnoga Živka Anočića. U toj ulozi mlađi od braće Anočić doseže svoje glumačke vrhunce, potpuno se, i tjelesno i glasovno i cjelinom glumačkoga habitusa, preobrazivši u boema i zavodnika bolne a raspjevane duše, sklona piću i društvu, koji vodi stalne razuzdane monologe, oličenje spoja Marinkovićeva trija Eros – Thanatos – Phobos u prikrivenu ruhu, uz dozivanje teške atmosfere Domovinskoga rata u Hrvatskoj, posebno u Osijeku.

Dražen Kühn kao Maestro samozatajan je nositelj ujevićevskoga mraka, a Amar Bukvić kao Don Fernando glumački precizan i točan. Dijana Vidušin kao željena Vivijana luckasto je šarmantna, Martina Čvek kao liječnikova žena Enka točno lukava i erotična, Anja Rakočević Đurinović kao Acika (Bolničarka) zaštitnički topla. Sjajnu ulogu ostvaruje Filip Šovagović, kao kiromant Atma otvarajući prostore zavodljivoga i bolnoga nesvjesnoga.

U ansamblu gotovo nema slabe uloge, čini se kao da dišu kao jedno, nerijetko i animirajući prizore s ulica i kavane, najviše u Daj-damu. Ističemo glumačku virtuoznost Svena Medvešeka i Janka Rakoša u više uloga, komedijske silnice Ivana Grčića i minijaturu Nikole Baće kao Maršala dvora na psihijatriji.

Dok se među nas sve više uvlače drhtave silnice Trećega svjetskoga rata, ova predstava, uz raznoidiomske tonove (suradnica je za scenski govor Ivana Buljan Legati) i zvuke sveprožimajuće glazbe talentiranoga Matije Antolića, marinkovićevskim Kiklopovim okom (video Jelene Sušac) koje se mijenja u pozadini praznoga prostora i gole crne pozornice scenografa Saše Anočića, uz atmosfersko svjetlo Zdravka Stolnika, uz nijansirane i dobro izvedene kostime kostimografkinje Marite Ćopo, neslobodu života osvaja slobodom maštovite, nerijetko i duhovite (scena s vojnicima) predstave koja osvaja kazalište kazališnim, a ne estradnim sredstvima.